Rezolucija o Srebrenici i reakcije na nju su pokazale da u našem parlamentu de facto postoji vrijednosna većina, koju sačinjava opozicija i dio koalicije na vlasti (DCG i CNB). Vrlo je jasno da postoji i retrogradna manjina, sa kojom se definitvno ne gradi progresivno i reformsko društvo. Mislim da je i najvećem vjerniku u Krivokapićev apostolat i aktuelnu vlast jasno da je ova vlada nefunkcionalna i da ne može ni biti funkcionalna dok su destruktivni, ekstremistički elementi u njoj, ali i u parlamentu. Tu, naravno, mislim na DF, koji, ne samo što je ekstremistički, već radi i za interese nekih drugih država, pa slobodno mogu reći da je i izdajnički. Tu su i partije koje su umjerenije retorike u odnosu na njih, ali skoro jednako retrogradne, poput SNP-a, Prave i sl.

Htjeli ne htjeli, sviđalo nam (vam) se ili ne, u toj široj formalnoj ili neformalnoj koaliciji je budućnost parlmentarnog života u Crnoj Gori i budućnost stabilne vlasti. Dvotrećinska većina je usvojila Rezoluciju o Srebrenicu. To je i više nego komotna većina za odblokiranje ključnih procesa u državi. A vrijednosno i ideološki, riječ je o prilično kohezivnim i u dobrom dijelu podudarnim programima. A bila bi jako kvalitetna poruka, kako protagonistima "srpskog sveta", tako i EU. Kao što nam je isuviše poznato, ako nešto EU voli i cijeni, to je stabilnost.

Đukanović je makar dva puta javno nudio ruku URI i DCG, ali prevashodno Demokratama (i bio javno ismijan), a jedan od prvih koji su osudili nedavne tabloidne napade na seksualnost Bečića je bio Ivan Vuković. Radman i Rakočević iz DPS-a, kada se uklone politički eufemizimi i ostane suština, u različitim formama ponovili Đukanovićevu ponudu. Frekvencija i postojanost sličnih izjava od DPS-a govori o tome da se one ne mogu više podvesti pod puko "ispitivanje terena". A najpotentniji politčki igrač sigurno ne emituje te poruke slučajno.

Problem ovoj, opet ponavljam, formalnoj ili neformalnoj, širokoj koaliciji predstavlja kategoričnost i polarizacija prema, prije svega, DPS-u, na kojoj su brend gradili DCG i URA. Ali, fantazije i politička kampanja su jedno, a realnost sasvim drugo i pred njima je izbor da li će srljati dalje sa DF-om, tj. istrajavati na neprincipijelnim, nestabilnim koalicijama, ili su sposobni da odigraju neke šahovske, dugoročnije poteze. U svakom slučaju, ako im dosada nije bilo jasno, ovako ne ide (tek sad neće ni ići), a preostala alternativa je nadati se zajedničkom padu DF-a i DPS-a, što, osim lijepih želja, nema nikakvo utemeljenje u realnosti.

Ima tu nekoliko faktora o kojima vrijedi razmisliti, posebno kada je u pitanju DCG (koji definitivno razumiju političku utakmicu bolje od URE). Demokrate imaju istoriju saradnje sa DPS-om (sjetite se izbornih zakona 2019, kada su parlamentarci DPS-a solidarno izlagali amandmane DCG, kako bi ovi zadržali privid bojkota parlamenta). Drugo, posljednjih par saopštenja liči više na retoriku PKS-a, nego na soft DF, kao što je bilo do sada. Treće, a moguće i uzrok drugog, podrška SPC (MCP) evidentno prelazi na stranu DF-a i sa ideološkim zaoštravanjem, koje je neminovno i tek će da se zahuktava u susret popisu, koji je definisan kao strateški interes Vučićeve Srbije, Demokrate sve više gube manevarski prostor i sivu zonu gdje oni najbolje plivaju.

Da li (prije svega) Bečić i ljudi oko njega imaju političke mudrosti i vizije da prepoznaju situaciju i, umjesto taktike neodređenosti i nedefinisanosti, konačno usmjere DCG u jednom smjeru, nisam siguran. Kod Abazovića, iako je gejmčejndžer malo smanjio doživljaj. Njegovu partiju su nažalost napustili svi koji imaju nekog značajnijeg političkog iskustva, ali ako Demokrate "prelome", ništa nije isključeno.

Još jednom da napomenem, koristim izraz koalicija u širokom značenju te riječi. Kao što ranije napisah, ne mora to biti formalna koalicija, više savezništvo i politička trgovina u kojoj DPS može URI i DCG da nadoknadi neke neminovno izgubljene žetone. Tu postoji more modaliteta, od prelazne/tehničke (koncentracione) vlade, neke inovirane tehnokratske, manjinske i sl.