ovo je sramota sta se desava,zivota mi....
Ljudska prava
Jedna reportaža sa Kosova
Kosovo, Ponedjeljak, 17. March 2008. 1:24
Balkan - [IMG]file:///C:/DOCUME%7E1/Sinisa/LOCALS%7E1/Temp/moz-screenshot-7.jpg[/IMG]
Pismo koje je napisao Ivan, doktor iz Urosevca, koji je putovao nazad u svoj rodni grad sa par kolega...
Ne znam kako da zapocnem ovu pricu, jer sam se jako
rastuzio. Naime,bio sam u Urosevcu prekjuce. Vodio sam
dvoje stranaca; jednu Amerikanku i jednog Norvezanina.
Oni su zaduzeni za ljudska prava na Kosovu. Hteli su
da na licu mesta provere ono sto sam im pricao o nasem
gradu. Dosli su da me pokupe u K.Mitrovici. Prvo smo,
naravno, prosli pored Babusa. Svratili smo do groblja
na kojem je sahranjen moj deda, koji je umro pre 22
godine. Prizor je stravican. Svi spomenici su poruseni
i groblje je bukvalno sravnjeno sa zemljom. Dedin
prelep spomenik je polomljen u paramparcad. Trava je
spaljena, a na groblje ne sme da se udje zbog
opasnosti od postojanja mina.
Nastavili smo ka gradu. Usli smo u grad pored savnih
cevi i izasli na glavnu ulicu kod sportske hale i
naseg groblja. Tamo gde je prehrambena skola, sada je
napravljena jos jedna velika skola iza. Inace, svuda
su bile njihove, americke, NATO i zastave EU, a na
panoima je okaceno; URIME PAVERSIA sto znaci srecna
nezavisnost. N ekonomskoj skoli se vijorila ogromna
americka zastava a na skoli Peko Tepavcevic, ogromna
albanska zastava. Svuda u glavnoj ulici gde su bile
srpske kuce, sada su ogromne zgrade, kafici ili
restorani. Sva ona prelepa srpka dvorista su nestala.
Grad izgleda uzasno.
Nasa mucenicka Crkva stoji u centru i prkosno
odoleva, iako su vidljivi tragovi spaljivanja i
miniranja. Tri puta od 1999 su pokusali da je sruse.
Unutar ckve su spaljne sve ikone osim dve. Pogadjajte
koje??? Ikona Svetog Jovana i ikona Svetog Urosa. Dva
svetitelja kojima je crkva i posvecena. Nekim cudom
nisu izgorele i kao da blistaju i porucuju, da imamo
vere i nade, jer nas Gospod nije napustio. Ovo je po
meni cudo, jer su dusmani sve ostalo zapalili i
oskrnavili unutar crkve.
Sa pomesanim osecanjem tuge, ali i radosto zbog znaka
Bozijeg prisustva, nastavljamo ka Nerodimlju. Selo je
sravnjeno sa zemljom, a sva suma po brdima iznad sela
je posecena. U centru sela miniran Dusanov bor, star
650 godina. Prvo su probali da ga poseku, pa kada nisu
uspeli, minirali ga. Stara Crkva iz 13-og veka je
sravnjena sa zemljom, a ne mestu crkve sada bacaju
djubre. Groblje se uopste i ne vidi gde je bilo.
STRAVICNA SLIKA. U centru sela, Siptar napravio
ogroman riblji restoran pored Nerodimke.
Najstarija srpska osnovna skola na Kosovu koja se
nalazila u Nerodimlju, razvaljena.
Vracamo se ugrad. Idemo da posetimo dvoje Srba u
uluci Ivo lola Ribar. Nekad je cela ulica bila cisto
srpska. Cuva ih grcki KFOR. Kada shvataju da sam
Srbin, pocinju da placu. Pita me baba; gde su nasi
Srbi, mucenici, gde je nas Urosevac??? :-(
Sda moram da prekinem, pa vam nastavak saljem
kasnije.
Ivan
nastavak price!
Znaci, baba me je pitala: "gde ste, moji srbi, gde ste
moji mucenici? gde je nas urosevac?" Poceli su oboje
da placu i jako su me rastuzili. Pricali su nam sta im
se sve dogodilo u poslednjih nekoliko godina, kako
zive kao zatvorenici u svojoj sopstvenoj kuci, kako ne
smeju nigde iz dvorista da mrdnu - sve srpske kuce u
njihovoj ulici su spaljene, osim kuce prvog komsije
koja je okupirana od strane nekog UCKe iz kosara kod
stimlja, i nije ne sme da se usudi da ga izbaci.
Inace, njihova imena su radoslav i koviljka veljkovic.
odatle smo krenuli sa grckim vojnicima do grckog kampa
koji se nalazi nekih 5km od urosevca prema skoplju. u
grckom kampu se, inace, nalaze dve sestre nikolic -
sani (santipa) i lili sa njihovom majkom koja je
slovenka. majka ima preko 80 godina, sani 60ak i
arhitekta je po struci, a lili je inzenjer hemije, ima
vise od 55 godina i od rodjenja je paralizovana.
njihova prica je stravicna. dok sam ziveo u urosevcu,
nisam cak ni znao da postoje. njihova kuca je bila u
centru grada, blizu pijace, izlazila je na glavnu
ulicu - preko puta picerije verona (sa fontanom), malo
pre goranceta kad se ide prema gradu od mikelja. nisam
znao, ali su mi one objasnile da je tu bilo ogromno
dvoriste na preko 25 ari. imali su predivnu bastu i
part, u kuci biblioteku od preko 1800 knjiga na pet
svetskih jezika. imale su ikonu staru Bogorodice staru
450 godina koju je njihova majka donela iz slovenije.
kad je vecina srba napustila grad 17. juna 1999, one
su resile da ostanu, uverene da ih niko nece dirati,
jer nikada u zivotu se nikome nisu zamerile - niti one
niti njeni roditelji (s obzirom da im je majka
slovenka a otac cincar), a i uvek su ziveli mirno i
povuceno. nazalost, demonska oluja nije ni njih
postedela. nekoliko puta su im upadali u kucu, odneli
sve vredne stvari, naravno ne knjige, jer - sta ce
UCKovcima knjige???! kada su im u julu '99 poslednji
put upali u kucu i videli da one jos nisu otisle,
razbesneli su se i tesko pretukli i povredili i
njihovu staru majku, i santipu, a sto je najstrasnije
- i paralizovanu od rodjenja lili, kojoj su slomili
tri rebra, grudnu kost, donju vilicu. staroj majci su
slomili jednu nogu i ruku, a santipu su tako prebili
da je sva bila crna. spasili su ih grcki pripadnici
kfor kada su slucajno naisli. od tada, kfor je
napravio bunker u njihovom dvoristu i cuvao ih je sve
do 18. marta 2004. njihova kuca je postala centar za
preostalih 25 srba koji su ostali u urosevcu. svi
sastanci su tu odrzavani. lili prica engleski, pa je
ocigledno nekom zasmetalo to sto je svedocila istinu o
mucenickom stradanju srba iz urosevackog kraja. zato
je, izgleda, americki kfor 18. marta nasilno izbacio
njih tri iz kuce, navodno da bi ih evakuisao od gomile
albanaca koja je krenula da im zapali kucu. one su se
branile, i pokusavale da se odupru amerikancima, sto
im nije uspelo. amerikanci su ih izneli na rukama, i
dok su ih izvodili, doleteo je kamen iz gomile i
slomio na tri mesta lilinu paralizovanu nogu. odveli
su ih u grcki kamp, i 5 dana odbijali da odvedu lili u
specijalnu bolnicu u bondstilu "da se ne bi zamerili
albancima", kako ona kaze. kuca im je do temelja
spaljena, sve je unisteno, nisu uspele cak da uzmu
nijednu fotografiju, zbog cega najvise pate. trenutno
su u njihovom dvoristu izgradjene tri zgrade - potpuno
bespravno. one su i dalje u grckom kampu i zahtevaju
da se vrate.
naravno, nikom ne pada napamet da srusi te bespravno
podignute zgrade. njih tri nemaju nikog svog na ovom
svetu, a stara majka slovenka je trenutno pod velikim
stresom i place bez prestanka zato sto je cula da
slovenija podrzava nezavisno kosovo. amerikanka, dzuli
koja je slusala njihovu pricu, nije prestala da place.
ostao sam bez reci jer me je njihova sudbina jako
pogodila. gledajuci lili, to nevino stvorenje koje
nikad nije ustalo iz invalidskih kolica, a toliko je
propatila.. njeno lice je bukvalno lice andjela.
odavno nisam video tako lepo i produhovljeno lice...
Libertas
ovo je sramota sta se desava,zivota mi....
Sem Srba,Roma,Crnogoraca,Turaka sa KiM su albanski ekstremisti proterali i mnoge druge grupe.
Veoma se malo piše o tome,ali sa KiM su proterani svi Jevreji,posle 1999.
Veoma stara grupacija sefardskih Jevreja doseljena pre oko 500 godina,je imala
svoju Jevrejsku Opštinu u Prištini do 1999.Pošto su svi Jevreji proterani i izbegli u Beograd,sa njima je izbegla i Jevrejska Opština.Danas Jevrejska Opština Priština ima sedište u Beogradu ,i dalje postoji kao posebna članica Saveza Udruženja Jevrejskih Opština Srbije.
Priština je jedan od retkih većih gradova u Evropi gde nema nijednog Jevrejina.
vi ste slijepi. kosovo je decenijama pravi aparthejt, ali kad ljudi nemaju vise argumenata posezu za zamjenom teza. nevjeroatno je kako se koljac uvjek zeli predstaviti kao zrtva. mada, ovaj shajov post fino sazima rezonovanje srba kada je kosovo u pitanju.
Liberty and justice ∀
Ti apsolutno nemas pojma sto pricas. Koliko si puta u zivotu bio na Kosovo da bi pricao ovakve neistine? O kakvom aparthejdu pricas? Tvoje mi je rezonovanje vrlo dobro poznato jos od teme u kojoj smo pricali o nezavisnosti Kosova pa ti mogu samo reci da si ti slijep i da pricu o visedecenijskom aparthejdu obrazlozis cinjenicama a ne praznom srbomrzackom pricom koja je izlizana.
Napomena autora: Ovom hronikom predstavljen je samo deo stradanja Srba na Kosovu i u Metohiji, jer je autor koristio građu Arhiva Sv Sinoda i, delimično, dnevnu štampu Stradanja od Arbanasa pod okupacijom
Hronika sadašnjih stradanja kosovsko-metohijskih Srba počinje teškim ratnim vremenom 1941-1945. godine. Osnovna karakteristika tih srpskih kosovskih stradanja jeste: nasilje nad ljudima i porodicama, otimanje imovine, skrnavljenje i rušenje srpskih svetinja, progon sa pradedovskih ognjišta, prisilno iseljavanje, jednom rečju - biološki i kulturni genocid nad Srbima.
Ranija stradanja pravoslavnih Srba na Kosovu i Metohiji od turskih i arbanaških zuluma bila su prestala, za kratko, posle oslobođenja Kosova 1912. godine. Okupacija tokom I svetskog rata 1915-1918. godine, iako je kosovsko-metohijskim Srbima nanela velika zla, ipak nije bila tako strašna kao albanska okupacija, pod pokroviteljstvom Nemaca i Italijana, tokom II svetskog rata 1941-1944. Srpska stradanja od arbanaških nasilja i zločina tokom ove okupacije bila su u mnogo čemu nova, teža od svih prethodnih iz Turskih okupacionih i ratnih vremena. Naime, postojao je određen plan i cilj tzv. "Velike Albanije", stvorene pod okriljem nemačko-italijanskog okupatora: genocidom očistiti Kosovo i Metohiju od Srba i svih tragova srpstva. Zato su krenuli svi zajedno, i kvislinška vlast i brojne arbanaške mase Kosova i Metohije, potpomognute organizovanim oružanim bandama kačaka i balista iz Albanije, na istrebljenje svih Srba na Kosovu i u Metohiji, počevši najpre od Srba kolonista, a zatim i samih starosedelaca.
O tim srpskim stradanjima tokom okupacije postoji velik broj dokumenata (kojima, mimo državnih arhiva, raspolaže Srpska pravoslavna crkva). Jedan sažeti izvod iz tih dokumenata ratnih stradanja Srba na Kosovu i Metohiji izradila je Kancelarija Svetog arhijerejskog Sinoda 1945. godine. Iz te dokumentacije navodimo sledeće karakteristično mesto:
"Najveća stradanja i progoni Srba i najmasovnija iseljavanja zbili su se odmah prvih nedelja iza sloma Jugoslavije (aprila 1941). Sve se tako nepovoljno okrenulo po Srbe da su oni bili bespomoćni. Kad su se Srbi vojnici vraćali kućama iz razbijene jugoslovenske vojske, oni su dočekivani od Arnauta, koje nije niko razoružavao i koji su se još više naoružali iz obijenih vojnih magacina. Tako su Srbi vojnici pljačkani i ubijani putem, iz zasede, a ukoliko su uspevali doći do svojih sela, nalazili su obično svoja kućišta već pusta, iseljena, popaljena, porušena. Sve je to išlo po planu, neverovatnom brzinom. Na pljačku i izbacivanje Srba diglo se celo arbanaško stanovništvo, uz pomoć mnogobrojnih kačaka, koji su zbog kriminalnih dela ranije bili izbegli u Albaniju i sada su nagrnuli natrag... Nemci su bili sasvim ravnodušni prema progonu i izbacivanju Srba, videlo se čak da su i sporazumni s time, i jedino su osiguravali relativni red u varošima i na glavnim drumovima. Italijani su pokazivali nešto više simpatije (prema Srbima). Docnije, usled nepovoljnog po njih toka rata, Italijani su postajali sve popustljiviji (prema Arbanasima) i sami su internirali, naročito 1942. g. veliki broj Srba. Zatim u leto, 1943. godine, Italijani su počeli predavati svu civilnu vlast Arnautima, spremajući se za svoju kapitulaciju, koja je usledila 8. septembra. Iza toga, Srbi su potpuno prepušteni besnilu Arbanasa. I tako je od jeseni 1943. pošao nov talas nasilja protiv Srba, osobito na Kosovu, gde je bilo zaostalo još dosta Srba kolonista. Jedan deo Metohije, srezovi Peć, Đakovica, Istok i Orahovac formalno su, odmah 1941, anektirani Albaniji, a time i imperiji italijanskoj. Posle sloma Italije, Albanci su, po sporazumu sa Nemcima, smatrali i ostatak Metohije i sve Kosovo 'Novom Albanijom'. Arbanasi iz Metohije i Kosova ušli su u zajednički albanski parlament i zajedničku vladu u Tirani. Ostvarena je bila 'Velika Albanija'.
Ko bi danas (= 1945) prošao kroz Kosovo i Metohiju našao bi jednu tužnu sliku. Našao bi hiljade pogorelih i porušenih potpuno pustih kućišta, našao bi porušene mnoge crkve i manastire, našao bi cela sela potpuno opustela. Po svedočenju Gavrila Kovijanića, profesora iz Peći (izbeglice), bilo je već 1941. g. uništeno 65% srpskih naseljeničkih kuća u srezu Pećkom i 95% u drugim srezovima u Metohiji, tako da su ostala samo zgarišta. Voćnjaci su isečeni, oranja izgažena, pa i groblja dobrim delom razrušena. I zaprepastio bi se gledalac ne malo kad bi video da se još i danas, posle opšteg oslobođenja zemlje i izgona okupatorske vojske, Srbi naseljenici ne mogu da se vraćaju na svoja sa toliko znoja i truda sagrađena ognjišta. Ne mogu zato što se boje, kao i zato što im sama jugoslovenska vlast (DF Jugoslavija) još uvek ne dozvoljava da se vraćaju - očigledno iz političkih razloga da se ne bi prerano zamerili Arbanasima. Ni govora nema još o sudskoj istrazi i kažnjavanju onih koji su se tako strašno ogrešili o sva pravila čoveštva i prava. Naprotiv, na zvaničnim aktima Kosovsko-metohijske oblasti, koja je sada dobila svoju autonomiju, albanski jezik stoji na prvom mestu, a činovništvo i žandarmerija i dalje su pretežno u albanskim rukama, čak i u rukama nekih koji su služili i pod okupatorom!. Zverstva Albanaca (nad Srbima), nadasve muslimanskih Arnauta, prevazišla su sve što ljudi pamte, čak i u tim krajevima, od starine na zlu glasu po divljini."[2]
Dalje ovaj dokumentarni tekst navodi razne vrste arbanaških nasilja i zlodela nad srpskim življem Kosova i Metohije, kao: pljačke, ucene, tuče, tj. batinanja; raznovrsna ubijanja: na kućnom pragu, kroz prozor, ubacivanjem bombi u kuću, iz zasede; pa masovna ubijanja, razne vrste mučenja i komadanja živih ljudi, spaljivanja, mučenja i ubijanja dece, silovanja devojaka i žena ili nasilno odvođenje ženskinja, i razni drugi zločini.
Još strašnije podatke o stradanju kosovsko-metohijskih Srba od Arbanasa na početku okupacije daju sami očevici Srbi sa Kosova, oni kojima je pošlo za rukom da izbegnu otuda i tako spasu gole živote. Navešćemo dva tri takva svedočenja. Evo, najpre, šta kaže sveštenik Dimitrije Šekularac, drenički paroh (iskaz dat 20. jula 1941): "Parohiju sam napustio pošto sam prethodno bio opljačkan od strane Arnauta. Gole duše, ja, žena i naše šestoro dece pobegli smo u momentu kada sam ja imao da budem ubijen, a možda i moja familija, jer su padali (ubijani) mnogobrojni Srbi, a Srpkinje i deca mučeni. Moja realna opažanja iz tih crnih dana jesu ova: Naša se vojska povlačila u neredu od Kačanika i drugih mesta. Žandarmerija napušta svoje stanice i takođe se povlači. Arnauti vojni obveznici pobegli iz vojske, doneli oružje, presvlačili se, a mnogi i u vojničkoj uniformi već su na poslu. Napadaju vojnike Srbe, žandarme i ostale, borbe se vode na svim stranama. Kuće se pale, ubijaju se viđeniji građani ukoliko isti nisu u vojsci. Čuje se vriska žena i dece. Vapaj za vapajem. Pomoći niko nikoga ne može. Nemačka vojska još nije stigla, naša u rasulu. Anarhija likuje. Arnauti nemaju samilosti. Tuku, ubijaju, pljačkaju. Srpski narod u panici. Evakuiše se, ali ne zna kuda. Pokušavamo da dođemo u razgovor sa njihovim (arbanaškim) prvacima, a prvenstveno s pretsednicima opština, koji su u Jugoslaviji uživali privilegije i favorizirani od naših vlasti. Na našu žalost i gorko iznenađenje, oni su postali opasniji za nas od ostalih.
Ostavlja se sav naš imetak i bogatstvo. Beže žene, starci, deca, mnoga bosa i rđavo obučena. Pešači, se, jer kola nema, uzeta su za vojsku s konjima i volovima zajedno. Moja deca maloletna. Najstarije ima 11 godina starosti. Jedno izgubilo cipelicu, drugo ne može da ide, treće traži vode, četvrto hleba. Pravi pakao. Bežim k Peći. Tu nalazim Episkopa Raško-prizrenskog. On i nas dva sveštenika u bekstvu smo. Idemo zajedno kod komandanta mesta nemačkih trupa, koje su već prispele. Tražimo zaštitu, jer Arnauti i tamo vrše pokolj nad srpskim življem. Dobivamo odgovor (od Nemaca) da nemaju dovoljno trupa da bi zaštitili i sela, već da samo mogu garantovati za varoši. Pokušavam da se prebacim preko Čakora, ali od Peći do Čakora opet Arnauti operišu. Saobraćajnog sretstva nemam. Uspevam da se vratim preko Kosovske Mitrovice za Rašku. Kasnije se vraćam ponovo u Drenicu. Sad su tu Italijani mesto Nemaca. Javljam se. Optužujem komandantu članove Kosovskog Komiteta. Arnauti doznaju. Spavam zato po šumi. Tragaju za mnom. Sad oni mene tuže lažno. Hoće da me ubiju. Nešto se življa vratilo na zgarište, ali se ubistva još vrše, sada noću. Crkva mi unakažena, parohiski dom porušen. Opstanak nemoguć. Uspevam da se s mukom ponovo prebacim za Rašku i da se više ne vratim, jer me Arnauti vrebaju."[3]
Evo sada kazivanja očevidaca o stradanju srpskog življa od Arbanasa u Prizrenu i okolini. To je svedočenje Branislava Leskovca, studenta iz Prizrena (23), i Živote Jovanovića, trgovca iz Prizrena (24): "Odmah po kapitulaciji trupa Jugoslovenske vojske u Prizren su ušle italijanske trupe. Koliko se sećamo, ovaj ulazak desio se 17. aprila 1941. g. Sve arnautsko stanovništvo Prizrena oduševljeno je dočekalo italijanske trupe, i po tome mi smo odmah mogli videti da će naš položaj ubuduće biti vrlo težak. Oko 20 aprila 1941. g. u Prizrenu je izvršeno prvo hapšenje srpskog stanovništva. Uhapšeno je oko 20-30 lica, koja su sva bila predstavnici dotadašnje jugoslovenske vlasti. Svi uhapšenici zatvoreni su u opštinsku zgradu Prizrena, gde su svi bili tučeni kundacima od pušaka i motkama. Ja, Branislav Leskovac, sa prozora svoje kuće posmatrao sam kada su zatvorenici u krugu opštinskog dvorišta bili besomučno batinani. Od ove grupe uhapšenika posle nekoliko dana izdvojeno je 5 osoba, koje su sve van grada streljane. Žrtve su bile: dva brata Marjanovića, studenti prava, Andrija Fišić, Samardžija i Popović, žandarmerijski narednik u penziji, čijeg se imena ne sećamo, i jedan grnčar, zvani Kokolja, čije nam ime nije poznato. Od ovih žrtava Kokolja i Fišić zaklani su noževima, pošto su im pre smrti oči bile iskopane...
Ovakvog teksta ima preko 200 stranica... Nije poenta prizivati duhove i otkopavati ratne sjekire.
Generalizovati stvari kao što se to čini na ovom furmu tipa: ''srbi su kukavice'' ''stislo im se...'' i ostalo, samo pokazuje neizmjernu dozu ''srbofobije'' koja vlada na ovom sajtu i novoj disciplini (mozda je pretvore i u olimpijsku) ''pljuvanje po srpstvu''.
Oprosti im Bože neznaju što čine.
...Otimačina srpske pokretnine i nepokretnine otpočela je odmah. Bilo je slučajeva da su pojedini Arnauti isterivali Srbe iz njihovih kuća. Italijanske vojne vlasti kasnije su zaštitile imovinu lica srpske narodnosti.
U toku 1941. g. izvršena je organizacija novih arnautskih vlasti u Prizrenu. Iz Albanije predratnih granica došlo je više pretstavnika civilnih vlasti, prefekt, pretsednik opštine i šefovi raznih državnih nadleštava. Vojne vlasti bile su isključivo u rukama italijanske vojske. Žandarmerija je isprva bila čisto italijanska, posle godinu dana obrazovana je mešovita albansko-italijanska policija, u kojoj su Albanci imali većinu i pretežan uticaj. Vrhovni kontrolor nove policije, zvane 'Kvestura', bio je Italijan. Posle ubistva Srba 1941. g. i pored obrazovanja kvesture u 1942. g. sve do kapitulacije Italije u Prizrenu više nije bilo srpskih žrtava. Hapšenja i internacije vršena su stalno, međutim italijanske vojne vlasti sprečavale su ubistva.
Iz sela u okolini Prizrena odmah je izvršeno proterivanje svih Srba kolonista naseljenika; svi su proterani za Srbiju i Crnu Goru, a njihova imovina je oduzeta. Ujedno je izvršeno rušenje svih naseljeničkih novopodignutih kuća. Na taj način Srbi naseljenici proterani su iz okoline Prizrena još prvih meseci. Za sve vreme od aprila 1941. g. vršena su pojedinačna ubistva Srba starosedelaca po selima, ali nam imena žrtava nisu poznata, zato što se i mi nismo omeli udaljavati iz Prizrena Poznato nam je samo da je ovako ubijen Đorđe Jovanović, bivši pretsednik opštine Damjanske, srez Šarplaninski.
Internacije Srba za Albaniju otpočele su neposredno posle dolaska italijanskih trupa Odvedeni su za Tiranu i odatle u razne logore po Albaniji (navode imena oko desetak Srba - A. J). Druga faza interniranja srpskog stanovništva iz Prizrena otpočela je marta 1942. G. Onda je zatvoreno oko 40 osoba (navode imena - A. J.). Veći deo interniraca vratio se svojim kućama posle kapitulacije italijanske vojske; sudbina nekolicine ostala je neizvesna. U Prizrenu hapšenja pojedinaca srpske narodnosti vršena su i dalje, ova hapšenja bila su naročito intenzivna kadgod bi u grad dolazio neki bivši albanski funkcioner iz Albanije. Tako je prilikom dolaska Mustafa Kruje, bivšeg pretsednika albanske vlade, u junu 1942. g. uhapšeno 30 lica, isto se dogodilo i prilikom dolaska Kol Bib Mirakaja, sekretara fašističke stranke za Albaniju, koji je u Prizren došao zajedno sa Jakomonijem, italijanskim kraljevskim namesnikom Albanije, jula 1942. godine. U toku leta 1942. g. izvršeno je jedno novo hapšenje Srba u Prizrenu i njihovo interniranje za Albaniju Uhapšenici su ovom prilikom u zatvoru kvesture u Prizrenu, koji se nalazio u zgradi katoličkog seminara, bili vrlo teško tučeni. Tuča je najpre vršena udarcima korbača, zatim su uhapšenicima stavljane igle pod noge, kao i vruća jaja ispod pazuha. Zlostavljanje je vršeno čitavih 10 dana. Posle toga svi uhapšenici sprovedeni su za Tiranu, gde su ostali do kapitulacije Italije. Jedan od zatvorenika ovde je i umro, njegovo ime nije nam poznato.
Novembra 1942. g. izvršeno je četvrto novo hapšenje Srba u Prizrenu. Ovom prilikom uhapšeno je 25 osoba, na inicijativu i denuncijaciju albanskih vlasti. Hapšenja su vršena po kućama. Svi smo zatvoreni u zatvor Okružnog suda u Prizrenu, gde smo držani pet i po meseci, do 31. maja 1943. g. Svi smo bili tučeni u zatvoru: Srećko Stanković, gvožđar, tučen je tri dana korbačima po tabanima i golim leđima; bio je vezan pa tako bacan niz stepenice okovane gvožđem Veselin Nikolić, svršeni učenik gimnazije, tučen je 14 časova korbačima. Svu hranu za vreme održavanja zatvora dobijali smo od kuće. Za sve vreme bili smo pod italijanskom zatvorskom upravom. Tukli su nas i Italijani, a najviše karabinijer-brigadir, kome je ime bilo Belkaro.
1. aprila 1943. g. nas 25 odvedeni smo za logor Porte Romano kraj Drača (dalje opisuje sam logor i muke u njemu - A. J.) ... U logoru je bilo oko 900 Srba, od njih samo iz okoline Gnjilana bilo je oko 600. Ostali su bili iz Prizrena, Uroševca, Prištine, Peći i Lipljana (opisuje teške uslove - A. J.). U logoru Porto Romano ostali smo do 16 septembra 1943. g. Ovog dana smo pušteni kućama, osim zatvorenika iz okoline Gnjilana, kojih je bilo oko 600. Svi su zatvorenici iz Gnjilana transportovani brodom za Trst. Kako smo kasnije saznali brod je potopljen u Jadranskom moru i skoro svi internirci su poginuli ili se udavili prilikom propasti broda. Ovo smo saznali od nekolicine zatvorenika spašenih, koji su polovinom marta 1944. g. boravili u Uroševcu.
Kada smo se mi vratili u Prizren krajem septembra 1943. g. stanje koje smo ovde zatekli bilo je dosta mirno. Ovo stanje pogoršalo se u odnosu na srpsko stanovništvo kada je na Kosovo polje došao ministar unutrašnjih dela Albanije, Džafer Deva, koji je na Kosovu i Metohiji organizovao novu albansku žandarmeriju, čiji pripadnici nose sada naziv 'balisti'. 9 decembra 1943. g. u Prizrenu je masakriran Stevan Bačetović, kafedžija, koga su pripadnici nove žandarmerije izvukli iz kuće, iskasapili i bacili na gradsko đubrište Njegov leš, sav iskomadan, pronađen je posle nekoliko dana na ovom đubrištu U isto vreme u samom Prizrenu nastala su silovanja žena (Srpkinja) i to prilikom upada u njihove kuće. Nama je poznato da su ovako silovane početkom 1944. g. dve sestre Berzanović, devojke...
Da nebih pretrpao forum spisima svih zlodjela evo web stranice pa koga zanima moze pogledati
http://www.rastko.org.yu/kosovo/isto...#_Toc485531482
Sa kim si od njih ti uspostavio dobre i iskrene odnose...
Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao.
Heh, orkestrirano, tako sam i ocekivao.
Dobri moj shrek, nijesam ja pisao tekst nego sam ti dao web adresu gdje je to ojavljeno. Cilj mi je bio ukazati da se takvi zločini ne dešavaju od skora i da nijesu slučajni. Znam da je bilo dosta zločina, nažalost i od naroda kojem je pripadam. Svaki zločin je jednak i nepotreban i treba ga osuđivati. Capisco. Toliko o mom stavu.
Ja sam na Kosovo išao prije dvije godine, a kod mene je prij 7-8 mjeseci dolazio Šiptar iz Peći i spavao kod mene kući. I zamisli čuda, moj dobri shrek, pricali smo i o istoriji i o politici, i o zločinima, i čudo obojica iznijesmo glavu na ramena netakntu nakon svega toga. Mržnja se ne donosi istinom, ni kroz vjeru ma koja ona bila. Ja samo ističem da se generalizuju stvari srbi zlocinci pa drvljem i kamenje po njima a ostali sve dobri momci naivni, cedni i jedina njihova nesreca sto imaju srbe za komsije. Ne pije vodu. Možda u postojbini Mikija Mausa to može proći, ovdje mnogo teže.
Upravo sam pročitao da je jedan Ukrajinac pripadnik UNMIK policije poginuo juče u Kosovskoj Mitrovici a da su dva mladića srpske nacionalnosti u kritičnom stanju (jednom izbijeno oko metkom i u komi je). Eto to je sve nus pojava crno-bijelog svijeta ili ti dobrih i loših momaka. Tuga.
I tvoja recenica nijesmo btini mi vec Crna Gora. A sto je to Crna Gora ako ne ti i ja. Eh moj dobri shrek, mrak, mrak, mrak.
Zar ne reče Tači da je prijetelj Izraela?
"I love Israel. What a great country! Kosovo is a friend of Israel," the grinning Thaci, 39, says in a Pristina hotel crowned by a miniature statue of liberty. "I met so many great leaders when I was there -- Netanyahu, Sharon -- I really admire them," Thaci continued, referring to former Israeli prime ministers Benjamin Netanyahu and Ariel Sharon."
Nemoguce je uspostaviti odnose sa narodom koji nije priznavao ni SFRJ ni Srbiju kao drzavu vec su za cilj imali samo nezavisnost koju traze od 1976 godine javno. Jasnost njihovih teznji nalazimo na demonstracijama 1981 godine kada su pokazali jasno neprijateljstvo i zbog kojih je prvi put JNA izasla na ulice sa tenkovima i bio uveden policijski cas(onima koji ne znaju neka malo procitaju o tome). Tada su prvi put poslije zlocina u drugom svjetskom ratu pokazali sto misle o srbima i crnogorcima na KiM-i u mnogim mjestima sirom kosova ruseci isto tako kao danas nadgrobne spomenike, nasrcuci po selima na starce i napadajuci policiju.
Albanci u CG nisu isto kao i albanci na kosovu jer ih ovdje kao prvo nema u tolikom procentu kao na Kosovu. Sto se tice odnosa drzave prema njima, isti je kao sto je bio i odnos na Kosovu koji su imali s tim sto se na ulazima nasih gradova ne nalaze dvojezicne table kao ni na tablama institucija, nemaju svoj faklutet koliko znam, tamo su ga imali, kao i sva prava koja drugi imaju mozda cak i veca. Netacno je da su bili izlozeni bilo kakvoj torturi i pored cestih napada na policajce kojih je jako velik broj poginuo patrolirajuci i vrseci svoju redovnu duznost. Sramota je da iko ko nije tamo nogom krocio ikad daje bilo kakav sud, ja sam bio nebrojeno puta i upoznao sam se sa mnogim stvarima i jako teskoj situaciji svih nealbanaca na Kosovu posebno crnogoraca kojih je bio ne bas mali broj i o njima koje sam upoznao imam samo rijeci hvale jer su ljudine bili i docekivali me uvijek kao da sam im iz kuce srdacno i svojstveno nasem narodu
Nijesam ni rekao da si ti napisao tekst, uostalom nije to toliko ni bitno jer moja poenta je da isti ti koji pricas protiv generalizovanja iznosis tekstove koji generalizuju.
Naravno da Crnu Goru cinimo i ti i ja, al od odnosa drzave prema manjinama zavisi u kojoj ce mjeri te manjine postovati drzavu. To sam htio da kazem.
Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao.
Alfa,
prva zdrava i prava konstatacija koju sam nasao na ovom forumu, a to je da se ovdje daju kvalifikacije i misljenja o Kosmetu a da ljudi nikada tamo nijesu ni krocili. Ja sam bio dosta puta na Kosmetu. Jedino nijesam obisao Prizrenski kraj i jako mi je zao zbog toga. I svaki put kada sam tamo hodio, bilo da se radi o Peći, Klini, Istoku, Decnima, Gazimestanu, Gracanici mogao sam osjetiti zavjet, ceznju, ljubav, san nasih predaka. Mozda zbog toga pomalo na forumu i ugnjavih ostale sa tim osjecajem. Ali stati nogom na svetu zemlju, pomoliti se bogu u Pećkoj patrijaršiji, Visokim Dečanima... samo taj osjecaj moze ti kazati o čeznji Kralja Nikole, o pjesmi Onamo, namo. Kada obiđeš Gazimestan, shvatićeš i šta je Obilića poljana, šta je orden Obilića, zašto su naši đedovi svojim životima branili i plaćali tu zemlju.
Ko je bio znaće. Ko nije trabunjaće o Kini...
Heh, kad smo vec totalno otisli u offtopic - juce u emisiji Sporting na TV In u 5 popodne gost bio Momcilo Zekovic Zeko, clan grupe Perper, i komentarisao malo utakmice Spanske Lige, pa malo stanje u CG fudbalu, dotakao se Lovcena... I kaze covjek, jako losa situacija zaista, ali jedna od prvih stvari koje treba uraditi i pokrenuti gradjansku inicijativu da se ime stadiona Lovcena promijeni, jer kao ne odgovara "Obilica Poljana", to nema nikakve veze sa Cetinjem, tu je neka kao kasarna bila ne bas davno pa se eto zove taj lokalitet tako, i to treba mijenjati...:mrgreen: O, moji Cetinjani, sve sa muzicarima koji sitno politicare u sportski emisijama... no ajde
Just to slip the skin...
A vala ko se sve bavi istorijom na forumima i istorijskim "cinjenicama" a i ranije ko je pisao sve knjige ix istorije , "muzicar" je britanica za njih.
A i stvarno kakve veze imaju obilici sa cetinjem?
Veri,
tesko je to sada objasniti ako do sada to nijesi shvatio/la.
Ali ajde da pokusamo ovako, od tvojih predaka jeli iko ikada dobio obilica medalju? Da li znas ko je iz dinastije Petrovica dijelio te medalje? Znas li sta je za crnogorce znacila ta medalja?
Ili su nam i predci i sva loza Petrovica bili toliko maloumno zatuceni da bi danas svakolika nacija trebala izvršiti jedan masovni hara-kiri (jes' da je japanski no sto ima veze).
E ovako kad te dotices istorije.
Imamo obilica medalju jer je valjda u to vrijeme bio imperativ svakog bratstva, koja je drzala do sebe u katunskoj nahiji, da se od gospodara dobije medalja. Danas je to sve isto samo mjesto medalje je stan, monopol na uvoz, zaposljenje, good deal...
Sto se tice kosova, tj "svete zemlje" u djakovicu imamo zemlje koliko i pola cetinja, ali su je za vrijeme 2svj.rata napustili, jer su neki od mojih predaka cinjeli zlodjela kao zandari na mostu na belom drimu 30ih godina(razlog da im naplate boj na kosovu) pa kad je kraljevina kapitulirala onda su albanci krenuli u osvetu a ovi nasi bjezanija u cg. Interesantno je u toj prici kad je zbjeg dosao do blokade da albanci uopste nijesu dirali ostale muskarce,zenu i djecu vecu su samo trazili zlocince, koji su naravno par dana prije herojski pobjegli u cg.
Oli mi objasniti zasto bih se ja ugledao na vladavinu vecine petrovica kad svi znamo kakva je bila? Imam puno boljih i ljepsih vladara na koje da se ugledam.
Ps
Od sad cu u poslovnoj korispodenciji adresa firme pisati vojni stan ili src lovcen.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks