Nista nije samo crno i samo bijelo. Ajd budimo realni. Bar ja udaram dok mene ne udare, a onda jos gore/vise. Pa da pocnem, a vi nastavite.
Morali su i srbovat i lukavit kad smo bili mali u vremenu kad bi par bombi za nas bile sto i jedna atomska u Hiroshimici. Tu smo bili najblizi. Pomagali kome smo stizali, ali bogomi ne dali ni na nas. Sad su malo drukcija vremena dosla. Ratovanja ne bi smjelo da bude, i ko bude galamio, bice galame i po njemu. I mi, i oko nas. Znaci, ostaje nam politika. Politika jeste ***** nad *****ma. I ne treba se zanosit. Htjeli smo i jesmo drukciji od komsija nam, i vecinu cemo imati na ovaj ili onaj nacin. Mojoj generaciji i Recordareovoj i getawazovoj smeta i uvijek ce smetati sto se to nije moglo razrijesiti prije nas... Imamo nostalgije, imamo nepotpune informacije, i zato toliko i mlatimo, i pisemo i kritikujemo i nas omalovazavaju pod raznim izgovorima. Misle da je to nacin da se ubrza ono sto i mi kao i oni zelimo. Bojim se da nije. Super je kapitalizam, ali ako nemas zadovoljnog i zdravog radnika, ne moze ni tebi biti dobro za koga radnici rade. I to je vrzino kolo. Ovo jesu prelomna vremena. I kamo srece da se sto prije zavrse. Ali sigurno nikome nece biti kraja dok se ne cuje rijec RJESENJE i KOMPROMIS. Svih sa svima. Jer svi ONDA gube. S kompromisom bar nesto svako dobija. Ovako, nemir stvara nemir i nema sustinskih ni rjesavanja ni priblizavanja ni udaljavanja ni od EU ni od bilo cega. Vec samo tapkanja u mjestu i odmjeravanja snaga. Ko god bio jaci, na kraju onaj iscrpljeni ne valja ni onom jacem od sebe.

Pa da se vidimo.