Sedamdesete godine prošlog vijeka, jedna osoba dolazi u Sarajevo da radi poslije studija u Danskoj i SAD. Kreće se po književnim krugovima u Sarajevu predstavljajući se kao pijesnik i crnogorski nacionalista. Da, čak piše (nigdje objavljenu) i studiju o posebnosti crnogoraca a tezu zasniva, pazi sad, da Crnogorci imaju drugačiju butnu kost nego ostali narodi u Jugoslaviji. Budala? Jeste, naravno. Dolaze osamdesete, pa devedesete, iz crnogorskog prelazi u srpski nacionalizam jer... nebitno. Ta ljudska splaka nije ništa bolja postala što je promjenila za koji će se nacionalizam boriti. Ta individua je na kraju i osuđena kao ratni zločinac, a ime mu je Radovan Karadžić.
Ima veze jer sve treba individualizovati, počevši od tadašnjeg premijera CG, ministar policije CG, ministra pravde CG, komandanta policije u Pljevljima,... Ta imena (mislim na one koji nisu pokojni) su se sada prešaltala sa srpskog na crnogorski nacionalizam. Isto kao i u prvom slučaju, nisu postali bolji ljudi što su ,,promjenila stranu".
Poenta, krivicu treba individualizovati da ne bi nosili teret kolektivne odgovornosti. Svako ko priča da su svi ovi napomenici heroji ne želi da se krivica individualizuje i prišiva kolektivnu odgovornost narodu. Vrlo prosto. Zločinci, a ne heroji/kraljevi/gospode i koji već epitet vile ti što su u stadu.
Sent from my moto e5 using Tapatalk






Reply With Quote
Bookmarks