Shvatila sam da je nasilje u porodici, zlo od kojeg se bježi, tjera nas da zatvorimo oči ili okrenemo glavu. Postavlja se pitanje, kada se nekim činom, ili djelovanjem, povrjeđuje granica prihvatljivog i prelazi u nasilje u porodici.
Sud je sve oštriji, tako da se, na sreću generacija koje dolaze, neki postupci moraju zaobići, i neke mjere preskočiti, bez objašnjenja da je u cilju djelovanja za „dobro“ ili napredak porodice.
Ne prihvatam agresivnost kao vaspitnu mjeru, niti smatram da stresne situacije utiču pozitivno na bilo koga. Iskustvo mi je pokazalo da nisu samo buka i čvrsta pesnica potrebni da bi se osjetilo ili definisalo nasilje. Ono može biti i tiho, a opet definisano kao presing, koji unosi nemir, nesigurnost i strah.
Žrtve porodičnog nasilja sazrijevanjem osuđuju djelovanje kojem su bili izloženi, i dok su živi nose taj trag, koji je obično i osnova njihovog odnosa prema drugima. Dešava se da se odupiru i izbjegavaju nasilje kao djelovanje, ili u najgorem slučaju primjenjuju isto. Rijetki su oni koji prihvate to kao slabost člana porodice, oproste i nastave dalje, kao emotivno zdravo biće. Kažem rijetki su, ali ima ih.