U Srbiji je u sklopu nekakvog nacionalnog pomirenja zauzet stav da su i partizani i ravnogorci bili pokreti otpora okupatoru.
To u načelu jeste tačno.
Mnogo je poštenog sveta iz Srbije stupilo u redove kraljeve vojske iz najčistijih pobuda i namere, kao što su i 1914 godine to uradili. Da se odbrani od Švaba.
Proglašavati njih sve za kolaborante i nekakve saradnike nacista...nije ni fer ni pošteno.
Možda je bolje da Srbija nije imala nijedan pokret otpora. Jer zbog tog otpora samo u Srbiji je streljano "100 za jednog". Nigde više u Evropi.
Izmedju ostalog, ta žestoka represija i odmazda prema civilima i jeste bio jedan od razloga za razilaženje četnika i partizana.
Ko se tu posle jače borio, ko je više saradjivao sa fašistima, ko je više koga zajebao, ko je koga više ubio, ko je na kraju pobedio...to više nije bitno. To je prošlost i nek se njome bave istoričari.
Bitno je da to nema nikakve refleksije na današnjicu, jer četnici i partizani odavno ne postoje.
Danas u Srbiji se više ne slavi ni 7.jul, a ni neki ravnogorski datum.
Malo se ko time bavi.
U Crnoj Gori je pak malo drugačija situacija, jer se tu kod vas istorija provlači kroz svakodnevnu politiku. Kod vas kao da još postoje partizani, komiti,četnici, zelenaši, bjelaši...
I vlast sasvim aktivno učestvuje u tom kreiranju istorijske svesti i podela.
Koji je recimo smisao bio jučerašnjeg performansa?






Reply With Quote
Bookmarks