Ne.. Evo sad ću saopštiti što ja mislim da se desilo. Dakle radi se samo o mom utisku, a istinu ćemo morati čekati u obliku memoara mnogobrojnih aktera onog što se upravo događa.
Prvo,..svi za to zaduženi u odjeljenjima ministarstava vanjskih poslova velikih sila (govorim o specijalizovanim odjeljenjima koja se bave promišljanjem aktuelnih međunarodnih odnosa i anticipacije procesa koji predstoje) su znali da pitanje Ukrajine predstoji. Znali su to i šefovi vlada tih država. Ali baš svi! Taj proces je otvoren još 2004. i već 2008 (ako se ne varam bilo je to na margini samita u Bukureštu) Putin je saopštio sekretarki Kondolizi Rajs da Rusija neće dozvoliti da Ukrajina odabere bilo kakav put koji bi je odveo van uticaja Rusije. Da bi pokazao da je Rusija spremna na konfrontaciju sa drugim velikim silama ukoliko joj ne bude udovoljeno čak i oružjem, poslao je vojsku u Gruziju u avgustu te godine i oteo joj priličan komad teritorije. Na Zapadu su bili u šoku. Niko takvo brutalno kršenje pravila igre nije očekivao niti bio spreman da se suprotstavi Rusiji. Svi su bili zatečeni i nijemo posmatrali. Da je Putin to želio mogao je okupirati cijelu Gruziju. Ne, u Putinovoj glavi stvorila se procjena da je to dovoljno. Gruzija je bila pokazna vježba za ono čime se prijetilo Ukrajini. A što se na kraju sada i dogodilo.
Bilo je to vrijeme kada je Buš završavao svoj krajnje kompromitovan mandat u Ovalnom uredu. Na scenu je došao nov čovjek koji je izbore dobio na programu završavanja ratova u Iraku i AFG, otklon od politike intervencionizma i "resetovanju" odnosa sa Rusijom, Kinom i arapskim svijetom. Tkz, program "novog početka". Ispostavilo se da je Obama čovjek sa plemenitim idejama no nedorastao izazovima koja je pred svijet postavilo novo doba. Njegov kredibilitet se počeo urušavati rekordnom brzinom još od momenta kada je na početku mandata izazvao nervozu u Tel Avivu i Rijadu, kod dva najodanija američka saveznika. Po prvi put se desilo da je jedan američki predsjednik doživio da se njegove posjete otkazuju izgovorima domaćina, a zatim kad su se dogodile, nevaspitano skraćuju, takođe voljom domaćina. Ovo je u Americi upalilo alarme da nešto s njim nije u redu, i on je vrlo brzo nakon toga (po mom uvjerenju) postao lutka u rukama moćne američke elite. To ne znači da mislim da je bez uticaja, ali držim da njegove odluke u pitanjima vanjske politike usmjerava drugi. Uostalom, to i nije područje kojim je on ikada želio i imao dara da se bavi.
Njegovo nesnalaženje dalo je vjetar u krila mnogima pa i Rusiji. Već 2009. počinje prava i vrlo ozbiljna kriza između RUS i UKR koja rezultira prekidima u isporukama gasa i zavrtanju slavina za Evropu sa ukrajinske strane. Ponašanje EU u odnosu na taj spor dodatno je ohrrabrilo Putina da razvije uvjerenje da će mu EU (posebno ako malo pokaže zube) bez borbe predati kontrolu nad njom. Jedan od razloga (po meni ključni) zašto Putin toliko čezne za Ukrajinom nijesu njena nesporna bogatstva, već činjenica da je bilo kakvo uvezivanje zemalja bivšeg SSSR-a oko Rusije nezamislivo bez Ukrajine. Osim toga, bilo kakvo soliranje Ukrajine u odnosu na Rusiju i druge članice bivšeg diva moglo bi biti zarazan primjer za ostale. Sjutra bi možda i Bjelorusija poželjela isto. O Kazakhstanu i drugim neslovenskim republikama koje gravitiraju sada Moskvi da i ne govorimo. Dolazak Janukoviča na vlast (koji je izbore dobio zahvaljući manjinama koje je čvrsto uvjeravao da EU nema alternativu) privremeno je zadovoljio obije strane (jer je relaksirao odnose sa Moskvom, dok je zemlja i dalje zvanično bila na evropskom putu. Tako je sudar odložen. Tvrdim da su svi u prijestolnicama mislili - na najmanje 10 godina. A onda se dogodilo da je Ukrajina vlastito prilaženje EU počela da uslovljava. Kada joj je odgovoreno da su pravila ista za sve aplikante i da joj EU neće dati novac mimo procedura i bez uvida u to kako će biti potrošen, Ukrajina (Janukovič) naprasno prekida put zemlje ka EU i objavljuje da je spreman uzeti ruski kredit od 15 mld. Ukrajinci, sitani korumpirane države i suočeni sa tim da im se otvoreno kaže da oni nikada neće biti dio EU kojoj se dive -digli su se na noge. Uslijedio je Majdan i sve ono što vam je manje više poznato.
Na vrat-na nos morali su se pribrati svi u prijestolnicama velikih sila. Svakom je bilo jasno da je ukrajinski čir prskao i da će se pitanje Ukrajine rješavati sada a ne onda kada su oni priželjkivali, tamo negdje nikada.
Ekonomska kriza nije samo potresla Evropsku uniju. Ona je više od svega potresla samu ideju Evropske unije. Njen temelj. Po prvi put su se počela postavljati pitanja šta je zapravo EU i čemu služi, te kako bi trebalo oblikovati njenu budućnost. Na scenu su izašli i pristalice ideje federalizma (ili makar mnogo centralizovanije unije) dok su s druge strane ustali i oni koji smatraju da je izlaz u formuli "manje EU, a ne više EU". Ta dilema traje i danas, a odgovor se i dalje traži.
Moje je uvjerenje da je kriza produbljena podjednako ponašanjem Rusije, ali i potpuno smotanim ponašanjem zapadnih saveznika, a posebno zemalja EU.
Romantična slika naroda koji ustaje u odbranu ideje Evropske unije (one iste koja je u EU bila u tolikoj krizi i sve teže nalazila zagovornike) bila je tako snažna da je podstakla mnoge u establišmentima EU na razmišljanje. Zagovornici jačeg povezivanja EU upravo su u Majdanu vidjeli onaj simbol u odbrani kojeg je moguće objediniti Evropu, a onda je takvu i administrativno lakše preurediti.
Mislim da su se Poljaci i pribaltički narodi najbolje snašli, pa čak i malo zloupotrijebili čitavu stvar. Oni su ne samo uvjeravali nove ukrajinske vlasti da EU stoji iza njih (čak i kada to nije bio slučaj), već su ih i savjetovali i špijunirali Evropljane za račun Kijeva. Ipak, njihov uticaj nikada ne bi postao odlučujući da im se sve više zemalja nije pridruživalo. Svako iz svojih razloga. No, ni to ne bi bilo dovoljno da je Putin imao umijeća da drugačije povlači poteze. Naprotiv, niko za svo vrijeme postojanja starog kontinenta nije uradio više na ujedinjjenju Evrope od samog Putina. Ovaj stepen jedinstva Evropa nije imala ni za vrijeme opasnosti od fašizma.
Na "i" je stavljena tačka obaranjem MH17. Igra je bila gotova. Rusija je izgubila bitku za Evropu. I ne samo to. Ona je sebi zadugo od Evrope napravila neprijatelja.
Koja je uloga Amerikanaca u svemu?
Po meni, Amerikanci su iskoristili krizu da ujedine Evropu i iznutra i oko sebe. Ja nikakvu dilemu nemam da u novoj eri (koju već živimo) Amerika ni teorijski sama nije sposobna da održava mir u svijetu. Ona bez EU na svojoj strani nema legitimitet niti za jedan potez koji bi povukla bilo đe. Njoj nasušno treba savezništvo sa EU.
Sama EU bez SAD je ljuska bez sadržine. Kula od karata koja se može urušiti na manji vjetar. Njemačka nema snagu držati EU na okupu bez američke pomoći. Čak ni u varijanti pretpostavljenog izlaska UK iz Unije. SAD i EU (osim što baštine istu civilizaciju) povezuje životni interes zajedničkog djelovanja. Samo zajedno mogu dominirati svijetom. Razdvojene, kroz nekoliko decenija, obije bi izgubile položaj u svijetu koji sada imaju.
Rezime: kriza nikog nije iznenadila, ali vrijeme otvaranja jeste iznenadilo sve uključene. Svi su dočekali stvar nespremno. uhvaćeni su potpuno na spavanju. Uključujući tu i Rusiju da ne bude zabune. Zauzimanje Krima bila je stravična greška. Putin je do tog momenta imao sve šanse pridobiti Ukrajince uz Rusiju. Čak sam spreman da ustvrdim da je u nekoj budućnosti koju bi obilježili idilični odnosi dva naroda Ukrajina bila spremna na razgovore o pitanju diobe suvereniteta nad Krimom ili njegovim djelovima.
Nekom će zazvučati nevjerovatno, ali tvrdim da je bjekstvo Janukoviča i preuzimanje vlasti iznenadilo i lidere proevropskog bloka partija. Sve što su oni tada tražili i očekivali jesu bili samo prijevremeni izbori. No kada se po demonstrantima počelo pucati a oni uzvraćati vatru i zauzimati kasarne i pol. stanice po zemlji, te kada su liderima proevropskog bloka prišli pripadnici manjina (čime je Janukovič izgubio većinu u skupštini) - stvar je bila gotova i nepovratna. Postali su vlast.
Nazad nema ni za koga. Svako je sudbinski zainteresovan da dobije ovaj rat. Poraz nije opcija, a častan izlaz se ne nazire. Jer je sve što znači gubitak Ukrajine ili barem jugoistočnog rusofonog (ne rusofilskog!) prostora zapravo poraz za Rusiju. Poraz koji bi u nekoj tački u budućnosti otvorio mogućnost njenog urušavanja iznutra.



Reply With Quote


Bookmarks