Šta radi naša Vlada
INFLACIJA I DRUGI PROBLEMI U CRNOGORSKOJ EKONOMIJI
Činjenica da je inflacija u prošloj godini bila preko 10 odsto, a da se još veća projektuje za 2008. godinu u svakoj drugoj zemlji bi izazvala, makar ozbiljna upozorenja stručnjaka ili javni dijalog premijera sa liderima najjačih opozicionih stranaka o stabilnosti i održivosti makroekonomskih parametara i životnom standardu građana. Vlada bi odmah izašla sa planom mjera za stabilizaciju ekonomskih prilika u državi i otvorila socijalni dijalog sa legitminim predstavnicima najugroženijih struktura društva.
U Sloveniji je ova godina već u znaku opšte debate na nacionalnom nivou zbog inflacije od šest odsto, traži se povećanje državne podrške domaćim proivođačima, posebno izvoznicima, kritikuju se visoke kamatne stope koje su ispod sedam odsto.
Umjesto toga, Vlada konstatuje da je ona nemoćna da se izbori sa eksplozijom cijena osnovnih životnih namirnica i energenata, kriveći za to kretanja na globalnom nivou planete Zemlje. Čuli smo ovih dana i konačnu istinu, skrivanu, evo, već skoro 10 godina – Vlada ne može da utiče na ekonomiju zemlje. To je konačni dokaz propasti ideološke matrice ekonomskih refromi koju je ova vlast vodila u proteklih najamnje 10 godina. Poklonici ideje da će ekonomsko blagostanje građana nastupiti “jedog dana” kada sva društvena i državna imovina bude privatna (čak i u javnim preduzećima koja kontrolišu prirodne ili stvorene monopole) a režim cijena i spoljne trgovine bude u potpunosti liberalizovan, sada nemaju adekvatan odgovor na najprostije moguće pitanje: Zašto su u 2007. godini cijene osnovnih životnih namirnica i roba široke potrošnje porasle za preko 35 odsto, i to u eurima, a inflacija prešla psihološku granicu od 10 odsto, što direktno utiče na pogoršanje životnog standarda građana od kojih skoro 50 odsto živi ili u zoni aposlutnog siromaštva ili na granici te zone.
Dvocifrena inflacija i skok cijena osnovnih životnih namirnica je sasvim sigurno promjenio ovaj odnos siromašnih i jedan značajan dio građana, koji je bio na granici aposlutnog siromaštva, sada je dospio u tu zonu.
Koncept zasnovan na brzopletoj rasprodaji društvenih i državnih preduzeća i preuranjenoj liberalizaciji uvoza, doveo je već početkom 2000. godine do kolapsa crnogorskog izvoza i ekspanzije uvoza. Ekonomska politika zasnovana na potrošnji, rasprodaji i rasipanju, odnijela je pobjedu nad zagovornicima ekonomske politike štednje, restrukturiranja preduzeća i podrške izvoza, a sada je došlo vrijeme plaćanja računa.
Enormni spoljnotrgovinski deficit i ogromna ponuda uvoznih dobara i nedostatak konkurencije domaće ponude, sada proizvodi strukturni pritisak na cijene i one moraju da rastu. S druge starne likvidacija nekada uspješnih domaćih proizvođača vrši dodatni pritisak na javnu potrošnju jer se povećavaju izdaci za socijalne otpremnine tim radnicima koji već godinama opsjedaju kancelarije predstavnika raznih nivoa vlasti tražeći pomoć. Da nije bilo priliva budžeta od investicija u sektor nekretnina, vrlo brzo bi imali kao posljedicu i budžetski deficit. Ta opasnost će se tek pojaviti u narednim godinama jer su prilivi budžeta od nekretnina privremenog karaktera i vremenom će se značajno smanjivati, a radnici Oboda, Lenke, Mladosti, Vunka, Konija, “Radoja Dakića”, “Marka Radovića”, Volumentrejda….. će nastaviti sa pritiskom na budžete loklanih samouprava i države da im se redovno isplaćuju neki, za mene do sada nepoznati oblici socijalne pomoći koji nijesu predviđeni zakonima koji regulišu ovu oblast, već se diskreciono odobravaju po nepoznatim kriterijumima.
Tako neki dobiju ovu pomoć, a drugi ne, što vjerovatno zavisi od izbornih ciklusa, upornosti ili od nekih drugih faktora.
Analizom cijena nekih proizvoda vidi se jasna korelacija između konkurentne sposobnosti domaće proizvodnje i cijena i to na način da tamo gdje uvoznim robama konkurišu domaći proizvodi, cijene su najmanje rasle u periodu od 2000. godine. Tamo gdje cijene formira uvoznički lobi i kartelizovana maloprodaja, bez pritiska domaće konkurencije cijene su dosegle nivo među najvećim u Evropi. Domaći proizvođač mora da vodi računa o nivou cijena jer mu od cijene zavisi prodaja, a od prodaje vraćanje skupih kredita (opet sa najvećim kamatama u Evropi) i opstanak preduzeća. Proizvođači osnovnih životnih namirnica iz drugih zemalja su subvencionisani od budžeta svojih država kada izvezu svoje proizvode u Crnu Goru. Slovenački prozvođači mlijeka su subvencionisani i od budžeta Slovenije i od budžeta EU.
Vlada je i u toku pregovora oko Ugovora o stabilizaciji sa EU loše ispregovarala dinamiku snižavanja carina na neke važne robe, tako će proizvođači mlijeka iz država EU sada moći da računaju na duplo niže carine na uvoz mlijeka u Crnu Goru, što će naše proizvođače dovesti pred bankrot jer je cijena mlijeka u Crnoj Gori i onako mnogo veća nego u regionu, tako da sada neće moći da konkurisu još jeftinijem uvozu. Svakim danom ovaj problem će biti sve izraženiji i cijene osnovnih namirnica će stalno rasti i pored idelanih prirodnih uslova za domaću proizvodnju hrane koja bi morala da bude naš najznačajniji izvozni proizvod. Dvocifrena inflacija će, logično, biti uračunata i u cijene bankarskih kredita, pa će i onako visoke kamate, dodatno porasti. Svi privredni subjekti koji posluju u nekonkretnom okruženju, teret inflacije će preko cijena prevaliti na građane. Mnogo bolja pozicija države bi bila da je ostala većinski vlasnik u Telekomu i Jugopetrolu, jer bi kroz upravljanje ovim preduzećima i uz postepenu liberalizaciju cijena mogla da utiče na nivo cijena telekomunikacionih usluga i goriva.
Ovako u cijenu goriva i telekomunkacionih usluga je uračunat i ogromni profit koji bez bilo kakvih kapitalnih investicija i posebnog truda izvlači inostrani vlasnik. Zamislite šta bi se desilo sa cijenom struje da je Vlada privatizovala EPCG. Privatni vlasnik sigurno ne bi ugrozio dilove oko KAP-a i za njih bi cijena i dalje bila netržišna, ali bi Vlada morala da obezbijedi kompenzaciju novom vlasniku za gubitke koje trpi iz ugovora sa KAP-om. To bi bile ili povoljne koncesije za gradnju novih elektrana ili enormna poskupljena struje za ostale korisnike.
Najveći problem za nas je činjenica da Vlada priznaje da nema mehanizme da utiče na cijene, pa samim tim ni na inflaciju. To je, vjerovatno okončanje sna utemeljivača “nove crnogorske ekonomske škole” o mikro državi u kojoj se vlada ne pita ni za šta i koja je samo servis nekolicine domaćih moćnika i njihovih poslovnih partnera, a građani neka uživaju u “nevidljivoj ruci” slobodnog tržišta na crnogorski način. Ova fatamorgana o uspjesima ovog koncepta primitivnog vulgarnog eskloatatorskog koncepta, trajaće sve dok građani ne shvate vezu njihovog glasanja na izborima sa životnim problemima sa kojima se susreće svakog dana. Samo ozbiljne refrome i afirmisanje koncepta zasnovanog na promovisanju štednje, investicija u proizvodnju za izvoz može dovesti u nekom srednjom roku do dugoročno održive makroekonomske i socijalne stabilnosti. Sve drugo je opasna avantura iz koje korist izvlači samo mali broj donosilaca odluka i njihovih partnera.
Piše: Nebojša Medojević (Autor je predsjednik Pokreta za promjene)
Bookmarks