Crnogorska neutralnost i nezavisnost nikada nijesu postojali, niti su mogući. Suštinsku neutralnost i nezavisnost ne mogu sebi priuštiti, a još manje konzumirati ni daleko veće države od Crne Gore.
Sve bitke i svi ratovi Crne Gore u cjelokupnoj njenoj istoriji ili su samo sporedne operacije i sekundarna bojišta tokom ratnih razračunavanja velikih sila ili su bili podsticani i koordinirani od strane određenih velikih sila. Svi!
Isto vrijedi i za daleko veće države, a posebno one u regionu, koji je uzgred u Evropi jedini tokom istorije imao status kolonijalnog. Iz tog razloga velike sile su ga koristile uglavnom kao prostor za nadigravanje i potkusurivanje, te se stalno otimale oko njegovih teritorija, pritom mnogo više zainteresovane za očuvanje vlastitog prestiža nego iskorištavanje njegovih resursa koji su, u poređenju sa nekim drugim mjestima u Evropi, ionako skromni.
Rezultat tog istorijskog procesa su brojne a pritom nedovršene i kulturološki vrlo heteregene (pa čak i unutar sebe suprotstavljene) nacije koje postoje na Balkanu.
Svi susjedi Crne Gore (svi bez izuzetka), a u pokušaju da postignu vrlo labavo unutrašnje jedinstvo, uvijek će se okupljati i oko ideje pretenzija na cijelu ili djelove crnogorske državne teritorije.
To se NIKADA neće promijeniti, a sposobnost Crne Gore da se tome odupre ležaće UVIJEK u svijesti njene političke elite i Crnogoraca, kao njenog dominatnog i jedinog državotvornog naroda, da zemlji pronađu sposobnog saveznika, koji ima i resurse i interes da (p)održava integritet crnogorske države.
1991. nije bilo potrebe da iko okupira Crnu Goru jer su Crnogorci (u svom ludilu) sami svoju sudbinu i sudbinu svoje države predali u ruke tuđinu, a na crnogorskoj teritoriji funkcionisale su oružane formacije redovnog sastava snage oko 9000 pripadnika u čijem su unutrašnjem omjeru (sve do 2003/4.) ljudi sa prostora CG činili tek četvrtinu. Sa teritorije CG tuđin je, isključivo za svoj interes, napadao i uznemiravao crnogorske susjede s kojima smo/i pored kojih smo do tada živjeli u miru, a 1999. sa naše teritorije izazivan je i najmoćniji vojni savez koji je svijet ikada vidio. Savez koji su činile i čine zemlje najvećeg dostignutog stepena demokratskog, privrednog, tehnološkog i uopšte civilizacijskog razvoja.
Tuđin je za svo vrijeme uprave nad Crnom Gorom u njoj organizovao i za svoje potrebe mobilisao domaću petu kolonu, sa čijim se organizatorima crnogorska vlast nikada nije imala snage ili volje obračunati i zasvagda razbiti mrežu unutrašnjih neprijatelja i podrivača ustavnog ustroja i teritorijalnog integriteta zemlje.
Od 1997. krenulo se u povratak otuđenih poluga nadzora nad našom sudbinom, privrednim razvojem i bezbjednošću. Za svo to vrijeme jedina brana srpskom klero-fašističkom režimu da nasilno posegne za Crnom Gorom i sasiječe u korijenu njen put osamostaljenja, bio je NATO. NATO je u tom periodu u Jadranu (tačno pored crnogorskih voda) imao stalno u pripravnosti glavninu 6. američke (mediteranske) flote, sa najmanje jednim nosačem aviona u punoj borbenoj gotovosti (često i 2, najčešće USS RuzvelT i USS Saratoga), te veliki broj bojnih i pomoćnih brodova, što američkog, što sastava zemalja saveznica NATO. Sem ovih, kao Demoklov mač nad srpskom soldateskom visila je i opasnost od blizu 40000 pripadnika NATO na Kosovu (KFOR), oko 20000 pripadnika NATO u Bosni (IFOR/SFOR), te nekoliko hiljada pripadnika alijanse u Albaniji koji su tu stacionirani još od 1997. Kad se tome doda da je NATO još 1999. primio večinu srpskih susjeda - igra je bila završena. Planirana intervencija Miloševićeve horde u CG postajala je sve skuplja.
Kad se sve ovo zna ili shvati, dilema da li ili ne u NATO postaje vještačka. Čak smiješna. Ostanak Crne Gore van NATO mogu zagovarati samo neznaveni ljudi ili njeni manje ili više prikriveni neprijatelji. Drugi ne.
Zato - u NATO. Nego što!






Bookmarks