Crnogorski jezik

[LadyDaytona]

Secesijom Hrvatske u 1991. godini i Bosne i Hercegovine u 1992. svi navedeni razlozi izgubili su smisao. Sad su i sami Srbi u otcepljenim republikama spontano prihvatili srpsko ime jezika. Stvoreni su uslovi da se tako učini i u samoj Srbiji, kao i u Crnoj Gori. I to je prošlo glatko, bez značajnijeg protivljenja, ali i bez euforije. Srpsko ime jezika, poniklo u samom narodu i osveštano vekovnom tradicijom, prihvaćeno je kao potvrda nacionalnog identiteta Srba. Pri tom je srpski književni jezik zaista poreklom srpski, dok se hrvatski pretežnim delom svojih osobina ne vezuje za hrvatske govore ili stariju hrvatsku tradiciju. Naime, oko godine 1900. u Hrvatskoj je dotadašnji tip književnog jezika zamenjen, na inicijativu poteklu iz same Hrvatske, a iz političkih razloga, jezikom srpskog autora Vuka Karadžića (1787—1864). Ta je zamena javno proklamovana i sprovedena sistematski, praktično do poslednjeg detalja glasovne i gramatičke strukture i supstance jezika. Razlike između dveju standardizovanih varijanata jezika Vuka Karadžića od onog vremena tiču se uglavnom leksike, prvenstveno one terminološke.

nashiroko...Srbijanci kad zapnu...zapnu

Glavne su teme tekstova koji slijede raskrinkavanje lažni prikaz hrvatske jezične povijesti (kako od strane ideologa velike Srbije, tako i – uzrokovan poglavito neznanjem i otrcanim onodobnim shvaćanjima osnivača slavistike početkom 19. stoljeća), skicozni prijegled nastanka hrvatskoga jezičnog standarda (zahvalni prikazbeni predmet zbog još uvijek dosta prisutne «Ilirsko-Gajeve» mitologije), ilirski ili slovinski nazivak hrvatskoga jezika (jedna od rjeđih metoda rashrvaćivanja hrvatske nacionalne baštine je i pokušaj nijekanja istoznačnosti «slovinskog» ili «ilirskog» imena s hrvatskim u svim glavnim književnim i filološkim djelima nastalima pod tim imenom od 16. do 19. stoljeća), te, na koncu, bosanski jezikoslovni sporovi.
Kod nas je Hrvata čisti narodni govor vrlo rano ušao u književnost i u pisane spomenike. Razlozi su tome različiti, nu činjenica je, da se od XII. stoljeća u neprekinutom kontinuitetu, sve do dana današnjeg upotrebljava u knjigama i u ostalim pisanim spomenicima živi narodni jezik. U Srba je tek u XIX. stoljeću, nakon teških borbi, u književnu i ostalu pismenu upotrebu narodni govor uspio uvesti Vuk Stefanović Karadžić.
Da bismo ove sjajne primjere imali češće pred očima, prenosimo niz imena, od oko pedeset i tri stara pisca hrvatska, koji za svoj jezik kažu, da je hrvatski. Najprije: naši stari zakoni, Vinodolski zakonik iz 1280. godine i Poljički statut iz 1440. godine zovu narod i jezik hrvatskim. Prijepis Kronike popa Dukljanina iz XVI. stoljeća također. Brojni priređivači naših misala i evanđelja nazivaju jezik i pismo hrvatskim. U staroj hrvatskoj književnosti izmedu 1500 i 1800 godine, nazivaju jezik kojim pišu hrvatskim ovi pisci: Marko Marulić Jerolim Kaletić, fra Bernardin Splićanin, Marko Pavičić, Andrija Dalla Costa, Dominik Gianuzzi (svi iz Splita), Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, fra Bernardin Pavlović, Marko Desrivaux-Bruerović, Josip Gjurini (svi iz Dubrovnika), Rafael Levaković (Jastrebarsko

"Vuku da podignete veći spomenik, nego što je onaj u Beogradu, jer da ne beše njegovog jezika vi (Hrvati) biste danas govorili narečjem oko Zagreba, i tu bi vam i grob bio ,, veli jedan Beograđanin u 1940. godini.
Sam Vuk Stefanović Karadžić u svom čuvenom Kovčežiću piše: “Mnogi stariji spisatelji ove braće naše, zakona rimskoga, pisali su srpski čistije od našijeh ne samo svojega vremena, nego od mnogijeh i današnjeg.”. Tu on navodi Reljkovićev Satir, Došenovu Aždaju sedmoglavu i Kanižlićevu Rožaliju, pa za njih kaže: “Ova su sva tri pomenuta spisatelja Slavonci.” Navodi zatim “dalmatinskog fratra Petra Kneževića iz njegove knjige “Pisme duhovne razlike” koja je tiskana u Mlecima 1765., dakle opet prije prve knjige našega Dositeja.” Ovdje Vuk nehotice priznaje, da su hrvatski pisci bili davno usvojili i uveli narodni jezik u književnost, pa da se Srbi mogu u to samo ugledati. Oprezno izbjegava priznati, da su ovi pisci bili Hrvati, pa ih naziva pokrajinskim imenima, a za njihov jezik veli, da je srpski !

itd itd
sve vec vidjeno
Gospodine ssin,
nikako da vam dam do znanja da mi vashi dobrodushnichki 'savjeti' i 'pomoc' nisu potrebni i da je jako nekulturno da mi se na takav nachin obracate.
Ukapirajte vec jednom da ste preshli sve granice ukusa.
Poz.