Atlantida je srpska
U Luštičkoj šumi ilegalno je osnovana Srpska garda. Nije osnovana po uzoru na 60 godina stariju Srpsku narodnu gardu u Kotoru, niti je imala iste ciljeve, a nije imala ni njihove uniforme.
I u drugim bokeljskim opštinama, kojih je bilo znatno više nego danas, osnivane su oružane grupe, koristeći postojeće organizacije Sokolskih družina i domobrana. U nekim opštinama su ih nazivali seoskim stražama, ili slično.
Najveličanstveniji je bio zbor Grbljana u Pobrđu, kojeg Grbljani još uvijek dobro pamte.
Nisu tu bili samo glavari selâ, nego gotovo čitav narod Grblja, i muško i žensko, što je rezultat aktivnosti ilegalnog Odbora narodnog vijeća. Ženâ je čak bilo i više, jer je većina muškaraca još bila u vojci, kako u austrougarskoj, u koju su mobilisani, tako i u srbijanskoj, u koju su prebjegli.
I pored toga, nije zapamćeno da je ikada u Grblju na jednom mjestu bilo toliko naroda, ni do tada, ni kasnije, iako Pobrđe nije bilo staro zborno mjesto svih Grbljana, kao manastir Podlastva.
Jednoglasno, uz duge ovacije, donijeta je odluka da Grbalj, bez obzira na odluke drugih opština, raskine sve veze sa Austrougarskom Carevinom i da se priključi ne bilo kojoj državi koja bi se stvorila na ruševinama Carevine, nego – Srbiji.
Na osnovu odlukâ skupštinâ i odborâ narodnih vijeća, Boka se preko svog predstavnika – a ne kao dio Crne Gore – uključila u Srbiju, a sa njom u zajedničku državu Južnih Slovena. Predstavnik Boke (u širem smislu, sa Budvom i Paštrovićima) bio je doktor prava Božo Vukotić, Kotoranin porijeklom iz Grblja.
On je još na izborima 1911. pobijedio u sva tri izborna kruga za poslanika u Carevinskom vijeću u Beču. Tada su u tom najvišem carskom Domu bila samo dva Srbina: dr Božo Vukotić za Boku i dr Dušan Beljak za Dalmaciju.
Početkom 1916, kada je Kraljevina Crna Gora kapitulirala, Božo Vukotić je mobilisan u vojsku, gdje je odbio da primi oficirski čin i položaj koji mu je pripadao po obrazovanju, pa je interniran na prisilni rad u Komoran (Mađarska).
Nije mu pomogao ni poslanički imunitet, sve do maja 1917. kada su Carskom odlukom poslanici uslovno pušteni na slobodu. Bilo bi logično da im u ratnim prilikama, pri uslovnoj slobodi, bude zabranjeno bavljenje politikom. Međutim, istog mjeseca osnovali su Jugoslovenski klub i sastavili Deklaraciju, pročitanu na sjednici parlamenta 30. maja 1917, kojom je tražena samostalnost Srba, Hrvata i Slovenaca.
Dakle, to su hrabro tražili u prvoj polovini 1917. godine, kada je Austrougarska Carevina još bila u punoj snazi. Sastavljač i jedan od potpisnika Deklaracije bio je dr Božo Vukotić, koji je u vezi sa njom, ohrabren početkom većih ratnih teškoća za Austrougarsku Carevinu, govorio u Parlamentu i februara 1918. te godine, istog mjeseca, učestvovao je na proslavi stote godišnjice pozorišta u Pragu, kada su izbile velike antiaustrougarske demonstracije.
Kako još nije bilo novih izbora, Božo Vukotić je, kao legitimni narodni poslanik Boke, delegiran da je privremeno predstavlja u formiranju nove države. Učestvovao je u sastavljanju proklamacije, a 1. decembra 1918. u Beogradu i u proklamovanju ujedinjene države Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne u sastavu crnogorske delegacije, nego zasebno, kao zastupnik Boke!
To što je Bokokotorski srez nakon zavođenja šestojanuarske diktature 1929. godine administrativnom podjelom uključen u Zetsku banovinu, zajedno sa Crnom Gorom, Dubrovačkim područjem, Istočnom Hercegovinom sve do Neretve, Novopazarskim sandžakom, Metohijom i još nekim krajevima, ne znači da je to bilo njegovo priključenje Crnoj Gori ili ulazak u bilo kakav oblik proširene države Crne Gore.
Ako pak znači, po čemu bi to moglo važiti samo za Boku, a ne jednako tako za Dubrovinik i za sva navedena područja, čije stanovnike, pa ni Bokelje, niko nije pitao kojoj će banovini pripadati.
Kako je Boka 1945. ušla u sastav Crne Gore
Antun-Tonko Šuran iz Tivta, Hrvat jugoslovenske orijentacije, prvoborac, dobro informisan, jer je bio na mnogim odgovornim funkcijama u ratu i nakon njega, imao je petlju da kaže što zna.
Tonko je bio vijećnik Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke (čiji naziv ukazuje na dvije ravnopravne pokrajine, kao što je bilo i 1813. prilikom prvog, kratkotrajnog ujedinjenje Crne Gore i Boke), kada je donijet „Proglas delegata i zasjedanja ZAVNO Crne Gore i Boke“. U podnaslovu stoji da se upućuje „Narodu Crne Gore i Boke“.
Tako i međunaslovi Proglasa govore odvojeno o narodima: „Crnogorski narode i narode Boke!“, „Braćo Crnogorci!“ (zasebno poglavlje), „Braćo Bokelji!“ (zasebno poglavlje), „Bokelji i Crnogorci!“ (prvo Bokelji), „Braćo Crnogorci i Bokelji!“ (prvo Crnogorci).
Na kraju Proglasa su tada uobičajeni pozdravi državama saveznicama i završna parola: „Živjela slobodna Crna Gora i Boka u demokratskoj Jugoslaviji!“. („Pravni zbornik“ br. 3. iz 1961.)
Na formulisanje teksta Proglasa uticao je i Tonko Šuran, koji je opširno pisao (dvije cijele strane „Glasa Crnogoraca“ od 19. avgusta 1999.) o istorijskim odnosima Bokelja i Crnogoraca, koristeći kao izvor i djela prof. dr Laza M. Kostića.
Zanimljivo je da su u Proglasu, usred rata, krajem 1943. godine, Bokelji i Crnogorci oslovljavani kao „braća“, a ne „drugovi“. Tada je iz Boke (uključujući Budvu, Paštroviće i njihovo zaleđe) izabrano deset vijećnika da zastupaju interese predratnog Bokokotorskog sreza.
Tako je bilo sve dok je Crnogorcima bila potrebna podrška Bokelja, a kada su osigurali pobjedu i učvrstili vlast, došlo je do velike prevare. Bilo je to prije uspostavljanja nove vlasti sa izabranim predstavnicima (makar i na nedemokratskim izborima), pa čak i mjesec dana prije završetka svjetskog rata.
Na brzinu je, za 8. april 1945, u Kotoru sazvana sjednica Plenuma NOO sreza Boke Kotorske, o čijem toku i odlukama je opširno pisao dr Goran Komar (cijela strana „Glasa Crnogoraca“ od 11. septembra 1999.) Predsjedavao je Dušan Popović, predsjednik NOO Herceg-Novog, ali ni on, niti bilo koji Bokelj nije imao glavnu riječ, nego visoki partijski funkcioner – Blažo Jovanović.
Sa te sjednice je sačuvan samo zapisnik, pa nema drugih važnih dokumenata. Iako su tada i manje važni zapisnici cenzurisani, ipak je ostalo vidivo kakav je pritisak vršen da se raspravlja o pripajanju Boke Crnoj Gori, sa gubitkom svih njenih specifičnosti, pa čak i njenog pomena u nazivu zajedničke države.
Za sjednicu je bilo predviđeno da se raspravlja o ishrani stanovništva, otklanjanju haosa kojeg je rat ostavio u prosvetnim, zdravstvenim, socijalnim, sudskim, komunalnim i ostalim službama, čije je rješavanje bilo prioritetno.
Na ove teme trebalo je da razgovaraju pozvani, ali iz zapisnika se ne vidi ni ko ih je odabrao ni ko ih je pozvao.
I tako, 32 ljudi, uglavnom članova Komunističke partije, trebalo je da odluči o trajnoj sudbini čitave Boke, i to kako – sumornim utapanjem u Crnu Goru.
Njih narod Boke nije delegirao, niti se njima pružila prilika da se sa narodom o tome prethodno dogovore. To nisu bili demokratski izabrani predstavnici Boke.
Na ovu sjednicu pozvani su i po jedan sveštenik obje konfesije i još poneki ugledni Bokelj, da se ne bi reklo kako su na njoj donijete partijske odluke.
Blažo Jovanović, koji je došao u uniformi višeg oficira UDBE, sa parabelumom za pojasom, tražio je (bolje reći naredio) da se u dnevni red, i to pod tačkom „razno“, uvrsti ono što je značilo ukidanje autonomije Boke.
Bilo je to vrijeme kada su na sve strane padale nevine glave, ali ipak se većina prisutnih usprotivila da se tako važno pitanje rješava na ovoj sjednici. Tražili su da se ono bolje pripremi, da se o njemu ne odlučuje usput, tim prije što iz većine opština ondašnjeg sreza Boke niko nije bio prisutan.
Pop Veselin Čukvas je tražio da se o ovom pitanju prvo izjasne narod i opštinski odbori, pa tek onda da se o njemu raspravlja na nivou Sreskog odbora, što je u skladu i sa odlukama 3. zasijedanja CASNO. Don Roko Pasković je podržao ovaj stav, a onda i gotovo svi prisutni.
Blaža Jovanovića, pravnika, odluka CASNO uopšte nije interesovala. Pred strogim i odlučnim Blažom, jedan po jedan od prisutnih mijenjali su svoj stav. Ipak, Blažov predlog (bolje reći direktiva) da se na ovoj sjednici, pod tačkom „razno“, odlučuje o sudbini Boke, nije jednoglasno prihvaćen.
Od 21 prisutnih, 11 je bilo protiv: dr Zoro Vojvodić, Božo Ercegović, Mijo Ilić, Jovo Jovanović, Nikola Kovačević, Vidak Pavlović, Luka Pavlović, don Roko Pasković, Dušan Popović, Alfred Rosi i Mijo Fažo. Dakle, većina prisutnih: 11 prema 10, bili su protiv Blažove inicijative (imena popa Veselina Čukvasa i Pera Tomanovića ne nalaze se među onima koji su glasali, a iz zapisnika se vidi da su bili na sjednici).
Po zapisniku bi se moglo zaključiti da rasprave pod tačkom „razno“ nije ni bilo, jer je odmah donijeta odluka: „Plenum NOO sreza Boke, na svojoj sjednici održanoj 8. aprila 1945. u Kotoru, jednoglasno se izjasnio da se Boka pripoji federalnoj jedinici Crnoj Gori, smatrajući da je tumač želja naroda Boke“!!!
Imena potpisnika ove odluke nisu objelodanjena, jer to nije ni važno za „jednoglasno prihvaćenu odluku“, koja je „izraz volje većine naroda Boke“. Osloncem na ovako „čvrstu“ podlogu, IV skupština Antifašističkog narodnog oslobođenja, uz dugotrajne ovacije, ukinula je Boku da bi je kasnije proglasili „Crnogorskim primorjem“.
Atlantida je srpska
"Ja i dalje čekam da mi dokažeš da je Sunce kancerogeno.", Bugi
Ja sam iz Dubrovnika i propitkujem identitet. Mogu biti Hrvat ili Srbin, ne priznajem postojanje bošnjačke i crnogorske narodnosti. U svakom pogledu sam Hrvat, a Srbin mogu biti jedino po jezičnoj teoriji. Po njoj su štokavci Srbi, kajkavci Slovenci, a samo čakavci Hrvati. Bokelji mogu biti Hrvati ili Srbi, a nikako ne mogu biti Crnogorci ni regionalno jer Kotor nikad nije bio u Crnoj Gori prije 1946. godine. Ako su Konavljani Hrvati, onda su i Bokelji. Ni po čemu se ne razlikuju katolik iz Konavala i bokeljski katolik, ako je prvi Hrvat i drugi je. Ista je arhitektura, ambijent, uljudba, govor, imena, prezimena u Vitaljini i u Donjoj Lastvi. Boka je hrvatska, ako smo mi Hrvati. Ako mi nismo Hrvati nego Srbi, tj. ako je štokavski isključivo srpski jezik, onda su i onaj iz Konavala i onaj iz Boke Srbi katolici. Oni moraju biti sunarodnjaci, jer su identični. Ili smo svi Hrvati ili smo svi Srbi.
Čekaj, ti si Hrvat koji bi poželio bit Srbin??
E kukala ti majka.
evo te jopet....zao mi je sto te moram razocarat,tesko je falsifikovat istoriju....nemas argumenata za ovo sto Samotnjak postavi.....
znas kako se kaze tvrdoglavost je poslednje utociste svake ........
ponovicu samo: 4 nahije i dovoljno...
a znas ko se smije ili po glavi cese:lolblue::lolblue::lolblue:
Last edited by jokac; 28-03-19 at 14:38.
Nijeste Vi srbi u Boku jadni ne bili no su Ve ubijedili da ste srbi...
Kad ćete to skopčat?
Bliža Vi je Dalmacija i Hrvatska po svakoj logici no Srbija...
Shvaćate li vi da je nama više u interesu da Boka ne pripada Crnoj Gori, nego da joj pripada? Znam da zvuči blesavo, ali meni su u neku ruku draži Crnogorci koji se smatraju Srbima, nego ovi koji drže da su poseban narod. Draži su mi svetosavci četnici, nego ovi današnji etnički Crnogorci koji su uglavnom potomci jugokomunista i partizana. Prije bih se složio s četničinom koji tvrdi da su Crnogorci izmišljeni narod i da je samo današnja općina Cetinje prava Crna Gora, jer se on i ja slažemo da Boka nije crnogorska. Onda može biti hrvatska i srpska, a onaj koji zagovara crnogorsku narodnost reći će da Bokelji nisu Hrvati nego katolički Crnogorci.
Zaljev hrvatskih svetaca istoznačnica je za Boku kotorsku. U njoj svaki kamen vrišti da je hrvatski, izgrađena je skroz u duhu zapadne uljudbe, što svjedoči njenih 600 katoličkih crkvi i kapela. Latinični latinski natpisi, palače, ljetnikovci, sve kao u Dubrovniku i Dalmaciji. Kotor je arhitektonski tipična komuna istočne obale Jadrana. Sličan Dubrovniku, Stonu, Korčuli, Trogiru, Hvaru, Šibeniku, Rabu. Bokelji mogu biti Hrvati ili Srbi, a nikako ne mogu biti Crnogorci ni regionalno jer Kotor nikad nije bio u Crnoj Gori prije 1946. godine. Ako su Konavljani Hrvati, onda su i Bokelji. Ni po čemu se ne razlikuju katolik iz Konavala i bokeljski katolik, ako je prvi Hrvat i drugi je. Ista je arhitektura, ambijent, uljudba, govor, imena, prezimena u Vitaljini i u Donjoj Lastvi. Boka je hrvatska, ako smo mi Hrvati.
Ja Crnu Goru nikako ne mogu pojmiti kao cjelinu. U današnjoj državi Crnoj Gori, čije je granice udario totalitarni komunistički režim 1947. godine, našla su se mjesta koja ne dijele ništa zajedničko. Tivat, Ulcinj, Rožaje, Nikšić i Cetinje. Pet potpuno različitih mjesta, veze nemaju jedno s drugim. Boka koja bi trebala pripadati Hrvatskoj, Ulcinj koji bi trebao pripadati Albaniji. Rožaje skroz u duhu orijentalne uljudbe i islama, Nikšić koji je pripadao srednjovjekovnoj Bosni što se očituje u nepostojanju starijih pravoslavnih crkvi uslijed bogumilstva, Cetinje koje je jedini grad u pravoj Crnoj Gori (četiri nahije). Pljevlja su 205 godina bila glavni grad Hercegovine! Tivćaninu je bliži Zadranin nego Rožajac.
Nađoh jednu noviju vijest od prije mjesec dana.
https://www.croexpress.eu/vijest.php?vijest=18567
HRVATI U CRNOJ GORI POLAKO NESTAJU Manje ih je od 7 tisuća, iseljava se, mijenja se vjera, bježi u Crnogorce katolike...
Hrvati su autohtona manjina u Crnoj Gori, u području Boke Kotorske žive još od 7. stoljeća. Vuku porijeklo od Dukljana, najjužnijeg plemena Crvenih Hrvata. Lojalni su Crnoj Gori, no čuvaju svoj identitet i jezik, povijest, kulturu i običaje. Njihov se broj zbog iseljavanja i asimilacije neprestano smanjuje. U posljednja dva stoljeća nisu prestali odlaziti i to je najveći problem.
- To je nešto što bi trebalo da bude ne naš nego svih, i društava i političkih struktura hrvatskih u Crnoj Gori, glavni zadatak. Prvo, neki ljudi su se odmakli, i promijenili vjeru, neki se ne izjašnjavaju, ali ovo je evidentan podatak koji je zabrinjavajući i mislim da će društvo i dalje davati doprinos da se ta struktura hrvatskog življa očuva i sačuva s jednom izuzetnom kulturom i tradicijom koju na ovim prostor ima - upozorava predsjednik Hrvatskog građanskog društva Crne Gore u Kotoru, Mario Brguljan.
Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori, govori o naslijeđenoj matrici koja je ostavila traga tijekom sedam desetljeća komunizma, a on je ‘ranio obitelji, naročito hrvatske obitelji na ovom prostoru.'
- Tu su ljudi bježali u jedan subetnonim, u Bokelje, skrivali su se u sve druge, samo da se eksplicitno ne izjasne kao Hrvati. Recimo od 2003 do 2011, na dva zadnja popisa preko tisuću Hrvata se manje izjasnilo u nacionalnom smislu, kao Hrvati, Nije bilo nikakve potrebe da ljudi zatome taj svoj nacionalni identitet. Imamo na žalost i jedno novo izjašnjavanje, kao Crnogorci katolici, koji su tisuću godina bili dio hrvatskog etničkog korpusa - objašnjava Deković.
- To je jedno malo stado. Nema nas niti 7 tisuća. To je jedna veća župa u Hrvatskoj, ali ovo malo stado u moru pravoslavlja mora ostati i svjedočiti ono što jesu, ono što su njihovi djedovi i pradjedovi svjedočili, to moraju i danas svjedočiti – kaže kotorski biskup mons. Ilija Janjić.
Crkvi oduzeto 20 palača u Kotoru
- Koliki je i kakav pritisak vršen na Katoličku crkvu i Kotorsku biskupiju najbolje se vidi ovdje na Pjaci od kina u Kotoru. Ovdje im je oduzeta zgrada sjemeništa. U nekadašnjem ženskom franjevačkom samostanu danas je gradska knjižnica, u crkvi Gospe od anđela kino, 15-ak metara dalje niz ulicu, u drugoj crkvi Sv. Duha je koncertna dvorana. Crkva sv. Mihovila pretvorena je u lapidarij. Njoj su čak i promijenili ime u Mihailo – govori novinar Božo Vodopija.
- Do današnjeg dana mi čekamo zakon o povratu nacionalizirane imovine. Spomenut ću samo u Gradu Kotoru unutar zidina, to je mali grad, ali unutar zidina Crkvi je oduzeto 20 što palača, što crkava, 20 zgrada je nacionalizirano, i danas su već možda u rukama drugih i trećih vlasnika – objašnjava biskupski vikar za nekretnine don Pavao Medač.
Niz sudskih postupaka
Zakon o povratu nacionalizirane imovine koja je oduzeta poslije Drugog svjetskog rata ne uključuje crkve ni vjerske zajednice, a i za privatne osobe on se provodi vrlo sporo. Posebno je sporna izrada katastra ratne 1992., kad je iz tog kraja izbjegao velik broj Hrvata.
- Sve ono što nije bilo obilježeno, a ništa nije bilo obilježeno, uglavnom postaje vlasništvo općina ili države. I sada se pokreće niz sudskih postupaka da se ispravi ta nepravda koja je tim katastrom nastala. Mi u ovome momentu imamo preko stotinu takvih sudskih procesa kao Crkva, kao Kotorska biskupija - napominje don Pavao Medač.
Uz Katoličku crkvu koja je u minulim stoljećima bila jedini jamac opstanka Hrvata u Boki kotorskoj, tamošnji Hrvati danas su organizirani i u brojnim kulturnim udrugama, ali i u političkoj stranci - Hrvatskoj građanskoj inicijativi. Iako su bokeljski Hrvati u tom kraju danas u manjini, njihov doprinos kulturnoj baštini neprocjenjiv je. Oni su stvarni baštinici, a sada i čuvari tradicije.
Priču iz Boke Kotorske novinara Bože Vodopije pogledajte u televizijskoj emisiji Globalna Hrvatska, emitiranoj 22. veljače.
Kakve su ovo priče... Opšte poznato je da je Dubrovnik srce Crne Gore...
Sent from Tapatalk
#fakenews
Ako sam dobro skapirao tebi od Boke zavisi jesi li Srbin ili Hrvat,tu ti je najvece dvoumljenje? U cemu ljudima zivot prodje blago vam u pamet. Koliko bi ovaj Balkan mrceni bio ljepse mjesto za zivljenje kada se ne bi gledalo ko je ko...
Sent from my HTC U12+ using Tapatalk
Kako bi mi počinuli kad ne ne bi učio svako sa strane ko smo, kako da zborimo, kako da pišemo kojoj religiji pripadamo i td.
I svi okolo bolje našu istoriju znaju no mi.
Nevjerovatno.
Samo ne puštite ako smo nikakvi da ovako živimo.
Samo današnja općina Cetinje povijesno je Crna Gora. Ti si izgleda partizanske provenijencije, imaš grb SFRJ za avatar. Pa, vidiš da su veći neprijatelji partizani nego četnici. Daleko više Hrvata, pa i hrvatskih civila, ubili su oni s petokrakom nego oni s kokardom. Ovi koji su napadali Vukovar i Dubrovnik 1991., iako ih mi zovemo četnicima, ustvari uopće nisu bili četnici nego jugokomunisti-partizani (JNA). Nosili su petokrake. Najveći neprijatelji hrvatstva i hrvatske državnosti nisu četnici. Banovina Hrvatska, fomirana u sklopu Kraljevine Jugoslavije, bila je veća nego Socijalistička Republika Hrvatska u okviru SFRJ. Veću Hrvatsku su nam dali četnici nego partizani.
Svugdje se gleda tko je tko, ne samo u jugoistočnoj Europi. Po cijelom svijetu ima etničkih skupina, naroda, nacija, jezika, država, granica. Svaki čovjek od najranije dobi traži svoj identitet. Još se malo dijete pita što je, otkud je, kako je nastalo. Pitanje koje si narodnosti i kojim jezikom govoriš je poput pitanja kako se zoveš, ono ne može biti nebitno.
Svuđe postoji, ali samo kod nas postoji dodatno da ti grupe Van granica dvije zemlje objašnjavaju šta si, ko si, odakle si...
Poslato sa kompaktne pisaće mašine Note 8 x2
............ Ż\_(ツ )_/Ż.............
Sa ugarskim kraljem Žigmundom (koji se nakon izgubljene bitke kod Nikopolja povlačio preko Jadranskog mora) sastao se prije 20. decembra 1396. godine i od njega dobio postavljenje za kneza Hvara i Korčule. Đurađ II je obišao ostrva i postavio vikare, već u januaru 1397. godine, ali je svoje ljude morao mijenjati svake godine.
Do Hvara i Korčule je naše, nema povlačenja.
Ja ne želim ništa novo,samo carstvo Bodinovo!
Na Hvaru i Korčuli govori se drugim jezikom, čakavskim, kojeg svi jezikoslovci smatraju neosporno hrvatskim. Čakavsko govorno područje proteže se od sjeverne polovine Pelješca, računajući sve velike jadranske otoke osim Mljeta. Mljet je jedini štokavski otok, Lastovo i Korčula su već čakavski, kao i svi sjeverniji jadranski otoci. Hrvate u Boki spominje Tolstoj.
Grof P.A. Tolstoj putovao je Bokom kotorskom pod kraj 17. st. Njegovi zapisi vrlo su autentično svjedočanstvo o etničkom sastavu bokeljskog stanovništva. U njegovo doba u većini primorskih mjesta u zaljevu živjeli su Hrvati, ali su kao posljedica oslobađanja Risna i Herceg-Novog iz turskih ruku počela srpska naseljavanja u priobalju. Tolstoj tako piše da je "daljše od Ercegnovog put ležal mimo beregov zaselenih Horvatima do Perasti v albanskom knjaževstve". U Perastu i okolini našao je Turaka, kazao je da tu "život Turki". To što je Tolstoj vidio posve je podudarno impresiji koju je iznio biskup Andrija Zmajević. Po njemu su neki od tih ljudi koji su preostali iz doba turske vlasti u dijelovima Boke kotorske bili vrlo pismeni i naobraženi pa je biskup od nekog prijatelja iz Rima naručio za njih Bibliju na arapskom jeziku želeći ih uvjeriti u istinu kršćanstva. U brdskim selima iznad priobalja Tolstoj je uočio mnoga srpska naselja i to, kako on veli, da oni "živut meždu velikih i visokih kamenih gor". Tolstojev opis posebno je dragocjen jer svjedoči o činjenici da su katolici u mnogim bokeljskim naseljima bili starosjedioci, a da su Srbi, kad ih je uočio na koncu 17. st., bili nastanjeni visokim gorama. Zanimljivo je da Tolstoj Srbe od Hrvata ne razlučuje po vjeri jer uz njihova etnička imena osjeća potrebnim reći i koje su vjere bili, misleći pri tom da bi oni mogli biti i jedne i druge vjere bez obzira na narodnost. Ta spoznaja baca sasvim novo svjetlo na etnogenezu Boke kotorske, a posebno kad se zamijeti da Tolstoj sasvim prirodnim smatra što bokeljski Srbi "platje nosjat hrvatskoje", da su im žene "podobni hervackim ženam v platje i v obiknostjah". Bokelji su se bavili prepisivanjem dubrovačkih djela. Marko Balović prepisao je još 1728. Gundulićevog Osmana shvativši mu nacionalni značaj. Nikola Burović prepisivao je starije dubrovačke tekstove i spasio od uništenja Vetranovićevu Istoriju od Dijane (jednu od najstarijih hrvatskih drama) nađenu u nekom milanskom antikvarijatu tek 1980-ih. Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Andrija Balović pokušao je napisati jednu kratku povijest Dalmacije.Fra Andrija Kačić Miošić ovako je pjevao:
“Ej Kotore, gnizdo sokolova,na visokoj grani savijeno,di se legu zmaji i sokoli,koji caru puno dodijaše!Svijeno je na jeli zelenojter pokriva Boku od Kotora,kojano je dika od Hrvatai viteško srce od junaka...”Ban Petar Zrinski doplovio je do Perasta na svome brigantinu u svibnju 1654., samo dva tjedna nakon pobjede nad Turcima. Gradić ga je dočekao urešen zastavama, sagovima i cvijećem. Navodno je ban rekao: "Dođoh samo zato da vidim slavni, sretni i plemeniti Perast". Knez u Perastu tada je bio Krsto Vuković. Tom prigodom darovao je Zrinski jednu prekrasnu sablju Peraštanima da ih sjeća na njihovo junaštvo. Od tada bio je običaj da se komunalni načelnik, kad ga se svake druge godine imenovalo, opasa tim mačem. Navodno je on nekad bio svojina Vuka Brankovića Zmaja Ognjenoga. Na pročelju njegovom je staroslavenski natpis bosanskom ćirilicom koji u prijevodu na suvremeni jezik glasi: "Sudi Gospodine one koji me obilaze i pobij one koji se bore sa mnom. Primi oružje i štit i ustani bijući se". Na drugoj strani bio je latinski natpis Memento mei domine i još jedan zaziv svetom Nikoli te potpis nekog Vukše Stepanovića.[4] Navodno su Peraštani Zrinskom uzvratili glavarskim peharom koji je nekoć bio svojina sigetskog junaka, njegova pretka Nikole, a koji je od nekog Turčina kupio jedan Peraštanin. Jedni izvori vele da su Peraštani Zrinskoga nakon dvodnevnog boravka ispratili pucanjem topova i zvonjavom zvona, ali ima i malicioznih koji su mu zamjerili jer je rečeno da će nakon njih posjetiti i Dubrovčane. Kažu ti izvori da su tom prilikom, valjda u pol glasa i za sebe, neki rekli "ode lupež lupežima", ali taj navod nije provjerljiv. Postoji i druga inačica prema kojoj su to izrekli uvrijeđeni Dubrovčani jer ih Zrinski nije posjetio. Kada je Zrinski za to saznao rekao je "nije lupež lupežima nego junak junacima", a što vrijedi u oba slučaja.
Svoje obećanje posjetiti Boku kotorsku ban Jelačić je ispunio 1851. Bokelji su ga svečano i oduševljeno primili u primorskim mjestima, a dok je plovio zaljevom svugdje su ga pozdravljali maškulama. Na Verigama su ga Rišljani dočekali s desetak lađa. Jedino u Kotoru, gdje je bilo dosta činovništva, doček baš i nije bio sjajan jer je banov zagovor narodnog jezika bio ovdje hladno primljen. Srdačno su ga pozdravljali Grbljani, njih 400 koji su stigli s barjacima i klicali mu da je njihova sreća. U Kotoru Jelačić je obećao poslati svoju sliku za potrebe Slavjanske čitaonice pa je to 3 godine kasnije i učinio.
Na Katedrali sv. Tripuna u Kotoru nalazi se spomen-ploča postavljena povodom tisućljetne godišnjice krunidbe hrvatskog kralja Tomislava.
To su čakavski krajevi, a čakavski je nedvojbeno hrvatski jezik.
http://cakavstina-kastavstine.blogspot.com/
Do Neretve!
ca. 1050
ca. 1080
Last edited by ASC; 03-04-19 at 14:01.
ali bez Boke i Grblja.
Čakavski jezik, kojim se govori na Hvaru, Korčuli, Lastovu, Pelješcu, najjasniji je dokaz hrvatstva.
Beseda od besedi (apel akademika Strčića)
Prvi hrvaški zajik hitaju dolika, a tribi vavik bit gorika!
Čakavski zajik je najstariji, pok i prvi hrvaški zajik za koga se do sada zna. Drugi i treći zajiki su kajkavšćina i štokavšćina. Od njih je va hrvaškon narodnon preporodu va 19. viku i naprid štokavšćina prišla na mesto glavnoga hrvaškog zajika.
piše akademik dr.sc. Petar Strčić, čakavski Petor
Beseda je već čuda let (XXII.) jedon del ričkoga "Novoga lista", ku šesno urejuje Aleksandra Kućel-Ilić. Va br. 1018, (va "Novom listu", XVIII, 21693, 3.4.2014., str. 14.) javi se Veljko Bezjak koti presednik GU Smokvarijska lista, a ki će bit i va delanju ričnika čakavšćine va Kastavšćini. Sada je udela mali članok, lipo ma oštro pišuć o onen čo se zo žalon more vit i čut soki dan. A to je sve monje i reje ćakulanje i govorenje na čakavšćini. Pok je šjor Bezjak dobro udela čo je totu stavi naslov na štokavšćini, ka je službeni zajik va Hrvaškoj, ali se soki čas minja. A dobro je čo je i celi člančić na štokavšćini da ga čuda više judi razumi, z naslovon: "Nestanak čakavskog jezika moramo svi zajedno spriječiti. Z vaše strani". A napošno je naglasi: "Čakavski jezik je kulturno dobro Države, koja, naspram istog, ima dugoročno maćehinski odnos".
SVE LOGJE RE ĆA
Čakavski zajik je najstariji, pok i prvi hrvaški zajik za koga se do sada zna. Drugi i treći zajiki su kajkavšćina i štokavšćina. Od njih je va hrvaškon narodnon preporodu va 19. viku i naprid štokavšćina prišla na mesto glavnoga hrvaškog zajika. Čo više, glagolica koti najstarije i prvo hrvaško pismo va javnon životu, pok i va crikvi, bila je zabranjena od germansko-nemškutarske austrijske gospodujuće grupe va zemji čiji je vladar bi Habsburgovac, pok prestaje živit koti pismo. Ma, čakavšćina se svejeno drži va životu do naših dni. A sada, kako pravo piše šjor Bezjak, naš zajik, a to je, napošno ponavjan, i prvi i tisuće let glavni zajik Hrvat, ki sada, v naše dni, sve logje re ća pok i krepiva! I to potli 11. vikov, kada smo pred toliko čuda let va ratih zgubili hrvašku državu, ka je onput bila kraljevina, sve do donoska, potli, ponavjan, 11. vikov, kada se s oružjen v rukah moralo zborit za Domovinu i da opet re živjenje hrvaške države, ev put koti Republike Hrvatske.
ČOKAVSKI, CAKAVŠĆINA I ČEKAVŠĆINA
A va isto vrime, zadnjih let, redu ća i narečja čakavšćine, koti čo je i ev moj čokavski zo Dobrinjšćine na Krku, a na kon škoju još žive, ali istešo teško i cakavšćina vo bošćanskon, čekavšćina vo omišojskon i vrbonskon, koti i čakavšćina va dubošnjanskon i puntarskon delu naše Bodulije.
I još nič koti primer, čo širi del ljudi ne zna. Va bošćanskon selu Jurandvoru na Boduliji, va crikvi Sv. Lucije, stručni ljudi su va 19. viku na podu živje počeli gjedat čudon, veli kamik, z ničin urizanin. Pok je, na primer, znanstvenik i pop Frane Rački zo Gorskoga kotara, kamik prišo vit, pok je šest ur z lojenicon mučon leža doli na ton velom kamiku, trudeć se soznat čo to piše na veloj ploči. A totu je nikoliko glagolskih riči, smonjeni pravni dokumenot ki su dali mordi na početku 12. vika vaklesat benediktinski fratri i stavit ju pred oltar, da bi potli, ni znano kad, hićena na pod crikve i hodelo se po njoj.
A piše da je "Zvonimir kralj hrvatski" fratron da niku "ledinu", zasiguro jako korisno zemljišće kada u ga zaklesali na veli kamik i stavili pred san oltar. Rič "hrvatski" totu na ploči do sada je znana koti prva rič na hrvaškon zajiku i hrvaškon glagoliškon pismu! "Bošćanska ploča" prvi je hrvaški krsni list svih Hrvat, a udelan je na čakavšćini! Zo tin tribi reć da su severna Istra i Kvarnersko primorje, napose zo svojim o. Krkom, i donoska najbogatiji na svitu kraji zo sčuvanon glagoljaškon pisanon hrvaškon bašćinon.
ČAKAVSKI VA ŠKOLE!
I sada finjenje. Istešo ni sve koti va prokještvu, aš ono malo ma dobrih naših znanstvenik i stručnjak ki proučavaju čakavšćinu pok čo najdu i objavljuju čo o ton misle. I moja jedinica bavila se njon, pok je imela dogovoren i s velon vojon gotovo napisan magisterij o čokavšćini moje rojene Dobrinjšćine na o. Krku (objavila je i veli znanstveni članok), onput je tribala doktorirat na čakavšćini cele Bodulije, ma je rano morala poć ća. Ma istešo, već let i let, sosvim von bandi naših rejih znanstvenik i stručnjakov, službeno se koti zajik hita ća ta naša tisućletna čakavšćina, prvi hrvaški zajik, zo svin svojim narečjin! Zač joj se ne da "rivat" naprid? A re se da ta zajik bude mrt? Neka bude štokavšćina (fanj sličnu imaju i Srbi i Crnogorci) službeni hrvaški zajik. Ma zač se tako nešesno sokuda dogaja zo čakavšćinom? Zač ni naša čakavska, hrvaška dica ni va naših hrvaških školah donoska ne sme niš ćakulat na zajiku s kin su vavik ganali tisuće let njihovi stari?
Tužon son. Ma lipa fala šjor Bezjaku čo me je potaknu svojim ričima va prilogu "Novoga lista" soke šetemani baš s čakavskon ričju "Beseda", s javljanen koti čakavac čokavac.
There are currently 2 users browsing this thread. (0 members and 2 guests)
Bookmarks