PASKVALI (Pasquali)
Položaj kuće ove plemićke obitelji određuje jedan notarski spis iz 1728. godine: casa murata in contrada di San Nicolo de Marineri (zidana kuća u predjelu sv. Nikole Mornara).
Prema spisima Kotorskoga arhiva, ova plemićka obitelj je u Kotoru prisutna u XIV. stoljeću. Smatramo da se izvjesni preci iz te obitelji već 1326. godine u nastarijim notarskim spisima kotorskog arhiva nalaze pod imenom Pascali Martholi ili Pascali Bartholi (Paško Martolov; Paško Bartolov) . U ispravi od 30. studenoga 1326. godine se kaže: ,,Ja, lično, Teodor Gimanoj zalažem Pašku Martolovom dva vinograda koji se nalaze u Tivtu na zemljištu Sancti Martii (Sv. Marka?) u Tivtu, između vinograda rečenog Paška, sa rasadnikom koji pripada tom vinogradu za iznos od 32 perpera: obavezujem se svim svojim dobrima da ću (založene) vinograde otkupiti do slijedećeg blagdana Sv. Tripuna.“ Dalje kaže da vinograde, ako ih o roku ne otkupi zalogoprimac, može slobodno prodati... A 1327. godine spominje se izvjesni Grube Paškov, za kojega saznajemo da je sin Paška Bartolovog i ortak u trgovačkom društvu (s Chime iz Ulcinja, Nikolom Bućom i Tomom Bugonovim), sa čije su lađe Dubrovčani odnijeli soli u vrijednosti od 14 000 perpera. Pored opisanih načina uvećanja kapitala, važno je istaći značajan politički status jedne od spomenutih osoba. Kotorska općina, pored građanina Marina Golije, postavlja Paška Bartolovog za glavnoga ratnog kapetana i ovlašćuje ga da može po slobodnoj volji kažnjavati, po potrebi, svakog građanina Kotora na licu mjesta.
U ispravi iz XIV. stoljeća spominje se vinograd Paška Bartolovog na zemljištu Sv. Sofija u Dumidranu ,koji graniči s drugim, koji nosi u miraz Seja, kći Klementa Dragoševa, svome suprugu Marinu Jartinovu 5. svibnja 1334. godine. Konačno, u ispravama iz toga doba nalazi se ime Tripuna Paskvalija Bartolovog (Triphon Pascalis Bartholi); naime, on i još dvojica Kotorana 15. srpnja 1335. godine pred sucima pod prisegom priznaju da su dužni dati Pavlu Tripuna Bući 180 perpera mletačkih groša, i to do Božića. Može se pretpostaviti da je riječ o prebijanju novčanih iznosa vezanih za poslove.
Prema dosad poznatim podacima iz više dokumenata, kuća Paskvali se nalazila u Kotoru u predjelu crkve sv. Agate (in contrada di Santa Agata). Isti podatak stoji i za pok. braću Pima (oko 1650. godine).
Pokušat ćemo objasniti ,,zagonetku“ prezimena Pima-Paskvali, za slučaj da ne potječe iz ranijeg perioda, tj. prije 1651. godine. Naime, Paula Paskvali je udovica Lodovika Pime. Braća Lodovik i (Bernard) te godine nisu u životu, tako da posjedi prelaze na obitelj Paskvali na udovičino, odnosno suprugino ime. (uxorio nomine). Međutim, Vinka (Vicenza), kći Bernarda Pime, udana je za Tripuna Paskvalija. Stoga Tripun, po pravu naslijeđa po supruginoj liniji (uxorio nomine), traži da se i njegovoj supruzi ,,uvjetno“ vrate posjedi Pime, a napose zemljište i vinograd s (pomoćnim) zgradama i kućom u Korvešu (Curuiesce), kao i najmovima. Smatramo da se ovaj posjed odnosi na današnje naselje u Belanima (Tivat).
Iste godine, 20. svibnja, Tripun Paskvali pok. Jakova , (governator),kao zakonski upravitelj dobara svojih malodobnih sinova, nasljednika pok. kavalira Pime, njihova ujaka (heredi del quondam signor kavalier Pimma, loro zio materno) , opunomoćuje Vicka Zagurija pok. Anđela (u odsutnosti) da mu isposluje novac koji je pripadao pok. kavaliru Pimi, zapovjedniku galije iz Verone (galea Veronese) .
U arhivskoj građi XVII. stoljeća nalazi se dokument iz 1607. godine koji sadrži podatke o početku gradnje kuće kotorskog plemića ( stanovitoga Pime), o kojemu će biti riječi dalje u tekstu. Iz toga notarskoga spisa se, međutim, također zaključuje da je te godine u Tivtu već postojala izgrađena kuća Jakova Paskvalija.
Matija Paskvali dvadesetih je godina XVII. stoljeća opterećen godišnjim livelom zemlje uz cijenu od 24 talira. Njegovi sinovi Marjan i Vicko (u ovom pravnom predmetu Marjan zastupa svoga brata Vicka) 1625. godine trajno ustupaju taj livel Alvizu Bući kao upravitelju ostavštine pok. Marina Mekše. Pravni predmet se rješava u Kotoru, u kući Alviza Buće, u nazočnosti suca Tripa Vrakjena i auditora Jerolima Mekše. Da bi jamčili za iskoristivost toga livela, osim što im je dopušteno da ga plaćaju u dvije rate, braća Paskvali stavljaju pod trajnu hipoteku jedno zemljište u Tivtu. Zemljište, djelomično pod lozom, a djelomično neobradivo, nalazi se u Korvešu, u predjelu Pina, gdje je i zidana kuća, kojoj je s gornje strane zemlja pok. fratra Toma (Tommaso)Bolice , te dijelovi posjeda Vicka Bolice Kokolića (Cocolich) i Lodovica Glavatija. S donje strane kuće je morska obala, po jednoj bočnoj strani kuća graniči s posjedom Bernarda Pime, a po drugoj s obližnjom cestom. Frano Paskvali pok. Toma, kao tutor maloljetnoga sina pok. Aleksandra Paskvalija, 1680. godine potražuje neobrađeno zemljište u Crnom Platu, zvano Rusovina, i daje ga u trajni najam obitelji Đura Jakobova, kako bi dobivao godišnji prihod od tri kopele žita i uz to obvezu kmeta da ga služi.
Zemljoposjednici u Tivtu su ponekad davali zajmove, pa čak i pomoć kmetovima. Tako 7. svibnja 1680. godine pred notarom Ale Nikova Sindik, njen sin Božo, i Đuro Tripov Sindik iz Crnog Plata, za sebe i za Mata Nikovog Sindika iz istoga mjesta, onda odsutnog, izjavljuju da će braći, ,,gospodi“ Benetu i dr. Josipu Paskvaliju, isplatiti 143 lire i 14 solada (po 4 groša) koliko im duguju na ime pozajmica i pomoći koje su im Paskvaliji više puta pružali u nevoljama i oskudici....“
U selu Mrčevcu 16. listopada 1681. godine vrši se procjena posjeda Jerolima Paskvalija radi ,,ulaska“ (pljenidbe) u njegovo imanje, i to na zahtjev Frana Buće, koji zastupa redovnicu Anđelu Paskvali, kćer Jerolimovu, kao vjerovnicu (creditrice) temeljem rješenja Regimenta Riječ je o komadu zemljišta čiji je jedan dio pod lozom, a drugi za sijanje, te na kojemu je nekoliko maslinovih stabala i drugih voćaka, kao i zidana kuća pokrivena crijepom, čiji kat nije u ravni s drugom prizemnom kućom oronula zida koja se naslanja na već spomenutu kuću; postoji i još jedan neplodan teren s raznolikim stablima maslina u vlasništvu Paskvalija. U spisu o procjeni nalaze se podaci da su zemljišta i zidana kuća s drugom kućom u suhomeđi do nje, s dvorištem i vodom(?) vrijedni 180 venecijanskih dukata računajući 4 groša za 1 dukat; vinograd je procijenjen na 21 dukat po kvadranjolu, teren za sijanje na 10 dukata, zajedno sa stablima voćaka; masline vrijede 3 dukata po stablu na terenu iznad kojega je Pavo Slaviov iz Mrčevca, a niže od toga terena je općinski put. Općinski sudac bio je za tu godinu Lodoviko Paskvali, koji je tom prilikom s procjeniteljima Matijom i Marinom Drago otišao u Tivat. Isti procjenitelji 11. travnja 1682. godine odlaze u Tivat, na lokalitet zvan Jakalj, na djelomično zasijano zemljište, koje je i pod lozom, te s nekoliko maslina i voćaka, a gdje se nalazi i kućica u suhomeđi bez krova, i to na uzvišenju koje je u posjedu Jerolima Paskvali. Odlazak procjenitelja u Jakalj obavljen je na zahtjev povjeritelja - redovnika (samostana) sv. Franje, kao i pravozastupnika zgrade istoimene crkve. Vrijednost imanja procijenjena je na 237 perpera i 4 dinara (denari).
Posjedi obitelji Paskvali (u XVII. stoljeću Beneta i Frana Paskvalija) bili su na mjestu današnjih Pina, i to tik uz more, što se možda vidi iz sljedećeg dokumenta: branitelj ležeće ostavštine Franice, udovice pok. Beneta Paskvalija, bio je Frano Vrakjen. Na njegov zahtjev (vještak) Frano Đovaneli odlazi na Pin kako bi premjerio komad zemlje iz spomenute ostavštine: dio zemljišta bio je pod lozom, dio zasijan, a dio pod šumom, s povećom kućom urušenih zidova i bez krova, a na dijelu zemljišta je bilo i stabala smokava i drugih voćaka. S gornje strane kuće je imanje Frana Paskvalija pok. Aleksandra, s donje je morska obala, s jedne strane je opet imanje Frana Paskvalija, a s druge potok. U ispravi o premjeru predanoj općinskome uredu piše da je vještak nekoliko puta pregledao i mjerio teren, kao i da mu je u tome pomogao i sam Frano Vrakjen. Vještak odgovorno svjedoči da je teren veličine 26, 75 kvadranjola i 105 hvata. Zanimljivo je da je vještačenje bilo besplatno, troškovi za hranu i prijevoz barkom u dva navrata iznosili su 26 lira; za četiri posjeta uredu plaćeno je 30 lira. Na margini ovoga dokumenta stoji zabilježba da je za Jakova Paskvalija izdan izvadak o premjeru terena na Pinu koje pripada ostavštini pok. Franice, udovice pok. Beneta. Smatramo (uz izvjesnu nedoumicu) da su kotorski plemići godinama propuštali plaćati trajni zakup (emfiteuzu) crkvama i samostanima; sukladno tomu, crkve se pojavljuju kao vjerovnici, a plemići kao dužnici.
Osamdesetih godina XVII. stoljeća političke prilike (počeci borbe za oslobađanje Herceg Novoga od Turaka) su bile takve da je stanovništvo Boke kotorske bilo obavezno stražariti na obalama Zaljeva, a potrebe za smještajem stražara i za skladištima bile su velike. U cilju stvaranja potrebnih uvjeta za to na tivatskoj obali (guardie che vanno scorrendo per la riva di Teodo), mletačka vlast u Kotoru skreće pažnju stanovništvu Tivta na to da stražarima imaju ukazivati dužnu pažnju, kako bi oni lakše obavljali svoju službu. Mletački providur, međutim, saznaje da Jozo i Beneto Paskvali ne dozvoljavaju stražarima korištenje njihova magazina u Tivtu, koji je stražarima zapravo bio vrlo prikladan jer je na samoj obali, te im stoga naređuje da navedeno sklonište obavezno ustupe stražarima na korištenje, i to pod pod prijetnjom sankcija u vidu kazne od 200 dukata u korist fonda za javne utvrde (delle pubbliche fortificazioni).
Kao i obično, nije ili-ili, nego i-i.
Bookmarks