Reply With QuoteOtkuda Crnogorcima toliki afinitet za jezičku nauku, ako iz zavičaja nijesu ponijeli urođeni smisao i interes za ljepotu jezičkog izraza, onu visoku izražajnu mjeru crnogorske usmenosti iz koje su ponikli Njegoš ili Ljubiša, izbrušenu crnogorsku retoriku kojoj su se uvijek divili jezički stručnjaci iz drugih južnoslovenskih i uopšte slovenskih sredina? Jezik Crnoograca je još prije Vukove reforme dostigao onu mjeru sopstvene i usmene i pisane dovršenosti iz koje je, sigurno ne samoniklo i volšebno, moglo zasijati superiorno Njegoševo djelo. Petar I je, primjera radi, umro 1830.godine, a Vukova reforma po zvaničnoj srpskoj lingvistici doživljava prve plodove tek 1847.godine. Da nije slučajno kod javnog čitanja poslanica Petra I, koje su pisane krajem XVIII i početkom XIX vijeka, Crnogorcima bio potreban prevodilac? Tradicija pisanja na narodnom jeziku u Crnoj Gori mnogo je starija nego u Srbiji, a gotovo sve što je u srpskoj kulturi vrijedno pomena moglo je početi samo u austrougarskoj Vojvodini. Otuda u djelu Branka Radičevića, koga u vezi sa Vukovom jezičkom reformom srpski lingvisti stavljaju odmah uz Njegoša, narodni jezik doživljava tek svoje mucave početke, prvo bojažljivo oslobadjanje: «Ao, nono bela, / voda te odnela», dok Njegošev jezik grmi kao da se odvaljuje lovćensko stijenje. Njegoš počiva na bogatim slojevima slobodarske tradicije svoga naroda, pa nije nikakvo čudo da je najveći pjesnik slobode u evropskoj književnoj tradiciji. Petar I u svojim poslanicama u prozi, koje graniče sa najsuptilnijim poetskim izrazom, profetski progovara o slobodi i «voljnosti» sopstvenog naroda snagom starozavjetnih proroka. Njegoš je, uostalom, napisao «Gorski vijenac» starim predvukovskim pravopisom, ali je čistota i vioka kreativna mjera narodnog jezika u njemu više nego nesporna. Mnogo, mnogo ranije od Vuka je još kotorski pisac Ivan Antun Nenadić (1723-1784) anticipirao kasnija Vukova jezička načela: »Kako bolje mogu biti razumjen od naše čeljadi, i da se lašnje može štjeti kako se govori, i da se izgovara onako kako se i štije». Kako visoka svijest o potrebi pisanja narodnim maternjim jezikom i to gotovo sto godina prije Vuka? Da se Ivan Antun Nenadić i na kakav način može uđenuti u srpsku jezičku tradiciju o njemu bismo do sada imali čitave studije koje biše, ako ništa drugo, donekle relativizovale Vukovu jezičku slavu. No, ovdje treba očekivati onaj banalni protivudar srpskih naconalista, pogotovu iz Crne Gore: Stoj brajko, Boka nije bila u sastavu crnogorske države, pa njeno kulturno nasljedje pripada valjda Tuđmanu?! Što onda da radimo sa Vojvodinom koja je tek 1918.godine ušla u kraljevinu Jugoslaviju, odnosno poslije Drugog svjetskog rata zvanično u Srbiju? Bez Vojvodine nema srpske kulture ni srpskog kulturnog subjektiviteta. Tu sigurno nema spora. Boka je, uostalom, početkom XIX vijeka bila dva puta oslobađana od tuđinske vlasti zajedničkim snagama vojske Petra I i Bokelja, a 1813. obostranom voljom prisajedinjavana u zajedničku državu sa Crnom Gorom. Mnogo su čvršće bile kulturne i druge veze Boke i slobodnog dijela Crne Gore nego što je bilo moguće Šumadiji ili Pirotu sa Vojvodinom. Kotor je u vrijeme viševjekovne mletačke i kasnije francuske i austrougarske vladavine bio ne samo glavni crnogorski pazar, nego su u njoj učili crnogorski vladike i drugi ljudi od pismenosti, nad pravoslavnim stanovništvom u Boki i Crnogorskom primorju imali jurizdikciju samo crnogorski mitropoliti. Mnogi bokeški velikani kao Zmajevići (sa Njeguša) se ponosili svojim porijeklom iz slobodnog dijela Crne Gore, Boka snažno zračila svojim visokim civilizacijskim vrijednostima na slobodno crnogorsko kontinentalno zaleđe. Crnogorci su, da ne govorimo o vladikama, poznavali Boku kao svoj džep, preko Boke dobijali i oružje za svoje bojeve, trgovali, putovali, i bili u tijesnoj vezi sa dugo najmoćnijim centrom u Evropi kakva je bila Venecija. Za sve to vrijeme ne samo ni jedan crnogorski mitropolit, kao glava i crkve i države, nikada nije stupio na tlo Srbije, ni kao turske ni kasnija slobodne teritorije, nego još ni knjaz Danilo. Tek je Nikola, kao prvi crnogorski vladar krajem XIX vijeka, 1896. godine prvi put posjetio Beograd.
Samo je preko Boke i Crnogorskog primorja, posebno dok nije oslobodila dio obale sa Barom i Ulcinjom, slobodna Crna Gora održavala veze sa svijetom, mediteranskim i širim kulturnim krugovima, bez obzira na siromaštvo ili bukvalni nedostatak vlastitih kulturnih institucija. Koliko se kulturno jedinstvo sa Bokom i Crnogorskim primorjem snažno osjećalo svjedoči i Ljubišino najvažnije djelo «Pripovijesti crnogorske i primorske» u kojima pisac čitaocu jasno stavlja do znanja da je riječ o istom jeziku i istoj kulturi. Kako je kotorski biskup, kasnije barski nadbiskup i književik Andrija Zmajević još u XVII vijeku duboko osjećao pripadnost široj, a ne samo bokeljskoj zajednici, svjedoči njegovo kapitalno djelo «Ljetopis crkovini» koje je ispisao u dvije verzije na maternjem jeziku, i to latinicom i ćirilicom. Svoj jezik je zvao slovinskim i ako su neki današnji srpski lingvisti pokušali da ga prekrste u navodno srpski. Crnogorske kulturne, trgovačke, pa i jezičke veze bile su mnogo jače sa Dubrovnikom nego sa nekom dalekom i dugo vremena hipotetičnom Srbijom. Između slobodne Crne Gore i, u drugoj polovini XIX vijeka već dobrim dijelom oslobodjene Srbije, prostirala se nepremostiva turska teritorija koja se, uz veliki rizik, možda mogla preći u jednom pravcu, ali bez izgleda na povratak. Nije, dakle, bilo ni fizičke mogućnosti za stvaranje istovjetnog jezika, odnosno jezičku unifikaciju, koja je nesmetano i bez pitanja Crnogoraca vršena od 1918.godine.
ko bismo pokušali razmišljati hladne glave došli bimo do jednostavnog zaključka da Crnogorci, ako već ne zovu svoj jezik vlastitim imenom, prije govore hrvatskim nego srpskim jezikom, i to ne samo zbog ijekavice, već i vjekovnog kulturnog i fizičkog dodira sa Dubrovnikom i širim dalamtinskim i hravatskim zaleđem. Njegoš je u Dubrovnik vazda mogao ići kao na izlet da se izrazgovara sa ruskim konzulom Jeremijom Gagićem, ili da se sastane i dane provede sa svojim prijateljem Ali pašom Stočevićem koji bi za tu priliku u Dubrovnik doputovao iz Hercegovine. Srbija je ne samo Njegošu, nego i svim crnogorskim mitropolitima i vladarima do Nikole, bila teritorijalno daleko gotovo kao danas našim savremenicima Kina ili Tibet.
Uporedo sa pokretanjem pitanja o rješavanju državno-pravnog statusa Crne Gore pokrenuto je i pitanje naziva jezika kojim se ovdje govori. Naročito je u toku posljednje godinu dana u izraženijoj formi istaknuta potreba da i Crnogorci ostvare isto takvo pravo da svoj jezik nazovu nacionalnim imenom kao i svi drugi narodi u državam nastalim raspadom bivše Jugoslavije.
Ne radi se o promjeni jezika (jezik Srba, Hrvata, Crnogoraca, Muslimana-Bošnjaka je jedan jezik sa manjim specifičnostima) već o pravu da ga svaki narod naziva u skladu sa nacionalnim opredjeljenjem. Naziv srpskohrvatski ili hrvatskosrpski nastao je u procesu nastanka modernih nacija, prvenstveno Srba i Hrvata, u procesu medjusobnog ujedinjavanja.
Raspadom bivše Jugoslavije, osamostaljivanjem Hrvatske i Bosne i Hercegovine kod njih se pristupilo standardizaciji hrvatskog odnosno bosansko-bošnjačkog jezika, tj. naziva jezika u tim novim državama prema njihovom nacionalnom opredjeljenju. Poslije početnog osporavanja upotrebe novih naziva za svojevremeno usvojeni naziv – srpsko-hravatski, hrvatsko-srpski – već se postepeno prihvata realnost o tome. U Srbiji se skoro i ne osvrću na to što se u Novom Pazaru, npr. umjesto srpski kaže bosnaski ili bošnjački jezik.
Jedino se Crnogocima u grubljoj formi osporava pravo da jezik kojim govore nazovu nacionalnim imenom. Imajući u vidu činjenicu da se 144.838 ili 21,53 % gradjana Crne Gore izjasnilo da govori crnogorski, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore prihvatilo je odluku Savjeta za prosvjetu da se u nastavnim programima, umjesto dosadašnjeg naziva srpski upotrebljava naziv maternji, ostavljajući pravo učenicima i ostalima da svoj jezik (koji u suštini ostaje isti) nazovu prema nacionalnom opredjeljenju: srpski, crnogorski, albanski, bosanski-bošnjački. Ali, ova odluka je naišla na protivljenje jednog broja prosrpski opredijeljenih gradjana koji se zalažu da se zadrži dosadašnja praksa i ne mijenja naziv jezika. Polemika o ovom pitanju i dalje traje, mada u tolerantnijoj atmosferi nego ranije.
Budući da je jezička standardizacija političko i državno pitanje, onda je i rasprava o crnogorskom jeziku jednako legitimna, ni manje ni više nego i u svakom drugom slučaju – srpskog, hrvatskog ili bosanskog jezika.
Originally Posted by monitor
Niko nikoga ovdje ne pretvara u sis ili bilo kakav drugi cevap, nego je nivo kriminala medju najnizima u Crnoj Gori. I ovo je jako lako provjeriti, a ne govoriti kroz priizmu svojih opterecenja i predrasuda.
Oce To Nesto Mi Krenulo !
. Ja sam rekla da se odričem crnogorskog jezika kojim ti zboriš 
Bookmarks