Smrt i kako se sresti sa njom

[Bluemoon]

Mrtvi ne znaju ništa. A o tome o čemu ti pričaš ja ne želim da imam ništa s tim. Čekam Isusa i nadam se da će me vaskrsnut zajedno sa spašenima.
A ja ne znam koga čekaju oni kojima "ne treba" vaskrsenje?!

Jes JEDVA čeka TEBE da pozove.

[NetworkMaster]

Veli đed vidim zove me... no je ja ne čujem...

Sent from my SM-A546B using Tapatalk

[NetworkMaster]

Poginu covjek prosle nedjelje... pjan ...parkira se pored puta odmaknu se malo od kola i kako je mokrio tako stijena ispod njega se odroni...


Sent from my SM-A546B using Tapatalk

[LjukaTheMantidis]

Prelazak.

Smrt zvuči tako trt...

[LjukaTheMantidis]

[tigrovo_oko]

"Yet, at the same time, as the Eastern sages also knew, man is a worm and food for worms. This is the paradox: he is out of nature and hopelessly in it; he is dual, up in the stars and yet housed in a heart-pumping, breath-gasping body that once belonged to a fish and still carries the gill-marks to prove it. His body is a material fleshy casing that is alien to him in many ways—the strangest and most repugnant way being that it aches and bleeds and will decay and die. Man is literally split in two: he has an awareness of his own splendid uniqueness in that he sticks out of nature with a towering majesty, and yet he goes back into the ground a few feet in order to blindly and dumbly rot and disappear forever. It is a terrifying dilemma to be in and to have to live with. The lower animals are, of course, spared this painful contradiction, as they lack a symbolic identity and the self-consciousness that goes with it. They merely act and move reflexively as they are driven by their instincts. If they pause at all, it is only a physical pause; inside they are anonymous, and even their faces have no name. They live in a world without time, pulsating, as it were, in a state of dumb being. This is what has made it so simple to shoot down whole herds of buffalo or elephants. The animals don't know that death is happening and continue grazing placidly while others drop alongside them. The knowledge of death is reflective and conceptual, and animals are spared it. They live and they disappear with the same thoughtlessness: a few minutes of fear, a few seconds of anguish, and it is over. But to live a whole lifetime with the fate of death haunting one's dreams and even the most sun-filled days—that's something else." - Ernest Becker

[tigrovo_oko]

Put čovjeka je, veli, put kroz lavirint, za koji niko ne može unaprijed znati gdje mu je izlaz i da li izlaza, osim u smrti, uopšte i ima.

[tigrovo_oko]

"Živjeti ono što je ispravno, a ono suprotno pustiti da umre - to je umjetnost življenja.

Život je energetski tok kao i svaki drugi. Ali svaki energetski proces je u principu nepovratan i stoga jasno upravljen ka cilju, a cilj je smirenje... od polovine života nadalje, ostaje živ samo onaj ko je spreman da umre sa životom. Jer ono što se događa u tajanstvenom času životnog podneva jeste preokretanje parabole, rođenje smrti... ne hteti da se umre znači isto što i ne hteti da se živi. Postati i nestati dio su iste krive." K.G. Jung

[Caesar]

Sad mi vele da je smrt tako loša neko bi se vratio vamo do sad.

[Lapis Lazuli]

Ot: Ne plašim, ali i ne razmišljam posebno.
Voljela bih da samo odem u snu, da se ne mučim i ne patim ni ja, ni oni oko mene.
Mislim da smrt teško pada onima oko osobe, i da je to razdvajanje ono što je teško. Tu temu je lijepo obradio Jalom u knjizi 'Gledanje u sunce'.

Sent from my SM-S23 using Tapatalk

[assassinate]

Sad mi vele da je smrt tako loša neko bi se vratio vamo do sad.

Mislim da je baš obratno “brt”!
Makar koliko sam ja upućen ako je baš tako bajno kako N.D.E. opisuju red bi bio da imamo redove ljudi koji jedva čekaju da se “vrate” tamo, ne “vamo” kako ti kažeš!

Ali nema ih.

Svi redom: “mir”, “svjetlost”, “bezuslovna ljubav”, “nikad ljepši osjećaj”… i onda se probude i nastave da plaćaju račune, svađaju se po komentarima i čekaju platu. Ne vidim baš stampedo ka tom “ultimativnom spokoju”.

Realnije je da je mozak u haosu pa pušti vatromet hemije da te ne uvati čista panika. Tijelo se gasi, a mozak kaže: “Evo ti malo mira da ne poludiš.” I mi to kasnije upakujemo u mistiku.

A to što svi “osjete blagougodno” pa naravno da niko neće da prepričava: “Brt, bilo je konfuzno i jezivo.”

Ljudski mozak voli narativ. A svjetlost na kraju tunela zvuči bolje nego: “Bio sam na ivici biološkog kvara.”

Uglavnom, kad bi to stvarno bilo all-inclusive iskustvo bez povratne karte ljudi bi mnogo manje dramili oko povratka vamo no tamo…


Sent from my iPhone using Tapatalk

[assassinate]

Ot: Ne plašim, ali i ne razmišljam posebno.
Voljela bih da samo odem u snu, da se ne mučim i ne patim ni ja, ni oni oko mene.
Mislim da smrt teško pada onima oko osobe, i da je to razdvajanje ono što je teško. Tu temu je lijepo obradio Jalom u knjizi 'Gledanje u sunce'.

Sent from my SM-S23 using Tapatalk

Awwwwwww, zvuči sjajno!

Ali problem je što većina ljudi ne umire u nekoj filmskoj, mirnoj tranziciji uz violine u pozadini…

Ovo je fraza koja ublažava strah i tugu i daje osjećaj da onaj ko je otišao “nije patio”. To je emocionalni mehanizam utjehe, ne realnost…

Mislim, nije baš “glupost”, ali jeste pojednostavljenje koje briše činjenicu da mnogi ljudi ne umiru u tišini i miru, nego u teškoj muci!


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Shaneman]

"Smrt Ivana Iljiča", Lav Tolstoj, 1886
Posljednja strana novele




Sent from my iPhone using Tapatalk

[Caesar]

Mislim da je baš obratno “brt”!
Makar koliko sam ja upućen ako je baš tako bajno kako N.D.E. opisuju red bi bio da imamo redove ljudi koji jedva čekaju da se “vrate” tamo, ne “vamo” kako ti kažeš!

Ali nema ih.

Svi redom: “mir”, “svjetlost”, “bezuslovna ljubav”, “nikad ljepši osjećaj”… i onda se probude i nastave da plaćaju račune, svađaju se po komentarima i čekaju platu. Ne vidim baš stampedo ka tom “ultimativnom spokoju”.

Realnije je da je mozak u haosu pa pušti vatromet hemije da te ne uvati čista panika. Tijelo se gasi, a mozak kaže: “Evo ti malo mira da ne poludiš.” I mi to kasnije upakujemo u mistiku.

A to što svi “osjete blagougodno” pa naravno da niko neće da prepričava: “Brt, bilo je konfuzno i jezivo.”

Ljudski mozak voli narativ. A svjetlost na kraju tunela zvuči bolje nego: “Bio sam na ivici biološkog kvara.”

Uglavnom, kad bi to stvarno bilo all-inclusive iskustvo bez povratne karte ljudi bi mnogo manje dramili oko povratka vamo no tamo…


Sent from my iPhone using Tapatalk

Ko umije da zivi zna kako i da umre. Većina kako zivi tako i umire. U agoniji. Naravno cesto tu agoniju zovu lijepim zivotom. A lijep zivot vezuje, stvara strah od napustanja. Lijep zivot ispunjen zadovoljstvima na kraju najcesce bude smrt u agoniji. Ko nauci naravno da ga zivi bez vezivanja umire uspravno. A bolesti, patnje i strahovi su stvari bez kojih, slazem se, malo ko ode na onaj svijet. Ko ih ne prihvati i zagrli…

Nekako sam oko smrti na Tvenovoj liniji, eto nisam postojao ni prije rodjenja dako ne poginem ni posle smrti. U nepostojanje se vrćem. Ko zna…ovaj um kojim smo obdareni je kao kašika. Šta je realnost i šta mislimo da je realnost mogu biti dvije jako razlicite stvari. Teško se realnost hirurški secira i razotkriva kašikom iako mi ljudi mislimo da gama nožem raspolažemo. Budalaština. Nek ide život.

[Atejista Vljernik]

Čarls Bukovski je dobar povod za razgovor o smrti baš zato što ruši sve današnje lažne sigurnosti. Čovjek koji je pio, pušio, živio haotično i bez ikakvog „zdravog stila života“ doživio je 74 godine i umro od leukemije, bolesti koja nema veze ni s pivom ni s cigarama. Nema tu nikakve poente „pij pa ćeš dugo živjeti“, nego neugodna istina da život i smrt ne funkcionišu po moralnom sistemu nagrade i kazne.
Bukovski nikad nije prodavao recept. Nije govorio da ga treba slijediti, nego je živio jedini život koji je znao i umio. I upravo zato danas smeta. U svijetu gdje se tijelo doživljava kao projekat, a dugovječnost kao imperativ, Bukovski stoji kao podsjetnik da ne postoji garancija: ni za zdrave, ni za disciplinovane, ni za „svjesne“.
Zanimljivo je da se smrt kod njega ne romantizuje, ali ni ne skriva. On je prihvata kao nešto što dolazi, bez obećanja da će biti pravedna. Današnja kultura se ponaša kao da je smrt tehnički problem koji će se riješiti još jednim protokolom, još jednim produženjem, makar to značilo godine prazne nemoći. Bukovski, sviđalo se to nekome ili ne, pokazuje da život nije probni rok koji se na kraju ocjenjuje.
Možda je zato mnogima lakše da ga proglase alkoholičarem i propalicom, nego da prihvate poruku koju nosi: ne možeš zaslužiti dobar kraj, ali možeš živjeti bez laži. A smrt, kakva god bila, samo stavi tačku na ono što si zaista bio.

"Ne teče rijeka, nego voda. Kao što ne prolazi vrijeme nego mi." (Ivo Andrić)

[Lapis Lazuli]

Awwwwwww, zvuči sjajno!

Ali problem je što većina ljudi ne umire u nekoj filmskoj, mirnoj tranziciji uz violine u pozadini…

Ovo je fraza koja ublažava strah i tugu i daje osjećaj da onaj ko je otišao “nije patio”. To je emocionalni mehanizam utjehe, ne realnost…

Mislim, nije baš “glupost”, ali jeste pojednostavljenje koje briše činjenicu da mnogi ljudi ne umiru u tišini i miru, nego u teškoj muci!

Sent from my iPhone using Tapatalk

Prije nadovezivanja na tuđe postove uputno je iste pročitati onako kako je napisano.

Uopšte ne pisah o drugim ljudima.

Kraj svakako niko ne zna unaprijed kakav će mu bit.

Sent from my SM-S23 using Tapatalk

[Caesar]

Empty-handed I entered the world
Barefoot I leave it.
My coming, my going—
Two simple happenings
That got entangled.

The moon at dawn
leaving the sky—
nothing remains.

Like dew on the grass
my life disappears—
yet the sword remains cold.

Neki od stihova koje su pisali monasi, zen u ucitelji i samuraji pred smrt. Pokazuje odnos istoka prema smrti kao konačnu jasnoću , za zapad vec znamo da je smrt kao tragedija. Al opet ide život.

Knjiga je japanese death poems i topla preporuka za nju


Γνῶθι σεαυτόν

[Caesar]

A evo i mog stiha izvucenog iz jednog mog posta:

Nisam postojao
ni prije rođenja —
dako ne poginem ni poslije smrti.

Mada uz pivo ovo pišem i ne djeluje mi da sam nesto trenutno blizu momenta a ni predaleko tako da opet jes pred smrt


Γνῶθι σεαυτόν

[NHM]

Mh, ima li nekog da voli svoj posao? Kako to izgleda?

[Caesar]

I njega je pobijedila na kraju.




Γνῶθι σεαυτόν

[NHM]

Čisto sumnjam. Mrtvi Čak je sigurno AI.

Nekad davno smo se i na forumu fino zabavljali njegovim svemoćnim postojanjem.

[Bluemoon]

Ima jedan zanimljiv komentar on je Čak Noris pobjedio je i život.

Poslano sa mog M2101K7AG koristeći Tapatalk