Autorstvo je jedan fenomenalni
fenomen, razumije se, ako se shvati na
pravi način. Ovaj domet civilizovanog
čovjeka je počeo nicati sa prvim
udasima renesanse, a danas poprima
takve bizarne oblike, da kao umjetnik
počinjem da shvatam one pristaše
anonimnosti, tipične za mraaačni srednji
vijek kada se djela nijesu ni potpisivala.
Još na početku industrijalizacije je
Johann Wolfgang von Goethe upozorio
umjetnike šta im se kao autorima
sprema. Ali, prije citata slavnog Njemca,
podsjetiću na neke oblike autorstva:
1. Samostalno autorsko djelo - ishod
samostalnog stvaralačkog čina koji
umjetnik izvodi uglavnom bez
predumišljaja o njegovoj objektivnoj
svrsi. Tada je umjetnik potpuni vladar
svoga djela, uživa apsolutnu slobodu
stvaranja koja mu daje za pravo da
djelo i uništi, ako mu du’ne.
2. Koautorsko djelo - ishod zajedničkog
stvaralačkog čina, pri čemu se autorstvo
dijeli na ravne časti. Ponekad se ipak
daje prednost prvom među jednakima iz
praktičnih razloga. Razgovjetan primjer
ravnopravnog koautorstva je zidna slika
na stepeništu CNP-a u Podgorici - sliku
su potpisala dva slikara, B. Filipović i A.
Prijić.
3. Spojeno autorsko djelo - nastaje
spajanjem više autorskih djela.
Kompilatoru se priznaje autorstvo nad
kompilacijom, ali nikako i nad
pojedinačnim ugrađenim djelima. Za
primjer uzmite svoju omiljenu
kompilaciju pjesama - vjerujem da svi
bez izuzetka znate koja pjesma slijedi
nakon one koja se polako završava.
Drugim riječima, znate koji je poredak
pjesama, ali zato vjerovatno nećete
znati ime autora koji je taj poredak
ustanovio kreativnim činom. Ja i dan
danas volim da slušam famozni Cafe
del Mar (V ili VII), kompilaciju Joséa
Padille, a kad je u pitanju žurovanje, u
domaćoj varijanti dajem prednost
kolekcijama druga Bakija, a u gradskoj
setovima DJevaiz Beat at Joe’s.
4. Autorsko djelo po narudžbini - djela koja
su nastala inicijativom i pod nadzorom
izvjesnog naručioca. Sama činjenicada
bez inicijalnog kreativnog impulsa sa
strane naručioca, djela ne bi ni bilo,
potvrđuje značajni dio autorstva
naručioca nad konačnim realizovanim
djelom. Jednom kada je završeno, a
nakon isplate nadoknade angažovanom
autoru, djelo postaje i vlasništvo
naručioca. Primjer je moja malenkost
grafičkog dizajnera koja stvara zaštitni
znak za klijenta. Banalizovano, izrađuje
crtež koji firma naruči, prihvati i kupi.
Iskustvo mi govori da je direktni
angažman uvijek najbolji put do
naručenog djela - komunikacija je
neposredna. Ipak, neko se u našoj
domovini prisjetio da se to mora raditi
putem javne nabavke ako se radi o
javnim ustanovama. A što se mora, nije
teško... izigrati: unaprijed se angažuje
autor, dogovore detalji sa njim, raspiše
se “anonimni” tender (ili konkurs) i na
kraju, gle čuda, izabere se rad dvorskog
umjetnika s početka priče. Pravi bal pod
šiframa - zvijezda večeri briljira usred
stada, a naručilac ritmično javlja
zvoncetom. Da nije pastirski porno,
neko bi pomislio prava bravlja pastorala
s Komova, opjevana u pjesmi uvažene
Branke Šćepanović, čijim bi
bezvremenim hitom trebalo otvarati i
zatvarati svaki ovakav tender.
5. Autorsko djelo pod mentorstvom -
razlikuje se od prethodnog samo u
nadoknadi autoru - nema je! Makar se
isprva tako čini. Polaznik stvara djelo
koje je završeno tek onda kada mentor
kaže. Polaznik stvarajući djelo uči
(usvaja znanja, vještine i kompetencije) i
zapravo zarađuje ono što mu niko ne
može oduzeti, kapital koji se ne troši. Sa
druge strane, odgovornost za učinjeno
nosi mentor i škola kroz njega, kao i sva
materijalna prava nad istim. Ovakav
rigidni (“nehumani”) princip u slučaju
umjetničkih škola zapravo vrlo često
vodi u podrazumijevano oponašanje
umjetničkog pedagoga od strane
učenika i/ili do materijalnog rabljenja
učeničkih radova od strane škole
njihovom prodajom na tržištu
umjetnina.
Hvala bogu, na umjetničkom fakultetu
na kome predajem ne primjenjujemo
ovaj princip. Naš student je uvijek
uvažen kao stvaralački pojedinac, a
time mu se na grbaču stavlja i
odgovornost za učinjeno. Ipak,
računamo da će se svaki naš apsolvent
kad-tad sresti sa samim sobom na
“nepredvidljivim talasima okeana
profesije”, a ovakvom vaspitnom
(manje obrazovnom) mjerom ga na
vrijeme bacamo u vatru sopstvenog
ega, spremajući ga za ljute bitke za
sopstveno autorstvo pred budućim
klijentima. To postižemo režiranim
situacijama u kojima su studenti sami
sebi naručioci, pri čemu imaju luksuz
konsultovanja o problemu sa stručnim
mentorom - najboljim klijentom koga će
ikada sresti u svojoj karijeri. Studentu
dakle nikad ne dajemo rješenja, već ih
on sam nalazi. Štaviše, studentu čak ni
zadatke ne dajemo - sam ih prepoznaje,
artikulišei rješava stvarajući djelo. U
redu, naravno da postoji set obaveznih
vježbi (crtačke, slikarske, grafičke,
softverske...) koje student mora da
uradi po PS-u, ali cilj je autorstvo, ne
goli ručni zanat.
Postoji još mnogo vidova autorstva:
agencijski rad (na radnom mjestu),
interpretacija, redizajn, adaptacija,
prevod, prepjev... ali bolje da stanem i
zaključim, slično matičaru na vjenčanju
koji pročita samo osnovne zakonske
obaveze bračnih drugova, a onda, bez
izuzetka, izlazeći iz svoje službene
uloge, ljudski upozori mladence da ne
dozvole da im baš taj zakon koji je
upravo pročitao uređuje brak.
Autorska prava su u svijetu stigla
podaleko (predaleko, ako mene pitate) -
zajedno sa intelektualnom svojinom u
Crnoj Gori im pripada čak cijelo (sedmo)
poglavlje u pristupnim pregovorima sa
EU - i to jedino poglavlje koje je dosada
dobilo peticu! To samo govori o tome
da su i evropske integracije primjer
ispraznog crnogorskog formalizma. Već
deceniju djelujem na polju kreativnih
industrija i obrazovanja u njima i
svjedok sam da spomenuta petica nema
ama baš nikakvog uporišta u sadržaju
stvari. Autorski zakon je uvezen, nema
uticaja na autorsko osvješćivanje
crnogorskih umjetnika, koji se svjesno ili
nesvjesno odriču autorstva, međusobno
se podkučujući. U njemu džaba piše da
je umjetniku zagarantovana umjetnička
sloboda kada je stvaraoci ne rabe na
pravi način. Ono što ostaje nedokučivo,
pa i najboljem zakonu na svijetu, jeste
namjera umjetnika u toku stvaralačkog
čina, a koju je teško dokazati. A ta
namjera je često odricanje od autorstva
iz oportunističkih pobuda, a nerijetko uz
potpuno odsustvo svijesti o estetskoj
dekadentnosti i nekolegijalnoj
koruptivnosti takvog čina.
Bilo kako bilo, u našoj maloj bari, iza
brijega nam se nezaustavljivo valja
cunami digitalnog zemljotresa, koji je još
u XVIII v. Gete predvidio u vrijeme kada
se na svijetu krčkalo tek nekoliko
kotlova parne mašine: A sada ćemo
imati i veliku fabriku slika, u kojoj, kako
nam kažu, namjeravaju kopirati svaku
moguću sliku, brzo, jeftino i nerazlučivo
od originala, i to u potpunosti
mehaničkim operacijama, takvim da će
njima moći upravljati dijete. Ako se to
ostvari, tada će, naravno, prevarene biti
jedino oči običnog stada. No usput će -
poentira Gete - međutim, umjetnici
ostati lišeni brojnih izvora podrške i
mnogih prilika da postanu bolji.
Ma koji Tarabići, bre!
Bookmarks