E upravo ovo vidiim kao najveći problem Crne Gore. Naroda koji želi neko pomirenje, koji ne nasijeda na priču o naciji i vjeri ima taman onoliko koliko je PzP imao 2009-e, PCG 2006-e, i Ključ+Demokrate 2016-e. Ne pričam o tome šta se desilo nakon, ko je pokazao kakvo lice itd., pričam o tome koji broj glasača je animiran partijama koje nisu gurale jasan nacionalni predznak kao glavni razlog glasanja njihove partije (ili uhljebska radna mjesta).
E sad, dio koji se ne slažem sa Gandom, je da stvari iz izbora u izbore ne postaju bolje. 6% za PzP 2009-e, 8.24% za PCG 2012-e, i 11.05+10.01=21.06% za Ključ+Demokrate 2016-e.
Jasan rast zainteresovanosti građana za primarno ekonomsku priču iz izbora u izbore. Možda je veliki razlog tome što je u tih 7 godina dobilo pravo glasanja veliki broj građana koji su bili suviše mali da bi se sjećali 90ih (što će na kraju i biti konačan preduslov prevazilaženja tog perioda, vrlo vjerovatno), ili se generalno budi ta želja da budemo dio civilizovanog svijeta, ne znam. Ali stanje definitivno nije toliko crno. Taman se animiraju i zainteresuju za promjene jedni apstinenti, ovi stari borci poput Ganda se umore. Ja se možda nikad nisam toliko snažno borio, većina mog aktivizma počinje i završava se u glasačkoj kabini, pa mi je ostalo dovoljno energije da glasam pod bilo kakvim uslovima za ono za šta mislim da je ispravno. Ako posljedica toga nije da će Crna Gora krenuti putem koji ja smatram ispravnim, a ono će taj moj jedan glas bar minimalno umanjiti očigledno zlo. U Sjevernoj Koreji ljudi nemaju ni taj izbor, tako da od goreg definitivno ima gore, i dok god sistem prepoznaje moje pravo da biram predstavnike, ja ću ga koristiti.







Bookmarks