
Originally Posted by
AL no1
Ovakve stvari se nazalost ne mogu sprijechit u sredjenim drzavama,a ne kod nas,to znash odlichno.
Druga je stvar shto mi nemamo institucije da valja,koje bi pruzale podrshku i pomoc da se smanji broj slichnih katastrofa...pa da se na vrijeme razgovara sa nekim ko ima ovako bolesne ideje,a ne nakon svega eto se formiraju kao linije za podrshki,itd.
A treca stvar,ostavku bi podnio i Adzic i ovaj Šaran,da gram obraza imaju,ali ne moze,jer fotelje.
I chetvrta stvar,magarad ce da na svaki moguci nachin izdushe na one koji legalno imaju oruzje,eto zlu ne trebalo,iako se broj krivichnih djala izvrshen legalnim oruzjem vodi kao statistichka greshka.
Korektno pričaš, i kad se slažemo i kad se ne slažemo, i ozbiljno, pa ću ti tako i odgovoriti.
Naravno. Generalno, zločina je bilo, zločina ima, i biće ih. Pa i konkretno ovakvih. I to se ne može spriječit.
Ono što se može je uraditi sve što je moguće da se to umanji na minimum, koliko nam naše moći dozvoljavaju.
Ono što ću ti sa apsolutnom sigurnošću reć je, da se to ovđe ne radi.
Kao prvo, ne može generalno. Mora se konkretizovat.
Da, mnogo veće i razvijenije i, u svakom smislu, naprednije zemlje, doživljavaju ovakve zločine.
Ali, baš tu moramo bit malo jasniji, precizniji, sa više konkretnog fokusa: u kojem obimu?
Pa se prebacimo na konkretan slučaj. I uporedimo cifre. A one su sledeće:
Kada u pola sata, na Cetinju, sa njegovom ukupnom populacijom, ili u Crnoj Gori sa njenom, neko ubije 12 osoba, proporcionalno bi bilo isto da je, recimo Kosta, u Beogradu ubio približno 2.000 ljudi, ili da je u Srbiji u takvom nekom zločinu ( iliu zločinima, svim u zbiru ) ubijeno oko 8.000 ljudi.
U Njujorku, i USA kao zemlji koja ima ponajveću incidenciju ovakvih konkretnih zločina, ta cifra bi bila oko 8.000 u gradu, a nešto ispod 400.000 ljudi na nivou zemlje.
Kad tako pogledaš, ovo kod nas mnogo jezivije zvuči. I opravdano. Zato, koliko god uporedivo, sasvim je legitimno da se pita:
Može li to kod nas bolje, ili je ovo to najbolje što se može? Stvarno?
Kao drugo, ovo jesu stvari koje traže znavenost, i to mnogo. Kao i iskustvo, i to vrlo specifično, da bi se o njima sudilo.
I, zbog toga, ne očekuješ razumijevanje i smislenost na forumu. Istina, može čoeka iznervirat kad nekome ne možeš objasnit da pretres nekog lica zbog oružja, po bilo kom osnovu došao, zapravo znači da je lice operativno interesantno, i da je to ustvari sušto značenje tog izraza, ali ovo je forum. I ne očekuješ da će ovđe neko realno to umjet da sagleda, ocijeni, i sudi.
Ali, recimo, od ministra unutrašnjih poslova, i direktora uprave policije, i te kako očekuješ. To im je posao. To im je odgovornost. To im je obaveza.
Pa da i to prevedemo na konkretiku. Primjer.
Snimio si onaj herkijev i ( čini mi se ) extravagancin razgovor o zločinima, ono o liku koji je pobio komšije u hn? Nisu se razumjeli njih dvojica, herki je napravio distinkciju između tog zločina, i ovoga sad na Cetinje, ali je nije objasnio, a extra misli da su po tipu ti zločini isti?
I tu ide poenta, vrlo bitna. Nisu isti.
Ovo iz HN je tipičan slučaj SITUACIONOG ZLOČINA. Što nas vodi dalje, u poveznicu sa ovime sada.
Komšije se svađaju, na kraju neko prsne, i pobije ove druge sve. Situacija. Ispad, zli usud, zla sreća, splet zlih okolnosti.
Karakteristika situacionih zločina je da se bukvalno ne mogu spriječit. Najbukvalnije. Kad se stvari tako namjeste da se oni dese, desiće se. I to je to.
I to svako, ko je ikad imao nekog dodira sa kriminalistikom, u principu zna.
Sad na konačnu poentu: OVO NA CETINJU NIJE BIO SITUACIONI ZLOČIN.
Jasno je iz broja žrtava, iz rasporeda i slijeda okolnosti, iz karakteristika žrtava, itd. A sad već i iz prvih detalja, tipa toksikološke analize krvi ubice.
Ne. Ovo je bio zločin koji je ovaj već imao u glavi. I imao je i sredstva za izvršenje, i način, i očiglednu namjeru. Vidi se i po tome kako su odabrane žrtve.
Odnosno, ovo je bio zločin za koji, u načelu, postoji šansa da se spriječi. A u ovom konkretnom slučaju, ta šansa je bila i veća, zbog postojanja prethodnih informacija i djela kod ubice.
I što sad s tim?
Pa, jednostavno je. Zašto je bukvalno prva rečenica koju nam je nadležni organ dao, bila da se radi o situacionom zločinu?
I zašto sada, kad je već odavno jasno da nije, to nije razjašnjeno i pojašnjeno?
Ako ministar možda i nema dodira sa defektologijom, ovi oko njega, direktor up prvi, bi morali da imaju. I MORALI TO DA ZNAJU.
I siguran sam da znaju.
Što samo znači da je njihova prva reakcija bila, i nažalost ostala, ne da se ovđe sve razjasni, pojasni, i rasvijetli. Nego da se pere od odgovornosti.
A to je, vidiš, problem. I nije njihov, no svih nas.
Kao treće, najkonkretnije.
Nikad nećemo saznat bi li se ovđe što promijenilo, da su stvari rađene drugačije.
I od ovih priča ''bi, ne bi, a možda'', niko dobra neće viđet.
Jedni će pričat da ne bi, da je to nemoguće, i da se ne može, i da bi sve bilo isto.
Drugi će pričat, a čekaj, pa je li ustao iz kafane i otišo do kuće da uzme oružje, pa zar bi to oružje bilo tamo da su ga bar još koji put pretresli od 2022....
I to kraja nema.
No je poenta nešto drugo.
Mnogo se više može preduzet da se umanji vjerovatnoća i incidencija ovakvih stvari. Mislim da je to svima jasno.
Mi nešto nismo radili ovđe kako treba, previše je ovoga, i prelako do njega dolazi. Mislim da je i to svima jasno.
Mi nešto ni sad ne radimo kako treba. Jer ne učimo iz ovoga zla, no se peremo od odgovornosti, ciljamo političke poene, i što sve ne.
Nažalost, mislim da nam to nije jasno.
Si nada nos salva de la muerte, al menos que el amor nos salve de la vida.
Bookmarks