Ali, i autor i njegovo djelo su ih sve nadrasli i nadzivjeli. Visoka svijest ovoga vladike o samosvijesti njegovog naroda crnogorskog, njegovoj samosvojnosti, misiji i ulozi, o borbi za drzavne i nacionalne, hriscanske ideale, za opstanak pravoslavlja i Crnogoraca u njemu, vizije njihove buducnosti vremenom sve vise dobijaju potvrdu i priznanje.
Iako i danas ima onih koji osporavaju Vladicino djelo, bilo je i ranije i onih koji su ga razumijeli i shvatali da Crnogorci »sacinjavaju osobiti i ot sviju drugih naroda u Evropi, sa svim razliciti narod« (Srbske letopisi, Budim 1825).
I pored svih kritika i pokuda koje su upucene »Istoriji o Crnoj Gori« mitropolita Vasilija Petrovica, ona je mnogo koriscena, analizirana, rabljena.
Bez sopstvenih uzora, zaljubljenicki strasno, uz oskudne i malo pouzdane izvore i jos nepouzdaniju tradiciju, koristeci se literaturom uglavnom na ruskom jeziku, »mudri vozd« je napravio pravi duhovni podvig. Njegova slava i znacaj njegovog djela rasli su vremenom. Simbolicno receno, ako je pop Dukljanin crnogorski Herodot – onda vladika Vasilije moze da se nazove nacionalnim Tukididom.
Vladika Vasilije nije samo rodonacelnik crnogorske istoriografije nego, u okviru nje, utemeljitelj tzv. romanticarske iliti patriotske istorijske skole. Njegova misao o »vjekovnoj crnogorskoj nezavisnosti« i nakon odlaska Crnojevica, »pod upravom cetinjskih vladika«, uticala je na nastanak »dvorske istoriografije« njegove dinastije.
Poslije prvog pokusaja i prvonacelnog pregnuca vladike Vasilija Petrovica Njegosa da napise istoriju svoje zemlje i naroda do utemeljenja kritickog pristupa i kritickog metoda, pa sve do nekolikih visetomnih a nezavrsenih istorija Crne Gore, crnogorska istoriografija je stekla ogromno iskustvo, dosla do relevantnih saznanja, obogacena brojnim studijama, disertacijama, monografijama, objavljenim tomovima istorijskih izvora i pouzdane arhivske gradje. Publikovani su brojni radovi o Crnoj Gori i u zemlji i u inostranstvu, u knjigama ili periodicnim publikacijama.
Cak i prve istorije Crne Gore, pa i Vasilijeva, ukazale su da izucavanje njene proslosti treba zapocinjati od Prevalisa (Prevalitane) i tako u kontinuitetu, kako i slijede karike u lancu: Duklja, Zeta – Crna Gora.
Vladika Vasilije, iako nije imao veliko obrazovanje istoricara od struke, niti dovoljno izvora – svoj posao je uradio koliko je znao i umio - za pocetak izvanredno.
O vladici Vasiliju i njegovoj »Istoriji o Cernoj Gori« moze se pisati nadugacko i nasiroko, i bolje i umnije.
Ovo je bila prilika da se vratimo prvoj istoriji Crne Gore, da podsjetimo na njenog tvorca i pocetke crnogorske istoriografije, da se ukaze na njeno trajanje i kontinuitet, ali i na to da jos uvijek nije napisana integralna istorija Crne Gore.