
Originally Posted by
Nije bitno...
Ja najviše pišem iz sopstvenog iskustva, iz kojeg sam zaključio da svi veliki sistemi liče jedan na drugi.
Biću neskroman - ja bi vjerovatno po tvojem kriterijumu bio perspektivan kadar. Presjek nekoliko mojih iskustava se može prepričati ovako - prvi dani pripravničkog staža (ili početničkog, svejedno), dva dana vrtim da se orjentišem - ja novi, svi se znaju svi imaju zaduženja, a ja vatam zjale i tražim đe je slobodna stolica. Trinaesto prase, ćurka u magli.
Treći dan ponudim da automatizujem nekakve rasporede rada kroz Excel macro, da se ne pišu u Wordu; petnaesti dan predložim da se zivkanje nekakvih vozača "đe si dokle si" zamjeni besplatnim grupnim location sharing sa službenih telefona; dvadesti dan donesem VBA macro koji eksporte praistorijskog softvera firme pretvara u izvještaje koje samo treba potpisati - gledaju me kao da sam izmislio vatru, oči su im ispadale od copy / paste; tridesti dan donesem wallpaper koji profesionalno interpretira korporativni vizuelni identitet, da se stavi na sve računare, da izgledamo sto puta ozbiljnije nekom posjetiocu - mjesto wallpapera sa slikama đece službenika, cvijeća i pašnjaka.
Meni je to prirodno, da imam svrhu i satisfakciju da sam ostavio nešto bolje no što sam zatekao. I svi to primjete, i svi su oduševljeni, svuda sam dobrodošao, jer dok sjedimo - možda ću se sjetit nečega što će olakšati život i u toj kancelariji. Uzgred, kroz tu podršku i poslove koje sam sebi izmišljam, polako upijam i primarni zanat firme. "Ovaj novi je super, baš pametan, vrijedan..."
Sve je to divno i sjajno, sve dokle ti ne istekne pripravnički, pa polako počneš šefu da donosiš stvari koje već on ne može lako da isprati; pa kako učiš posao, isto dođeš ko šefa s predlogom, ali ne za eksel tabelu, nego za proces rada - neka dva koraka su nam viška potpuno, vrtimo se u krug, samo zato što što "se to tako prije radilo".
Ti tada, bajo, postaješ PRIJETNJA. Nema veze što si početnik, svjetlosnim godinama daleko od iskustva potrebnog da budeš rukovodilac - srednji menadžment ima životinjski instinkt za preživljavanje, i potencijalne prijetnje su rizik koji se ne može ignorisati. Taj instinkt nesvjesno nagoni tvog šefa da te preventivno, suptilno odsječe od više uprave - kad ode kod direktora na kanabe, uzgred te provuče "dobar je on, radi super... samo da mu mogu objasnit da on predstavlja firmu i popodne, i uveče u kafani, da ne može da sjedi sa XY za isti sto."; i sve tako, sitno, hipnotiše direktora da sam ja koristan jako kao radnik, ali da ne valja da budemo ja i direktor na istu siku u novine - da ga pitaš zbog čega, ne bi znao da ti kaže, ali te maaalo gleda ispod oka.
To znači da šta god ti radio, makar bilo vrijedno nobelove nagrade, tebi rad više ne može pomoći da iskoračiš dalje i preuzmeš odgovornost na višem nivou. Tvoji neposredni rukovodioci će instinktivno da stave lupu na neku tvoju realnu manu, da je naglase kao protivtežu bilo kakvom profesionalnom kvalitetu. Kad baš napraviš neki fantastičan rezultat, tad će početi da se vodi računa o radnom vremenu, sa kulminacijom na sastanku "ti uporno ne dolaziš na vrijeme na posao".
Dakle, nije dovoljno biti ne znam kakav ekspert - prvo treba da preskočiš ove mediokritete, a kolko si ti bolji od njih u poslu, toliko su oni bolji od tebe u vještini da se potkopaju šefu i nametnu se kao jedina tačka protoka informacija. To se ne preskače radom, tu moraš da zaplivaš u glib, i ogromnu energiju ulažeš u preskakanje prepona, koje ti non stop postavlja armija neradnika, ugroženih tvojim kvalitetom. To baš troši čoeka, koliki god bio entuzijasta, pa kaže "je*ite se vi, odoh da zaradim duplo veću platu na tržištu"
Bookmarks