Može se razgovor voditi "u rukavicama", ćutati i pričati o priraštaju opasnih afričkih pčela u Brazilu, a može se i otvoreno govoriti. Izbor je svakako na sagovornicima.
Ja ću samo podsjetiti da je u CG tokom WWII rata od 10 ljudi 9 stradalo od ruke sunarodnika, često komšija a nerijetko i prvih rođaka. Broj ljudi koji su stradali od ruke okupatora bio je u odnosu na ova stradanja - krajnje simboličan. Toliko o nama i našoj "gadljivosti" na međusobno sukobljavanje.
Zašto nije sukob izbio '99 recimo? Pa zato što je NATO već bio i u vazduhu i (sa izuzetkom Srbije) svuda oko nas. Rusije ne samo da nije bilo na Balkanu, već je upravo ruski premijer Černomirdin pozvao Miloševića da prestane sa uzaludnim otporom i pobrisavši rukom sto koji je bio pred njima rekao mu da će Srbija uskoro biti ravna kao ploča ne prekine li dalje borbene operacije bez oklijevanja.
Takođe, treba se prisjetiti da je te iste godine četnik s prezimenom Mojašević (i u uniformi 7. bataljona) iz čisto političkih motiva ubio nesretnog pripadnika Posebnih jedinica MUP-a Lekovića, a broj incidenata između naših jedinica i četničkih formacija bio je ogroman.
Dakle, do sukoba nije došlo što zbog po nas povoljnih okolnosti, što zbog sreće koja nas kao društvo nije napuštala, a ne zbog nedostatka volje da se sukob dogodi "sa onima drugima".
Ja sam se tih srpskih militanata nagledao '90-ih i savršeno dobro znam na šta su spremni. Oni samo traže vođu da ih povede u sve to. Svih ovih godina oni su bili najglasniji da srpske partije napušte skupštinu i ulicom smijene vlast.
Sada živimo vrijeme kada konačno postoji velika sila zainteresovana da sponzoriše takvu družinu. Sve ostalo razvijaće se samo od sebe i puki je tehnički detalj.
Bookmarks