Saobracajne Kazne

[Fidel Castro]

Zna li neko koliko vremena obično prodje od "usnimavanja" do dostave kazne na kućnu adresu?

Nemam pojma jel' aktivan radar kod Zelenog pojasa u Baru ali sam morao da ošišam nekog MK koji je vozio 30km/h na preglednoj pravini prije Crvene plaže (ko vozi tuda zna) a to je em puna em preko ograničenja pa bi kazna vesela bila ako me u'vatio...

Inače jednu stvar moram da primjetim... radari nisi postavljeni na mjestima gdje su kritične dionice, gdje ima često udesa itd. već na dionicama gdje bi (horizontalna) signalizacija i ograničenja svakako morala drugačija da budu i gdje će najviše para da uzmu. "Bezbjednost" na prvom mjestu.

Sent from my Pixel 8 using Tapatalk

[TAKUMI]

Zna li neko koliko vremena obično prodje od "usnimavanja" do dostave kazne na kućnu adresu?

Jedan momak je snimljen 24.08. na CT, kazna stigla 04.09.

[TAKUMI]

Nidje ogranicenja nisu kao kod nas

Jesu, kazem ti, i niza nego kod nas.
Pisao sam ranije, u Japanu, autoput 80/90 ogranicenje, kroz naseljena mjestga 30-40, i td.

Kod nas 50 naselje, 100 autoput.

[miovrag]

Koliko sam ja pricao sa ljudima u Baru,nigdje ih nisu postavili da se vide uredjaja Zeleni Pojas,Sutomore,Zaljevo i na bulevar kod perionice.
Uglavno poruke su kruzile preko vibera da postavljeni radari u Baru,al vidljivog uredjaja nema kao sto je ranije prikazan u postovima. Znatno je primjetno da se na bulevaru i kroz Zaljevo vise ne vozi brzo kao ranije.

[TAKUMI]

Eto, jedan fajl je koliko toliko edukovao vozace. Sto reci, *****tine.

[NetworkMaster]

Tako je Saranovicu nisi barem ti ko plavljani! Bravo

Sent from my SM-A546B using Tapatalk

[Laz]

[TAKUMI]

Vidis, Eco mod, vec si ustedio goriva za 2.8km.

[TAKUMI]

Kad novčanik kroji saobraćajnu kulturu


Nije prošlo mnogo od dana kada se kroz glavne ulice Bijelog Polja vozilo po nekakvom sopstvenom, nepisanom pravilu. Žurba je uvijek bila opravdanje, žmigavac opciona oprema, a pješački prelaz više preporuka nego obaveza. Svako je imao „nešto hitno“ da obavi, a parking se tražio što bliže vratima prodavnice ili kafića, pa makar i nasred kolovoza.






​A onda je stigao novi zakon i, što je još važnije, strog rad policije na terenu. Nije bilo riječi ubjeđivanja, nikakvih opomena ni gledanja kroz prste — samo papir sa cifrom od koje se zavrti u glavi i uplatnica. Kad je prvi komšija platio polovinu plate zbog brze vožnje, a drugi ostao bez dozvole zbog telefona u ruci, vijest se čaršijom proširila brže nego bilo kakva zvanična kampanja.






​Odjednom, kao po komandi, ulice su utihnule. Vozači koji su do juče jurili pored parka sada usporavaju daleko prije pješačkog prelaza, sa rukama uredno na volanu i pogledom uprtim u saobraćajne znake. Pješaci, godinama naviknuti na oprez i čekanje da se ulica „raščisti“, u početku su sa nevjericom stajali na trotoaru, dok im vozači strpljivo mašu rukom da prođu.






​Broj saobraćajnih nezgoda naglo je opao, a svakodnevna jurnjava ustupila je mjesto mirnijem ritmu. Pokazalo se još jednom staro pravilo: kad proradi udar po džepu, svijest o bezbjednosti se probudi sama od sebe. Ono što u početku počne iz straha od kazne, polako pređe u naviku, a Bijelopoljci su na sopstvenom primjeru dokazali da se red u saobraćaju ipak može uvesti — brzo i bez izuzetka.






Autor teksta : Aco Marković