Originally Posted by
KRKNA
Nijesam ja ta koja se ljuti, nego ona meni zamjera (pa onda redovno ide ono licemjerno -a nas je kuma zaboravila, bla bla), jer sve se svodi na 'aj ti, svrati-dođi, dokona si'. Shvatite me kako 'oćete, imam đece i od sestre i od brata, potpuno je glupo pričati koliko ih tetka voli, ali vrijeme provedeno s njima mi je sasvim dovoljno i ne ostavlja mogućnosti da pružim svoje slobodno vrijeme još nečijoj, ako sam željna malo razgovora bez ikakvih ometanja. Niti smo bliske kao ranije, niti razgovaramo, jer mi jednostavno NE MOŽEMO ili nemamo prilike za to. Kad god dođem kod nje njena svekrva je tu, koja, naravno, sjedi sa nama, ili njena majka, njen muž. Taman krenem nešto da joj ispričam (nebitno pofalim, požalim), evo mala joj donese nešto pa zapitkuje, ono drugo malo se ukenja, onda se njih dvoje pobiju, vriska, plač, kuma totalno dekoncetrisana u razgovoru mene pita neko savim deseto pitanje koje nema veze sa mnom (lupam, kako ti je bilo na kurs? -Koji kurs, drugarice), jer ona tu nije prisutna. Žao mi je, iskreno, znam koliko energije oduzimaju đeca, ali dozvoli mi da se u ovom našem slučaju-kumstvu, osjećam odbačeno i obilježeno, jer ne razumijem to što znači imati 'obaveze'. Pristajem da sam dokona i kako reče ova tigrica LIJENA, ali za moj pojam je moja kuma sebična, jer ne gaji svoje kumstvo i ne poštuje mene kao svoju kumu ..a ja, tj. naše kumstvo-prijateljstvo trži SAMO SAT vremena neđeljno, koje vrlo lako može da se nađe- organizuje. Zvončica je fino rekla da je do kume. Ok, poštujem. Al onda nemoj od mene da tražiš da ja održavam prijateljstvo, da sam ja ta koja će sve da istrpi, da se uklapa kad i kako god njoj odgovara, a sve i razloga što nemam ta preslatka bića, zvana đeca.