Crna Gora u odnosu na novu realnost i geopolitički sukob Zapada i Rusije

[El Re]

Izvini, nije mi cilj u zivotu da citam redom sta napises i ispravljam svaku besmislicu, ali ova bode oci :-)

Bugarska, koja je bila vrlo bliska na Rusiji do Drugog balkanskog rata (1913) i koja je odrzavala diplomatske odnose sa SSSR i dok je bila clanica Sila Osovine, ta Bugarska se nije oslanjala na Rusiju od Berlinskog kongresa? Ona Bugarska za koju su ruske diplomate govorile "niti je kokoska ptica niti je Bugarska inostranstvo"? :-)

Sve što si ovim "upadom" učinio jeste pokazao vlastito neznanje. Ali nije važno...
Dakle, ponavljam, Bugarska je bila ruski satelit sve do srpsko-bugarskog rata 1885 (1886.).
Šta se desilo. Da bi se shvatilo, mora se ići redom.
Bugari su borbu za nacionalno oslobođenje od Turaka započeli 1830-ih godina. U toj borbi veliku logističku (prije svega vojnu) pomoć pružala im je Rusija. Ovaj ustanak/nacionalni preporod bio je specifičan po izuzetno snažnoj rusofilji. Toliko snažnoj da se Rusija nosila mišlju da bi Bugarsku mogla uključiti u sastav carstva. Ovo tim prije što se postojbina Bugara nalazila na teritoriji Rusije, a i samih Bugara u Rusiji bio je uvijek veliki broj. Dakle, Petrograd ih je vidio maltene ko još neoslobođeni dio vlastitog naroda. Nešto slično tome, mada ne tako izraženo, Rusi su gledali i na Srbe. Uostalom Rusi su jezičku i vjersku srodnost uvijek vidjeli kao glavni argument koji se treba uzimati u obzir od strane drugih sila prilikom priznavanja njihovog (samoproglašenog) prava da komanduju drugim Slovenima koji te dvije karakteristike dijele s njima, te govore u njihovo ime.
Za distanciranje od Rusije Srbiji je objektivno najzaslužniji (naš) Vuk Karadžić. Njegova reforma jezika dramatično je povećala razliku između ruskog i srpskog (koja je danas gotovo do nerazumijevanja) jer je Vuk crnogorski jezik nametnuo Srbima (ali i Hrvatima) kao jezički standard, šaljući tako u istoriju srpskoslovenski jezik koji se u Srbiji tokom vjekova istina deformisao, ali govorio i bio jedini prihvaćen od pismenih ljudi. Taj jezik je jako nalikovao staroruskom jeziku koji se u Rusiji govorio tada. Zbog tog čina (kojim je, namjerno ili ne, udaljio dva naroda iako je bio veliki rusofil) Vuk je dovijek bio proganjan od srpske pravoslavne Crkve.
Vratimo se Bugarima. Boreći se za interese Bugara Rusija se zapravo najdirektnije borila za vlastiti. Zato je Bugarskoj i davala prednost u odnosu na interese Srba. Nakon uspješno završenog rusko-turskog rata 1878. u kom su se Bugari zaista hrabro borili i izvojevali mnoge pobjede, Rusi su (kao glavna sila) diktirali uslove Porti. Pošto su znali da Evropa neće pristati da Rusi dođu na Balkan (uostalom još im je u mislima bila živa slika intervencije velikih sila i poraza Rusa na Krimu 1856.), prisvojili su Besarabiju (u većini današnju Moldaviju), a od ostatka planirali da naprave Veliku Bugarsku i Veliku Crnu Goru, obzirom da su to do tog trenutka bila njena dva najbolja saveznika na Balkanu, ali ujedno i najzaostalijih nacionalnih institucija. U Srbiju se Rusi više nijesu toliko pouzdali i smatrali su da bi bilo dobro stvoriti jaku prorusku Bugarsku koja će visiti svima na Balkanu za vratom. A posebno prevrtljivoj Srbiji. Sa Portom je dogovoren mir u San Stefanu (zato se i zove Sanstefanski) i njime je bilo predviđeno da Bugarska izgleda ovako:



Po ruskom tumačenju - sve unutar toga na slici bile su bugarske zemlje. Na stranu što u većini i jesu bile, no saznavši za ovaj sporazum ustala je na noge sva Evropa koja je nešto značila. Otpor Evropljana nije bio prema Bugarskoj, već u činjenici da su oni te granice vidjeli kao one koje mogu postati i vjerovatno će biti - stvarne granice Ruskog carstva. Njihove sumnje i raspamećenost posebno je podstaklo saznanje da su se predstavnici Bugara (dobrovoljno ili ne) prihvatili za svog kneza (umjesto kao Srbi i Crnogorci nekog od njih) ni manje ni više no Aleksandra Batemberškog (inače sestrića ruskog cara Aleksandra II Romanova).
Perspektiva novog rata sa Rusijom već se nazirala. Već iscrpljena Rusija (koja se već jednom okušala sa nekim ujedinjenim evropskim silama i izgubila) nikako nije željela rat. Tim prije što se Turska, na vijesti iz evrope ponadala da je dobila saveznike i da će sad, uz pomoć njih, povratiti izgubljeno.
Rusija je bila u nezgodnoj situaciji. Izmorena i bez resursa da još održava toliku vojsku na balkanu (pa još u trenutku kad joj prijeti invazija na zapadnim granicama) izrazila je spremnost da se problem Balkana riješi na Kongresu u Berlinu, te iste 1878.
Na tom kongresu Austro-Ugarska, Njemačka i Velika Britanija izdejstvovale su da se Srbiji (koja se u tom ratu ponijela traljavo, počinjala-prekidala), bez mnogo zasluge dodijele teritorije od kojih će biti kasnije formirani okruzi: Niški, Pirotski, Vranjski i Toplički. Crna Gora je (kao i Bugarska) takođe skresana za pola. Crnogorci nijesu mnogo žalili jer puno nijesu ni očekivali, tim prije što mnoge od teritorija kojima ih je Rusija mislila častiti ne samo da nijesu bile njihove, već u njih nijesu nikad ni kročili.
S Bugarskom to nije bio slučaj. U njoj je ovaj čin Rusije bio viđen kao velika izdaja. To je podstaklo prve nevolje između Rusa i Bugara. Odluka o knezu provedena je (jer na tome su uostalom insistirale velike sile kao ustupak Rusiji), ali je ponašanje Rusije već tokom srpsko-bugarskog rata bila kap koja je prelila čašu. Rusija nije podržavala Bugare tih godina uoči rata. To jest, ponašala se nezainteresovano, jer je bila nezadovoljna time što bugarski prvaci rade po svome, ne slušaju i svađaju se s knezom, tj., ne sviraju po diktatu Petrograda. I tako, željela ih je vaspitavati. U međuvremenu sve snažnija i samosvjesnija Bugarska postaje velika prijetnja (ogromnoj, ali bolesnoj) Turskoj i sultan im (da bi sačuvao mir) nudi mogućnost da se ujedine sa Rumelijom ali da ostanu i dalje makar formalno vjerni podanici sultana.
Saznavši za ovo (za razliku od Bugarske već nezavisna) Srbija pod kraljem Milanom oštro se suprotstavlja. rusima se nije dopalo što će Bugari tako krupan čin nacionalnog ujedinjenja obaviti sami, tj., bez pomoći Rusa, pa im je željela zagorčati život. Naime Petrograd je zajedno sa drugim evropskim silama upozorio Bugare da to ne čine, a Srbija im je otvoreno najavila vojnu intervenciju vidjevši priliku da (uz povoljne međunarodne okolnosti) očerupa Bugarsku. Srbi kreću u rat tvrdeći između ostalog da je i prostor daleko na istok od današnje Sofije zapravo istorijska srpska zemlja. Rusija se uplašila da bi pobjeda srpske vojske (koju je sva Evropa vidjela kao izrazitog favorita u tom sukobu) mogla značiti dublji ulazak Srba u Bugarsku i širenje na njen račun, pa je molila Austro-Ugarsku da (kakav god ishod bio) ne dozvoli da se balans na Balkanu značajnije promijeni. Srbi su napali i...rat izgubili. I to na vrlo ponižavajući način. Ipak velike sile nijesu željele nagraditi Bugarsku i priznati joj osvajanja, obzirom da je ragovala samoinicijativno i ne obazirući se na interese velikih. Dato joj je samo odobrenje da se može ujediniti sa Rumelijom, što se i desilo.
Inače, bugarski proruski knez, sad već bez ikakvog autoriteta, a nadajući se da će zadržati titulu, priklonio se vladajućim nacionalnim liderima (prije svega Stambolovu), međutim, nakon jedne kratke epizode s državnim prevratom, vraćen je, ali je sada Rusija bila ta koja je eksplicitno tražila da se kneževska titula dodijeli drugom. Rusi su računali da će Bugari (iz drugog pokušaja i sada bez ruskih i tuđih pritisaka) za kneza odabrati nekog od ruskih plemića ili (u najgorem slučaju) nekog između sebe. Baš kao Srbi i Crnogorci. Međutim, Bugari su ipak bili drugog mišljenja. Procijenili su da je druga izdaja Rusije bila umalo pogubna za bugarsku slobodu, te da bi kreiranje domaće dinastije (koja bi uzgred bila bez ozbiljnijih dvorskih veza sa Evropom) značilo da ista bude uvijek podložna pritisku velikih (a pogotovu Rusije) i stoga štetno, a i zbog međusobnih rivaliteta među prvacima vrlo opasno. Zato, procjenjujći da će buduća Evropa pripadati njemačkim narodima (to je vrijeme snažnog uzleta industrije i procvata Njemačke i A-U) Bugari se odlučuju da za svog kneza imenuju Ferdinanda Maksimilijana I iz germanske loze Saks-Koburg-Gota.
U Rusiji je nastupio šok. Oni ovaj bugarski izbor nikada nijesu htjeli priznati.
Suprotno onom što bi se moglo pomisliti, bugarski narod volio je svoje suverene iz ove dinastie, a i oni su se trudili zastupati bugarske interese što su najbolje znali i umjeli.
Treću i posljednju izdaju Bugara Rusi su učinili nakon II balkanskog rata (1913.) kada su Srbiji (koja je imala prorusku dinastiju) dozvolili da nakon što su Bugari izgubili rat, tako okrutno kazni Bugare, da su im poništena ne samo postignuća plaćena krvlju u ranijim ratovima, već je Rusija podržala Srbiju i Grčku u otimanju i onih djelova teritorije u kojima je živjelo jasno bugarsko stanovništvo.
Dolje je karta šta je Bugarska imala, a šta je (najviše zaslugom Rusa) izgubila.



Kada su se Rusi našli na bugarskim granicama (1944.) nijesu htjeli ni da čuju da se Bugarima prizna bila šta od onog što su blagoslovom njemačke u WWII ratu povratili i osvojili.



Naklonost prema Rusima zauvijek ili makar zadugo) je izgubljena.
Paradoksalno, a i to treba pomenuti, da se ova rezervisanost nikada nije desila na drugoj strani. Običnim Rusima Bugari i dan danas spadaju među omiljene narode. Čak šta više, sve ankete su (makar do skoro) pokazivale da među Rusima postoji znatno veća naklonost prema Bugarima nego prema Srbima.

Eto, i detaljnog pojašnjenja kako su se i zašto posvađala dva oka u glavi - Rusi i Bugari.
Može da bude korisno i za nas i za temu, a ne mora.