
Originally Posted by
Sidewinder
Srpska pravoslavna crkva želi Lovćenu vratiti ingerenciju grobnog mjesta, kako bi putem opijela i kađenja mogla promicati svoju ideologiju.
Gledajući kroz puškarnicu svojih fiks ideja, pozivajući se na kosti, sahranu i grob kao medij, popovi traže Lovćen za svoje posthumne instalacije. Stvar je prosta, oni žele da Lovćen postane njihov ofis, radno mjesto, i zato ne čude riječi mitropolita Joanikija koji po ko zna koji put gusla o vraćanju kapele na Jezerski vrh.
Njegoš je vrlo dostojan leš i sredstvo, daske kovčega su daske koje život znače. Da bi se sa njih moglo propovijedati potebna je pozivnica. Bez obožavanih kostiju, bez mrtvog Njegoša, oni nemaju na čemu da grade. Na čistini im nije mjesto i toga su svjesni. Zato žele da sruše jedinu tačku koja je ostala iznad bijedne političke podvale deventaestog vijeka na kojoj ideološki tavore.
Živ pjesnik i njegovo djelo, univerzalna poruka i linija svedena u kamenu — to popovima jako smeta. Potrebna je pokora, pokajanje pred mrtvim, sujevjerna gatka. Lovćen im treba za grandioznu sahranu, za kraljicu svih sahrana, majku sahranu na kojoj su spremni prinositi žrtve, kao onda usred korone.
Lovćen pretvoriti u plac strave, paradu pokojnog, ubiti boga u gromu, obložiti kamen, zatomiti odjek i zabraniti pristup slobodnom pogledu; zabraditi žene, natjerati ih da nariču s vrha planine, kako bi mužjaci mogli da uživaju u svojim nekrofilskim fantazijama.
Sve što je Njegoš bio, život, univerzum, nadjezik, sve što je Meštrovićev mauzolej dosegao kad je iskoračio iz estetike plemena, sve što je umjetnik zahvatio drevnim simbolima guvna, kruga, stijene i stepenika, treba urušiti u grobinu sa drvenim kioscima, poput onih pod Ostrogom.
Organizovati očaj, padavicu, omogućiti jadanje, pokrenuti silnu ćebad, konačiti i kukati, okrenuti se crnilu, slušati brade kako zapomažu i zovu na osvetu.
Valjalo bi na Lovćenu otvoriti divnu raku kao rezontantnu kutiju svekolikog srpstva. Njegoš im treba kao tvar, kost od koje se streca, totem, da se klekne, da đeca ljube patos. Mrtvi autoritet živih političkih planova, božji posrednik straha, ideološki preparirani svetac u službi mita, to je Njegoš kojeg traže.
Problem je što bez kostiju popovi nemaju šta reći o životu. Bez kostiju oni ne mogu uzeti procenat nakon sahrane, ne mogu nazdraviti iz lobanje, slaviti robovsku svijest kojoj su pripisali pravo na božju istinu o vječnom životu.
Lovćen je odašiljač, znaju to dobro, idealna bina, govornica sa koje će ih čuti. Lovćen je potreban kao megafon, kao televizija, kao posljednja glasna žica koja nije umočena u saft popovskih ljekarija, svetih vodica i bajanja kojim straše djecu i bolesne.
Lovćenski mauzolej popovima smeta jer je nadišao Crnu Goru u prostoru, kako bi je nanovo definisao u vremenu. Kao što je Njegoš više od mantije, tako je Mauzolej više od groba i kapele. Tradicija nije mrtvi fetiš i obožavanje kamena, tradicija je živi medij iz kojeg se gradi novo.
Stalnim trućanjem o lovćenskom vrhu, besramnim pominjanjem ustaštva, neočetnici iz vrha SPC traže đavola kojem godinama služe. Moguće da će ga tamo na vrhu Lovćena upoznati. Nadam se da se to neće dogoditi, da će pobijediti mirni otpor ovoj nedostojnoj tenziji u kojoj se klir SPC ukopava za dalje političke borbe.
Manipulacija živima zove se politika, manipulacija mrtvima zove se kult i protiv toga je dužnost ustati.
Nobra Mandic
Sent from my SM-S921B using Tapatalk
Bookmarks