granice Crne Gore kroz vrijeme (i susjedi)

[HENKEL]

Crnogorci su imali običaj širiti crnogorsko ime na krajeve koje očiste od Turaka, islama i džamija. Izjašnjavati se kao Crnogorac musliman je samo takvo proturječje, jer je mržnja prema islamu u temeljima crnogorskog identiteta. Njegoš je bio osvjedočeni islamofob, smatrajući kako sve muslimane treba poklati. Gorski vijenac je djelo koje veliča i potiče na genocid. Petrovići su imali ideju u cijeloj Hercegovini do rijeke Neretve poklati sve muslimane, a zatim tamo udariti prirodnu granicu Crne Gore. To je velikocrnogorska krilatica, Crna Gora do Neretve, slična velikohrvatskoj krilatici Hrvatska do Drine.

Ovi forumi i generalno cio internet su postali najveće smetlište ljudskoga razuma, dok je dozvoljeno ovakvijema kao @samotnjak da mlate gluposti,to jest da pišu izmišljotine.

BRATIMLJENJE NJEGOŠA I ALI -PAŠE RIZVANBEGOVIĆA

http://www.montenegro.org.au/cgpobratimstvo.html

Pa jedan citat:

U preliminarnim pregovorima oko mesta u kome je trabalo da se održi susret, u opciji su bili Metković i Dubrovnik. Ali-paša je predlagao Metković, a Njegoš Dubrovnik. Na kraju, prihvaćem je predlog crnogorskog vladike.

Da, da, tvoj Dubrovnik iz lipe vaše

Iz Čulićevog pisma saznajemo da su Dubrovčani, u to vreme, bili više naklonjeni veziru.. «Nikad dva visočija i divnija musketara ne vidjesmo», govorili su Dubrovčani.

Śora Mare ne govoriiii, da ti kafa ne prigoriii...

Prema pouzdanim istorijskim izvorima, Njegoš i Ali-paša su, za sve vreme boravka u Dubrovniku, nakon oficijelnih obaveza, ostajali zajedno do duboko u noć, uz najkvalitetnija vina i bogatu trpezu. Bila je to gozba velikodostojnika koji su poštovali sve vrline života i svoje prolaznosti..

Ne ustručavajući se da izrekne najveće komplimente crnogorskom vladaru, vezir je u jednom momentu rekao:»Anda seni (zakletva), ovakvog čovjeka u butum dunjaluku (celom svetu) nema. Kakva bi korist bila da se ovakav čovjek oženio pa da ima ovaka četiri sina».

U svojoj poslanici Crnogorcima i Brđanima, septembra 1842 godine, Njegoš ističe: »Poslijed dugog zla i krvoprolića, koje je bilo među nama i Turcima hercegovačkijeme, ja i Ali-paša, vezir hercegovački, sastadosmo se u Dubrovniku, oko svega se lijepo dogovorismo i među sobom mir i jako prijateljstvo utverdismo».

U kontekstu političkih, nacionalnih, verskih, vojnih i tradicionalnih običaja i prilika u to vreme, ovaj čin bratimljenja zaslužuje širu analizu i objašnjenje. Bez namere da se upustim u tako nešto, na neke dileme i pitanja odgovore bi mogli ponuditi sociolozi, istoričari, antropolozi i drugi, pogotovo što se brojne pouke mogu izvući iz ovoga čina.

U svakoj analizi pobratimstvo vladike i vezira neobična je kombinacija i spoj dva prijateljstva u vremenu koje nam nudi drugačiju sliku društvenih i političkih odnosa na Balkanu. Ne znam da li je pobratimstvo u to vreme bilo moderno, ali je činjenica da je, skoro uvek, moderno u raskoraku i raskidu sa tradicijom. Oni su tada, dakle, ovim činom, napravili civilizacijski iskorak, prevazišli sve podele posebno verske.

U skali međuljudskih odnosa, počev od drugarstva, prijateljstva i kumstva, pobratimstvo je najveći stepen bliskosti i poverenja. Ono se mnogo ceni ali i zbližava ljude. To je etički ali i intiman slobodan izbor. Kao pobratimi ljudi dele identitet.