XXXVIII
Dakle poslije smrti Bugarskog cara Vladislava, car Vasilije sakupivši veliku vojsku i mnoštvo lađa, pođe da osvaja zemlju i zauzeo je čitavu Bugarsku, Rašku, i Bosnu, čitavu Gornju Dalmaciju i sve primorske oblasti do granica Donje Dalmacije. Zatim Dobroslav, zato što je bio mudar i darovit, počne da se pokorava Grcima i da bude gotovo kao njihov pomagač i saveznik, pa je sa njima jezdio po pokrajinama i tajno savjetovaše Grke da surovo i nepravedno postupaju sa narodom. A i narodu je isto tako tajno govorio: "Zašto podnosite tako veliko zlo od Grka ? Nepravedno vam sude, zaista, odnose vam imovinu, bludniče sa ženama i vaše kćeri djevice skrnave i kaljaju. Nikad vam moji preci, koji su prije mene bili kraljevi, nijesu takve stvari činili. To je veliko i teško zlo". I dok je on tako radio u pojedinim mjestima, narod poče da se njemu okreće i veoma ga zavoli, a žestoko zamrzi Grke. Međutim poslije savjetovanja, narodi su sporazumno jednog dana izmijenili poslanike i pisma, pa ustanu i u jednom danu pobiju sve grčke velikaše koji su bili zatečeni po čitavoj Dalmaciji.
Poslije ovoga sakupili su se narodi, i poruče Dobroslavu i njegovim sinovima da dođu i preuzmu kraljevstvo i zemlju svojih predaka. On dođe sa pet svojih sinova, koji su već bili postali mladići i vješti borci, i preuze kraljevstvo, pa poče ratovati protiv Grka i zadobije zemlju sve do Toplice. Tada grčki car, ljutit, pozva jednog od svojih vojskovođa po imenu Armenopola, i naredi mu da ode i savlada kralja Dobroslava i njegove sinove. Ovaj pošto je sakupio veliku vojsku konjanika i pješaka stigne do ravnice Zete.
I kralj Dobroslav sakupi vojsku i dade dio vojske četvorici sinova, pa ih pošalje u mjesto koje se zove Vranjina, prema istočnoj strani, da tamo sačekaju ishod bitke, a on pak sa svojim sinom Radoslavom navali na Grke sa zapada i počeše ih žestoko sjeći. Potom Radoslav, mladić snažan i vičan oružju, sjekući lijevo i desno, stiže do vojskovođe koga, čim prepozna, udari mačem i zbači s konja na zemlju. Kad to viđeše Grci, dadu se u bijeg, a pade ih veoma veliko mnoštvo koje niko nije mogao izbrojiti. A najviše onih koji su bježali, upravo kad su mislili da su se izvukli, napadnu i poubijaju kraljevi sinovi koji su bili na istočnoj strani. I toga dana je nad Grcima bio izvršen veliki pokolj i nesreća. Kraljevstvo pak Dobroslavljevo svakodnevno je raslo i umnožavalo se. Tada kralj dade svom sinu Radoslavu županiju koja se zove Kecza (Gacko?) zbog toga što se u ratu pokazao hrabrim i što je pobijedio. Međutim, kad je grčki car čuo što se dogodilo, razbiješnjen velikim bijesom a nesrećan u duši, posla odmah izaslanike sa prilično zlata i srebra da to daju Raškom županu i Bosanskom banu i knezu Zahumske oblasti, da bi ovi poslali vojsku i narod protiv kralja. Tada župan i ban, pošto sakupe mnoštvo naroda, poruče Ljutovidu knezu Zahumske oblasti, da bi ovi poslali vojsku i narod protiv kralja. Tada župan i ban, pošto sakupe mnoštvo naroda, poruče Ljutovidu knezu Zahumske oblasti, da sjedini sve mnoštvo i da on sam bude vođa čitavog naroda. I tako bi učinjeno. A car s druge strane sakupivši vojsku mnogo veću nego ranije, pošalje u Drač i naredi nekom Kursiliju, toparhu, koji je u to vrijeme držao Drač i čitavu Dračku zemlju, da sakupi sav narod Dračke zemlje i da se stavi na čelo čitave vojske, pa da krene da uhvati kralja i njegove sinove bilo đe ih bude pronašao.
Kursilije dakle dođe sa čitavom vojskom u ravnicu grada Skadra i zastade da bi se tu svi sakupili. Tu se, dakle, sakupilo toliko mnoštvo ljudi da ih je zemlja jedva primila, potom, prešavši rijeku, stigoše u ravnicu grada Bara. Knez Ljutovid sa svojom vojskom stigne u Travuniju. Kralj Dobroslav, pak, sa svojim sinovima i svojim narodom ostao je u Crmnici; naime vidio je da ima veoma mnogo Grka i bojao se da Ljutovid ne pređe preko zaliva, pa da njega ne opkole. Dozvavši svojih pet sinova reče im: "Vidite najdraži sinovi, da je velika grčka vojska, a nas je prema njima jako malo i čini mi se da nikako ne možemo u borbi da im se odupremo. Učinimo, dakle, ovako; neka dvojica od vas, Gojislav i Radoslav ostanu, a vi ostala trojica uzmite svaki po deset spretnih ljudi sa trubama i rogovima i popnite se na brda pa se po vrhovima brda tako razmjestite da Grci izgledaju u sredini. Ja ću sa ovima koji su sa mnom u sred noći provaliti u njihov logor. Kad budete čuli glas trube i roga, isto tako i vi na brdima uokolo oglasite se jekom truba i rogova i glasnom vikom. Potom spuštajući se malo po malo, približite se njihovom logoru, i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite. Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke". Dakle u vrijeme kada se smrkavalo, tri kraljeva sina popeše se na brda i učiniše onako kako je kralj bio naredio. U to vrijeme neki Baranin, kraljev prijatelj, u namjeri da prestraši Grke, priđe Kursiliju i reče mu: "Čuvaj se gospodaru i budi oprezan i gledaj kako da se izvučeš, znaj dobro da si sa svih strana opkoljen veoma velikim snagama". Ova opomena se razglasila po logoru i sve obuze veliki strah. Na to Kursilije odmah naredi da svi stoje naoružani, i odredi da se daleko od logora postave osmatrači i straže. Međutim, kralj sa svojom vojskom, noću po malo nastupajući tiho se približavaše njihovom logoru. U sred noći pak stiže tamo đe su bile grčke straže i čuvari Grka, i jurne na njih, te neke pobije, a ostale nagna u bijeg. Kad su to viđeli Grci, veoma se uznemire. Odmah zatim oglasi se kraljeva truba, a oni koji su bili sa kraljem duvahu u rogove i počeše veoma glasno vikati, a sinovi kraljevi koji bijahu po brdima isto tako počeše odavde i odande trubiti u trube i rogove i vikati. Zatim, lagano se spuštajući niz strane brda, približavahu se neprijateljima, a isto tako je učinio i kralj. Grci se zaista počeše jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. A kad su čuli da je zvuk truba, rogova i vike već blizu i da na njih navaljuju, spopade ih strah, i okrenuše se u bijeg. Kad je pak kralj saznao, a i oni koji su sa njim bili, da Grci bježe, navališe kad se zora približavala na njihov logor, da ih ranjavaju, sijeku i ubijaju goneći ih pred sobom. Isto tako i kraljevi sinovi su ih na sve strane udarali i sjekli. Kad je, goneći ih i ubijajući, kralj sa svojm sinovima i sa svojim ljudstvom prešao preko potoka koji teče Prapratnom i dospio u šumu, Gojislav, ne prepoznavši svog oca, budući da su bili prašnjavi i krvlju poprskani, i jedan drugoga nije razaznavao, nasrne na oca i zbači ga s konja na zemlju ali ga ipak nije ranio. Tada otac jakim glasom povika: "Bože pomiluj, Bože pomiluj!", a sin ga odmah po glasu poznade, pa brzo sjahavši s konja, obuhvati mu nogu i reče: "Oprosti oče, zaista te nijesam prepoznao", a kralj mu odgovori: "Ne boj se sine jer je Božija milost, još sa nama, zato što me nijesi ranio i ubio". Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost", što se latinski kaže: "Dei misericordia", a to se mjesto tako zove sve do današnjeg dana zbog toga što je Bog podario milost kralju, naime da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom broju ljudi. Kraljevi, dakle, sinovi gonili su neprijatelje do rijeke Drima, ranjavajući ih i ubijajući ih, a i hvatajući ih, i mnogo njih svezanih odveli su sa sobom ocu, na mjesto "Božija milost". Kursilije, pak, teško ranjen uteče, ali čim je stigao u ravnicu Skadarskog grada umrije, a na tom mjestu postavljen je krst, koji se i danas zove "Kursilijev krst".
Poslije toga kralj pošalje svoga sina Gojislava, s vojskom protiv kneza Ljutovida, davši mu pedeset Grka koji su bili zarobljeni i ranjeni, da bi ih čim se bude približio neprijateljima, ovako ranjene i poprskane krvlju, poslao u logor kneza Ljutovida, kako bi Grci ispričali što im se dogodilo, a ako Grci ne budu htjeli otići, da im odsiječe glave. I to je kralj uradio zato da knez i njegova vojska oslabe od straha kada ih vide ovako sječene. Gojislav dakle, učini sve ono što mu je otac bio naredio. Pokrenuvši, dakle, vojsku, preplovi zaliv, nastavljajući put preko Konavala popeo se na brdo koje se zove Klobuk. Tada, pošto bješe blizu Ljutovidova vojska, pošalje gorerečene Grke u njegov logor. Kad viđeše to oni koji su bili sa Ljutovidom i čuvši što se zbilo, veoma se uplaše. A knez Ljutovid, kako je bio čovjek ratoboran i vičan oružju, nimalo se ne uplaši. Naprotiv on poruči Gojislavu govoreći: "Tvoja dosjetljivost me nimalo ne plaši, nego ako si čovjek i ako nešto vrijediš, uzmi sa sobom dva vojnika, a ja ću isto tako sići u polje da tu ukrstimo oružje, pa ćeš saznati ko sam ja". Ova poruka dopade se Gojislavu i odmah, uzevši sa sobom dva odvažna vojnika, siđe u polje, a knez je isto tako sišao. Čim pak počeše da se bore, jedan od dvojice Gojislavljevih vojnika, po imenu Udobik, napadajući kneza Ljutovida, pogodi ga i bači na zemlju. Tada drugi poče vikati: "Trčite saborci i drugovi, trčite, jer je Ljutovid pao i mrtav je". Na glas o njegovoj pogibiji počeše svi da trče, ali Ljutovid, iako je bio ranjen, dokopavši se konja dade se u bijeg. Oni pak koji su bili sa njim, viđevši da je on pao i da je bio ranjen, svi pobjegnu. A Gojislav sa svojim ljudima gonio ih je cijelog onog dana, i uzevši njihov ratni plijen, vratiše se kao pobjednici u svoja mjesta. I od onog dana zemlja se smirila pod kraljem i njegovim sinovima, i niko se nije usudio da im se suprostavi, već su svi postali prema njima miroljubivi. Kralj Dobroslav, dajući mnogo darova onom Baraninu koji je bio obavijestio Kursilija da je opkoljen velikim mnoštvom, tvrdio mu je da ni on ni njegovi sinovi neće nikada zaboraviti to djelo. Poslije toga kraljevi sinovi dobiju čitavu Dračku zemlju do rijeke Vojuše i tamo sagrade tvrđavu, i postaviše hrabre ljude, koji izlazeći pljačkahu Grke i svakodnevno ih zarobljavahu. A slavni kralj Dobroslav vladao je dvadeset i pet godina i pade u krevet, i umrije u Prapratni u svom dvorcu. Njegovi sinovi, okupivši se oko njega, oplakali su ga i sahranili ga u crkvi Svetog Andrije u njegovoj kapeli s velikom čašću i slavom.
XXXIX
Poslije kraljeve smrti sastadoše se njegovi sinovi sa svojom majkom i zaželješe da podijele sebi zemlje i oblasti svojih predaka, kako bi svaki od njih posjedovao svoj dio. Tako Gojislav i Predimir, najmlađi brat, dobiše Travuniju sa Grbljem; Mihala: Oblik, Prapratnu i Crmnicu; Saganek pak; Gorsku županiju, Kupelnik i Balec; Radoslav: Luku Župu, Podlužje i Kučevo u Budvi sa župom.
Poslije ovoga kraljica je sa svojim prvorođenim sinom Gojislavom upravljala kraljevstvom i sinovima. Ali nijedan od njih nije se nazivao kraljem dok je živjela kraljica njihova majka, već su se nazivali samo kneževima. Onda u neko vrijeme Gojislav pade u krevet i dok je nemoćan ležao, neki iz Travunije koji se zvahu Skrobimezi, dogovore se, dođoše i ubiše ga dok je ležao u krevetu a njegovog brata Predimira uhvate i isto tako ubiju. Zatim za svoga poglavicu i gospodara postave nekog po imenu Domanek. Kad su to čuli Mihala, Saganek i Radoslav, njihova braća, sakupe vojsku i dođu u Travuniju, pa pošto pohvataše one ubice, podvrgnu ih raznim mukama i ubiju najgorom smrću, ali Domanek sa nekoliko njih izbjegne. Zatim, ostavivši tu Saganeka, Mihala i Radoslav se vrate u Zetu. Nije prošlo mnogo vremena a Saganek strijepeći i sam se vratio u Zetu, u svoje županije. Domanek dođe i uđe u Travuniju. Kad je Mihala uvidio da Saganek ne želi da ide u Travuniju, pozvavši sebi Radoslava, reče mu da on ide i brani oblast Travuniju, a ovaj mu odgovori da nikako neće ostaviti svoj dio koji mu pripada u Zeti. Tada su se oba brata, Mihala i Saganek, strahujući da Grci ne napadnu zemlju, jer su se Grci inače pripremali da dođu, a ne želeći da im se suprostave, pred velikašima zemlje Radoslavu zaklela i napisala mu privilegiju da on i njegovi nasljednici posjeduju dio Zete kao i, ako bude mogao da pridobije Travuniju ili bilo koju drugu oblast, biće njemu i njegovim nasljednicima u nasljeđe i posjed bez prigovora i traženja od njih i njihovih nasljednika, niti da će ikada ubuduće njihovi nasljednici to tražiti. Tada Radoslav sakupivši narod ode i uđe u Travuniju i napadne Domaneka, pobijedi ga i ubije. Zatim prodrije u oblast Zahumlje i zauzme je.
XL
U to vrijeme preminu kraljica i Mihala prihvati kraljevstvo. On je imao sedam sinova čija su imena ova: Vladimir, Prijaslav, Sergije, Derija, Gavril, Miroslav i Bodin. Budući da je imao ovih sedam sinova, pošto preuze kraljevstvo, ne htjede održati zakletvu koju je bio dao svom bratu Radoslavu, nego mu oduzme županiju Zete i dade je svom sinu Vladimiru. U to vrijeme umrije žena kralja Mihale pa dovede drugu ženu, Grkinju, carevu rođaku, i sa njom rodi četiri sina, čija su imena ova: prvi Dobroslav, drugi Petrislav, treći Nićifor, četvrti Teodor. Od Dobroslava, od Nićifora i od Teodora nije ostalo potomstva, samo se od Petrislava rodi Bodin koji je vladao čitavom kraljevinom. Vladimir i njegova braća krenu u Rašku i zauzmu je, i dadu je na upravu sinu Petrislavu. Zatim pođu na Bugarsku i povedu mnoge bitke protiv Grka i Bugara, pa zauzmu čitavu Bugarsku, i tu pokrajinu kralj Mihala dade na upravu svom sinu Bodinu. Potom Bodin postavi na svoju glavu dijademu i naredi da ga nazivaju carem. Kad je grčki car to čuo, razbješnjeo se, i pošto je sakupio silno mnoštvo, pošalje ga da napadne Bodina. I Bodin, sakupivši mnoštvo boraca, izađe protiv njih, i jednog dana počeše se oba naroda žestoko sjeći i ranjavati. Tu pade Bodin - bugarski car, i zarobe ga Grci, a po naredbi Grčkog cara prognan je u grad Antiohiju. Ostala, pak, Bodinova braća, pošto se Bogu nije dopadao grijeh njihovog oca zbog krivokletstva, jašući po pokrajinama čas ovamo čas tamo i vodeći mnoge bojeve, svi u ratu pogiboše, još dok im je otac bio živ, ali ne u isti dan, već svaki u svoje vrijeme. Kralj Mihala međutim, vladaše trideset i pet godina i umrije. Sahranjen je s velikom čašću u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha.
XLI
Poslije toga preuzme kraljevstvo Radoslav njegov brat, koji je imao osam sinova i četiri kćeri. Imena njegovih sinova su ova: prvi Branislav, Gradislav, Hvalimir, Stanihna, Kočapar, Gojislav, Dobroslav i Picinek. Kralj Radoslav, pak, bio je čitavog svog života miroljubiv, blag i bogobojažljiv. Za vrijeme njegovog vladanja javljeno mu je da Bodin, njegov nećak, živ, a da je car koji ga je bio prognao preminuo. Kad je to čuo, pošalje u Antiohiju da ga ugrabe iz zatvora i dovedu k njemu. Kad je doveden sa radošću su ga primili kralj i njegovi sinovi. Kralj mu dade Grbalj i Budvu. Šesnaeste godine vladanja kralja Radoslava, Bodin zaboravi dobročinstva koja mu je bio učinio kralj; ne osta u vjernosti, već sporazumijevši se sa svojom maćehom i sa njena četiri sina, koji mu bijahu braća po ocu, odmetne se od kralja zajedno sa svojom braćom. Kralj međutim, pošto je bio blag i miroljubiv nije htio da s njim zametne rat, već se sa svojim sinovima malodušno povuče u oblast Travuniju. Tako kao starac u poznim godinama, usnu sa svojim precima i sahranjen je sa velikim počastima u manastiru Svetog Petra u Polju.
XLII
Poslije toga Bodin, uzevši kraljevstvo, prodre u Zetu i poče da savlađuje svoje rođake. Tada Petar arhiepiskop barske stolice, čovjek zapamćen po dobru, vidjevši da je među braćom velika svađa i nesloga, posredovao je zajedno sa sveštenstvom i narodom, nagovorili su ih i pomirili ih. I Bodin i braća međusobno se zakleše da će živjeti miroljubivo i spokojno. Potom se Branislavu rodi šest sinova, čija su imena ova: prvorođeni Predinja, Petrislav, Gradinja, Tvrdislav, Dragel i Grubeša. Kralju Bodinu, pak, rodi četiri sina Jakvinta, kćer Arkirica iz grada Barija, čija su imena ova: Mihala, Đorđe, Arkiric i Toma. Pošto je sklopljen mir, Bodin sa braćom ode u Rašku i ratovanjem je osvoji, i njom zagospodari. I tamo je postavio dva župana sa svog dvora: Vukana i Marka, koji su mu se još i zakleli da će oni sami i njihovi sinovi biti naročito privrženi ljudi kralja Bodina i njegovih sinova ili nasljednika. Potom osvoji Bosnu i tamo postavi kneza Stevana. Zatim, po smrti Roberta Gviskarda, od vlasti Normana koji su se nalazili u Draču i na cijeloj Dračkoj zemlji, otrgao je i držao čitavu Dračku zemlju i sam grad Drač. Potom sklopivši mir sa grčkim carem, vratio mu je grad. Međutim, Jakvintu, Bodinovu ženu, jako je boljelo da gleda kako Branislavljevi sinovi jačaju i množe se. Bojala se, naime da Branislav ili njegovi sinovi po smrti njenog muža ne preuzmu kraljevstvo. Stoga su joj stalno smetali i tražila je zgodnu priliku da ih uništi oca i sinove. Tako u jedno vrijeme kad je Branislav, sa njegovim bratom Gradislavom i sinom Berihnom naivno došao u grad Skadar, Jakvinta, vidjeći da su došli sami, obraduje se pa prišavši kralju poče bestidno navaljivati i govoriti mu da ih uhvati i stavi u tamnicu, inače nikakav život ne može imati sa njim, ako to ne učini. Govoraše mu: "Znam da ćeš umrijeti, pa će oni preuzeti kraljevstvo, a tvoji sinovi će jesti za njihovom trpezom". Što dužiti ? Kralja Bodina pobijedila je žena kao Iroda Irodijada, dok su sjeđeli za ručkom i jeli po kraljevoj naredbi uhvaćeni su i stavljeni u tamnicu, a pošto kralj nije htio da se odupre želji svoje žene, posta za trpezom vjerolomnik, kao Irod ubica. Kad su to čula njihova braća , sinovi i nećaci, sakupe sve srodnike i odu u Dubrovnik, pa uđu u grad sa četiri stotine ljudi pod oružjem. Kad je kralj čuo da su pobjegli, sakupivši vojsku, stiže do ovog grada i opsjedne ga, pa poče da ga napada. Tada braća i sinovi kneza Branislava, i oni koji su bili sa njima, izlazeći naoružani iz grada svakodnevno su činili veliki pokolj nad vojskom kralja Bodina. Jednog dana kad su izašli i mnoge pobili i ranili, Kočapar bacivši koplje iz ruku probode nekog Kosara kojega je kraljica mnogo voljela. Vidjeći to, kraljica odmah rasplete kose pa se poče žestoko udarati po licu, plakati i govoriti svom mužu: "Jao, jao, jao, da li zbilja ne vidiš, o kralju, kako ubijaju tvoje ?! Zar još ne vidiš što učini Kočapar ? Zašto da pustiš da žive njihova braća koju držiš u okovima"? Tada kralj razbješnjen, ispruživši svojom rukom mač, naredi da se pred gradom Dubrovnikom i u prisustvu njihove rodbine odsiječe glava knezu Branislavu, njegovom bratu i sinu, dodajući tako ubistvo na vjerolomstvo. Tada episkopi i opati koji su bili došli da mole kralja da ih ne pogubi i da ih pomire, vidjeći da su oni već pogubljeni, mnogo su žalili što su zakasnili u dolasku i počeše žestoko kriviti i grditi kralja zato što je poslušao glas svoje žene i što je pobio svoju braću. Kralj se odmah pokajao i gorko je plakao, pa pošto su mu braća, naredi da se časno sahrane. Tada episkopi i opati uzevši njihova tijela sahrane ih s velikim počastima u manastiru Svetog Benedikta na ostrvu koje je ispred Dubrovnika. Poslije toga njihova braća i sinovi i ostali, koji bijahu u gradu, čuvši kako neki žele da predaju grad kralju, pripremivši male lađe, svi uđu u njih, doplove u Split, odatle preplove u Apuliju, a odatle caru u Konstantinopolj. Zatim kralj zauze Dubrovnik i tu sagradi tvrđavu. I poslije se vrati u Skadar. Vladao je naime, dvadeset i šest godina, a u dvadeset drugoj godini pogubio je svoju braću. Kad se navršilo dvadeset i šest godina i pet mjeseci njegovog kraljevanja, preminuo je i sahranjen je po kraljevskom običaju u manastiru Svetih mučenika Srđa i Vakha.
XLIII
Tada Mihala, njegov sin, htjede da naslijedi prijesto, ali zbog zlobe njegove majke narod zemlje nije ga htio, već postavi sebi za kralja Dobroslava, brata kralja Bodina.
Dok je vladao Dobroslav je surovo radio protiv naroda. U to vrijeme, kada su braća i sinovi kneza Branislava čuli da je bio umro kralj Bodin, po nalogu cara dođu u Drač, đe se Gojislav oženi i ostade sa svojim nećacima. A njegov brat Kočapar ode u Rašku i odatle, pošto je sa županom Vukanom sakupio narod, pođe protiv kralja Dobroslava. Kralj pak sakupivši narod htjede da se brani. Kad se, najzad, zače borba u Duklji, na rijeci koja se zove Morača, bude poražena vojska kralja Dobroslava, a sam je zarobljen. Poslije toga Kočapar, poslavši kralja Dobroslava okovanog u Rašku, i Vukan dođu i osvoje Zetu i opustoše veliki dio Dalmacije. Poslije toga Vukan ode u Rašku, a Kočapar ostane u Zeti. Potom je Vukan sa Rašanima postavio zasjede Kočaparu da bi ga ubio, a to čuvši ovaj ode u Bosnu i tu se oženi ćerkom bana Bosne, i poslije ne mnogo vremena pogine u boju u Zahumlju.
XLIV
Međutim narod, pošto se sakupi, postavi za kralja Vladimira, a unuka kralja Mihale. Dok je Vladimir vladao volio je mir i sa svima je bio u miru, oko sebe je okupio svoju braću i oženio se ćerkom župana Raške. I zemlja je dvanaest godina živjela u miru. Pošto se kralj oženio Vukanovom kćerkom, župan je oslobodio kralja Dobroslava, koji je držan u okovima, budući da je bio stric kralja Vladimira. Ovaj oslobođen, dođe svome nećaku, koji čim viđe kralja odmah naredi da ga uhvate i stave u tamnicu, i u tamnici je ostao sve dok je vladao njegov nećak Vladimir. Dvanaeste godine vladanja kralja Vladimira, Jakvinta, kako su je savjetovali neki vrlo rđavi ljudi, koji bijahu neprijatelji župana Vukana, dade im smrtonosni napitak koji je načinila u Kotoru, đe je boravila. Kad ovi stignu u Skadar, približe se kralju preko ruku njegovih slugu, i on prevaren od njih, pade u postelju. Jakvinta, pak, znajući da će on umrijeti, dođe sa svojim sinom Đorđem u Skadar da posjeti kralja, ali čim je kralj viđe, gurnu je od sebe i naredi da izađe napolje. Kad je izašla onima koji su tu stajali reče: "Zašto kralj tako radi ? Kakvo sam zlo ja učinjela ? Ako gospodin kralj želi da zna: njegov stric Dobroslav, koji se nalazi u okovima, sam je učinjeo da on ne naslijedi kraljevstvo". I odmah odatle ode i dođe do Gorice čekajući kraljevu smrt. Potom tajno, mnogo obećavajući, poruči kraljevim ljudima da čim kralj umre ubiju Dobroslava, što je i učinjeno. Naime kralj je umro i sahranjen je u manastiru Svetih Srđa i Vakha, a kraljevi ljudi, iskoristivši priliku, po savjetu Jakvinte udruže se protiv kralja Dobroslava, pa izvukavši ga iz zatvora, iskopaju mu oči i odsijeku mošnice, i pošalju ga u manastir Svetih Srđa i Vakha, đe je živjeći dugo vremena sa kaluđerima, kasnije umro.
XLV
Poslije smrti kralja Vladimira kraljevstvo preuze Đorđe, sin kraljice Jakvinte. Druge godine svoga vladanja želio je tajno pohvatati Branislavljeve sinove, ali to nikako ne mogade. Naime saznali su za neku takvu namjeru, pa oni odu u Drač svome stricu Gojislavu. Grubeša je jedini bio uhvaćen i u Skadru stavljen u tamnicu. U ono vrijeme vojskovođa Kalojovan Kuman, sakupivši jaku vojsku napadne s Gojislavom i njegovim nećacima kralja Đorđa. I kralj se, sakupivši vojsku, pripremi za rat sa njima. Pošto su zametnuli bitku, pade dio kralja Đorđa i mnogi su pobijeni, a veoma mnogi zarobljeni. Kralj, pak, sa nekolicinom izbavi se i pobježe na Oblik. Zatim vojskovođa i ostali napadnu na grad Skadar i zauzmu ga. Otuda izvuku Grubešu iz tamnice, i po carevoj naredbi postavi ga narod za kralja, a vojskovođa, ostavivši mu vojsku, vrati se u Drač.
Za njegove vladavine kralj Đorđe znajući da je Grubeša veoma vješt ratnik i snažan junak, odvažan u borbi, pobježe u Rašku. A Đorđeva majka je uhvaćena u Kotoru i odvedena u Carigrad, đe je i umrla. Kralj Grubeša je vladao sedam godina, i u njegovim danima smirila se zemlja i veoma se oporavila. Dao je, naime, onih dana Bog obilje žita i vina, ispunjena je bila zemlja svakim izobiljem. Najzad, sedme godine njegovog vladanja, pođe na njega kralj Đorđe sa Rašanima. Iako mu se borbom suprostavio, u istoj borbi pogibe kralj Grubeša, hrabro se boreći i vojujući pred gradom Barom i sahranjen je s počastima u episkopiji istoga grada u crkvi svetog Đorđa, sjedištu episkopa toga grada.
Poslije toga Đorđe zadobije kraljevstvo, ali ne i zemlju. I posla po braću kralja Grubeše, Draginju i Dragila, koji su još preostali, i sklopi mir s njima izmiri se i zakune se da će sa njima podijeliti zemlju i da im neće učinjeti nikakvo zlo. Oni dođoše jer su mu zbog zakletve povjerovali. Dade im jedan dio zemlje i županije u Zeti i poče ih jako uvažavati. I ovo je kralj činio zbog toga da bi Gradihnu, njihovog trećeg brata, mogao prevariti i k sebi privući, pa ih zatim sve uništiti. Gradihna pak boraveći u Raškoj, tu se oženi i izrodi četiri sina: prvi Radoslav, pa Lobar i Vladimir. Zatim Dragilo sa svima iz svoje zemlje prodre u Podgorsku oblast i zauzme Onogošt i mnoge druge županije. A kad viđe kralj da se razborito ponaša, veoma mu se dopadne. Zatim po Dragilovom savjetu, kralj sakupi vojsku i ode u Rašku pa je osvoji i poplijeni. Tu naiđu na Uroša koji je bio u tamnici, u koju su ga bili stavili njegovi rođaci. Izvukavši ga odatle pošalju ga za župana u Raškoj. Onda se kralj sa svima svojima vrati u svoje mjesto sa velikim plijenom. U to vrijeme Gradihna se bio povukao u Zahumlje. Kasnije vidjevši da se Dragilo sa bratom i nećacima razborito ponašaju i da svakodnevno jačaju i rastu u ljubavi svog naroda, naveden zavišću i plašeći se da ga narod ne poštuje iskreno, a i da možda ne izgubi kraljevstvo, kralj naloži da se uhvati Mihala, sin kralja Vladimira, a poslije njega Dragilo, i stavi ih u tamnicu. Dragihna, pak, sa svoja četiri sina: Prvošem, Grubešom, Nemanjom i Sirakom izvuče se i pobjegne u Drač. Kad je čuo da se njegov brat i nećaci nalaze u okovima, i sam ode u Drač. Zatim vojskovođa Pirigordi sa Gradihnom i Dragihnom, sakupivši narod i veliku vojsku, pođu i zauzmu zemlju sve do Vranjine i do Bara, ali pošto je vojskovođa htio da ode u Carigrad, Gradihna, ostavivši svoga nećaka Boroša na Obliku da čuva tvrđavu, prebači vojskovođu sve do Drača. Tada kralj Đorđe, razbiješnjen, naredi da Dragila i njegovog nećaka Mihalu liše nebeske svjetlosti zbog toga što su ga Gradihna i njegov brat napadali. Pošto je vojskovođa Pirigordi otišao u Carigrad, u Drač je došao drugi vojskovođa, gospodin Aleksije Kontostefan. Međutim, kralj Đorđe sakupi vojsku, dođe i opsjedne Oblik, a Boroš se sa svojima junački branjaše. Kad je to čuo vojskovođa gospodin Aleksije, sakupi sa Gradinjom i njegovim bratom vojsku, pa svi krenu na kralja. Kako je kralj već bio veoma mrzak u čitavom narodu, nije bilo nikoga da mu ovo javi prije nego što je stigao vojskovođa sa Gradinjom i sa vojskom. I navale na njihov logor, pobiju i izranjave veoma veliki broj ljudi, i naćeraju ih u bijeg. Kralj se tada izvukao i pobjegao u Crmnicu. A pošto je ovaj bio naćeran u bijeg, vojskovođa ostavi Gradinju sa vojskom i vrati se u Drač. Tada, pošto je zemlja zbog nevolja i ratova već bila pusta i pošto je svakodnevno sve više pustjela, pobuni se Kotor, a zatim i čitava zemlja kralja Đorđa. A Gradinja sa svojima poče da zauzima zemlju i gonjaše kralja, a s druge strane ćerahu ga Rašani. Kralj se sa svojima skrivao po gorama i šumama, bježeći čas ovđe čas onđe. Zatim kralj, viđevši da ga progone sa svih strana, ne znajući što da radi, uđe u tvrđavu koja se zove Obolon. Tada Gradinja zauzme zemlju do Kotora osim tvrđave, u kojoj se kralj održao. Međutim vojskovođa dođe u Skadar, i Gradinja mu poruči da što prije stigne kako bi zauzeli tvrđavu i uhvatili kralja. Kad je ovaj došao sa vojskom, opsjednuše tvrđavu. Tada su oni koji su smatrani prijateljima i veoma bliskim kralju, i koji su jeli njegov hljeb, podigli protiv njega pobunu, i jedni spolja, a drugi iznutra predadoše tvrđavu i kralja vojskovođi gospodinu Aleksiju; njega vojskovođa uhvati i povede ga sa sobom u Drač, a odatle okovanog i sa stražarima pošalje ga u Carigrad đe je umro u tamnici.
XLVI
Poslije ovoga sakupi se narod i postavi za kralja Gradinju, koji, primivši kraljevstvo poče vladati narodom sa svom pravdom. Zaista bijaše čovjek koji se bojao Boga, pobožan i milostiv i zaštitnik i branitelj udovica i siročadi, i u svim svojim postupcima odlikovao se svakom dobrotom. Zbog toga i oni koji su se rasuli po oblastima i pokrajinama, kao i po Apuliji, čuvši o njegovom poštenom životu, odmah su se vratili u svoja mjesta, i u svoj rodni kraj, te opet napuniše i naseliše zemlju, koja je već bila skoro sasvim razorena i opustjela. Podnio je kralj Gradinja u danima svoga vladanja mnoge prevare i nepravde od rđavih ljudi, ali ga je od svega Bog izbavio. Kad se navrši jedanaest godina njegovog kraljevanja, ode putem svih smrtnika i počinu u miru sa precima svojim. Sahranjen je počasno i sa dostojanstvom, rukama svojih sinova, kneza Radoslava, Jovana i Vladimira, u manastiru svetih mučenika Srđa i Vakha.
XLVII
Poslije toga knez Radoslav otputova caru Manojlu koji ga blagonaklono primi i dade mu cijelu zemlju da njome gospodari kako je ranije držao njegov otac. Poslije je knez Radoslav, vrativši se od cara, počeo da, zajedno sa svojom braćom, drži zemlju i njome gospodari. Potom ustaše neki zlikovci, koji su bili stari neprijatelji, i odmetnuše se od njega i dovedoše Desu, Uroševog sina, i njemu dadoše Zetu i Travuniju. a Radoslavu i njegovoj braći preosta Primorska oblast i grad Kotor do Skadra. Ali oni neprestano ne odustajahu da se bore i ratuju protiv Uroševog sina i protiv ostalih neprijatelja, sve dok zemlju koja se bila od njih odmetnula nijesu mogli ponovo zadobiti, i onu kojom vladahu junački odbraniti. I tako dalje.
Kraj
Bookmarks