RTCG zaslužuje da se na analizi onog što se tamo dešava zadržimo još malo.
Prije ovog bizarnog a zaista vrlo indikativnog šoua u kom su se režimski novinari sablažnjivali nad nekom navodno skandaloznom i neoprostivom greškom Predsjednika Republike, u najboljem maniru one "Ćerku kara, snahi prigovara", izrugujući se zapravo Đukanoviću i njegovim najodanijim saradnicima, prije manje od 15 dana dogodio se još jedan događaj koji je ova medijska kuća pokušala iskoristiti kako bi demonstrirala svoj odnos i prema Rusiji, a državnom rukovodstvu prirediti još malo glavobolje.
Naime, 27. marta odigrana je kvalifikaciona fudbalska utakmica državnih reprezentacija Crne Gore i Rusije. Zbog svega što se ranije događalo i u vezi sa samom Rusijom i sa domaćim huliganima, sve razlozi da utakmica bude tretirana kao meč visokog rizika i događaj koji je "više od igre" bili su tu. Namjerno ili ne odgovorni za organizaciju i bezbjednost meča direktno su zaslužni za skandal koji se dogodio.
Podsjetiću, ukoliko ima onih koji su tih dana bili na nekom pacifičkom ostrvu, jedan od huligana zapaljenim pirotehničkim sredstvom (tkz. "bakljom") pogodio je i povrijedio još u prvom minutu utakmice ruskog golmana Akinfejeva. Meč je prekinut, pa nastavljen, pa opet, nakon što su gledaoci vježbali gađanje ruskih igrača upaljačima i kovanicama - konačno prekinut.
Ovaj zaista sraman događaj, koji i danas zahtijeva da se njegovim posljedicama pozabave državni organi, a uzrocima čitavo društvo, bio je okidač za nešto sasvim drugo.
Crna Gora već duže (vjerovatno od "junačkog" pohoda na 30000 navodno "do zuba" naoružanih ustaša koji čekaju u zasjedi da nasrnu na Crnu Goru) nije bila izložena takvoj histeriji i spinu koji je (kao i one davne 1991.) dominantno dolazio upravo sa kanala državne RTV.
Bukvalno nijesmo mogli doći do daha od onih koji su željeli saopštiti koliko se stide vlastite zemlje i naroda (takvima su valjda huligani najbolje u ovom narodu) i koliko obraza ne suše nad ranom ruskog golmana. Čuli smo tih dana (i to iz usta onih koji su najodgovorniji za propuste u organizaciji) da nama država ne treba, te da je to kraj i našeg fudbala i svega. Opšte sugerisani uzdah je bio - ni mi, ni ništa naše ne valja.
Neminovno se sugerisao i nametao zaključak - vlast je kriva i ništa što je stvorila nije održivo.
Odakle je ta histerija bila najjače raspaljivana? Pa iz RTCG.
Motiv za ovu mimikriju zapravo se nalazi u ukrajinskim zbivanjima naglo raspaljenoj putinofiliji u Crnoj Gori. Sa tim trendom pokušala je jedno vrijeme flertovati i sama vlast. Umjesto da ga zaustavi i sasiječe u korijenu oni su pozdravili njegovo rođenje.
Više puta sam ustvrdio da je putinofilija (koju ne treba miješati sa rusofilijom jer je zapravo izopačena forma naklonosti autoritarnoj Rusiji i zilotskoj etno-filetističkoj verziji Pravoslavlja, a ne ljubavi prema ruskom narodu, zemlji, kulturi i umjetnosti jer o tome Crnogorci manje znaju od prosječnog Francuza) je najmanje dvostruko jača od srbofilije i kao takva dvostruko opasnija. Ona zaista ima potencijal da (ukoliko se stvore pravi uslovi) dovede do promjene opšte klime u društvu i nasilne smjene vlasti u CG.
Podsjetiću da su toga svjesni i u Moskvi. U tekstu “Crna Gora, cijena evrointergracija” u podužem izvještaju koji je sačinio Maksim Kiseljov (jako blizak krugovima oko ruskog diktatora) a koji je objavljen u aprilu 2014., u vladinom dnevnom listu "Rosiskaja gazeta". kaže se da je “Glavnina crnogorskog stanovništva je nesumnjivo proruski orijentisana. Ipak, tokom posljednjih nekoliko godina, naporima inostranih političkih tehnologa, proruske snage u vlasti su sada u apsolutnoj manjini. Međutim, nezadovoljstvo stanovništva politikom Đukanovića (prema Rusiji) raste i sasvim je moguće da odgovor Rusije može pomoći da se sruši taj vještački stvoren disbalans snaga u zemlji. Rusija je dužna da zaštiti svoje interese, kao i imovinu svojih građana na Balkanu." I na kraju ide sljedeći komentar: "Naših je sada malo u vlastima CG, ali to možemo promijeniti”, bila je izjava ovog Putinovog saradnika i jednog iz kruga njegovih ideologa.
Da li vlast uočava koliki problem joj svakog dana postaje medijski servis koji su sami stvorili, teško je reći u ovom momentu, no jedno je sigurno - državni vrh na čelu sa Đukanovićem nije se dao zbuniti. Histeriju sa RTCG jednostavno su ignorisali. Niko od državnih funkcionera (a kamoli sam Đukanović) nije se želio osvrnuti. Bio je to jako glasan muk. Muk koji su razumjeli i u uredništvu i na tu temu i sami umukli.
Ali ne treba se prevariti. Uredništvo RTCG ne samo da neće promijeniti kurs već se narednih dana i mjeseci može očekivati da sve drskije istupa sa stavovima koji se distanciraju, pa čak i konfrontiraju sa strateškim pravcima državne politike.
Dok se uporište zvano RTCG svakog dana sve više odmeće, vlast se već mjesecima užurbano bavi Agencijom za nacionalnu bezbjednost.
Kada je Asošijeted Press prošle godine u Vew York Times-u objavio tekst u kom je ustvrdio (citirajući visok izvor iz NATO) da je poziv Crnoj Gori u članstvo Alijanse izostao zbog velikog broja domaćih agenata u službama bezbjednosti koji (za novac ili iz drugih motiva) rade za Rusiju, čitava Crna Gora bila je zbunjena. AP je čak ustvrdio da je između 25 i 50 službenika ANB-a radi za ruske tajne službe.
Mediji (većina je pod kontrolom vlasti) prvo su pokušali ignorisati tekst, ali kada je vlast shvatila da je skandal nemoguće otćutati lično je istupio Đukanović tvrdeći da državnim organima takve sumnje niko nikada iz NATO ili administracija država članica nije saopštio. Ministar pravde i bivši direktor Agencije Duško Marković navode AP je takođe negirao, navodeći da se „radi o novinarskoj gluposti“ kao i da u obavještajnom sektoru nema upliva stranih službi. Drugim riječima sve je je predstavljeno domaćoj javnosti kao medijska izmišljotina.
E, ali kako za senzacionalizam optužiti tako uticajan, ugledan i star medij kakav je Associated Press? Ne ide...
Nakon tog teksta bivši general i jedan od onih visokih oficira koji su 1999. neposredno uoči pripremane agresije Miloševićeve soldateske stavili na raspolaganje Crnoj Gori i MUP-u, tada je izjavio:
„Odavno oni (Amerikanci) prate Crnu Goru i znaju da je u Crnoj Gori na sceni dupla igra. Bučna priča o evropskim i evroatlantskim integracijama, a ispod toga ruski tajkuni, kroz mrežu organizovanog kriminala i korupcije, sprovode tihu okupaciju svih državnih resursa. Tu duplu igru prvenstveno vodi vladajuća partija. Na nesreću, i drugi dio vlasti, Socijaldemokratska partija, to i što uočava, ne preduzima ništa godinama da se to očisti od duple igre”.
Da je vrag odnio šalu, da vlastima izmiče tlo pod nogama, da vremena za duple igre više nema, i da je ključ izostanka poziva upravo u razlozima o kojima je govorio AP postalo je jasno ubrzo, tj., nakon najčudnije i najbizarnije ostavke koju je dao jedan od funkcionera DPS-a i osoba od premijerovog povjerenja, donedavni Direktor ANB Boro Vučinić. Vučinić je bukvalno nestao sa scene bez ijedne jedine riječi objašnjenja. Sve se to dogodilo u prvoj polovini decembra prošle, 2014.
(nastavak niže...)
Bookmarks