Nemam naslov.

[goozica]

guzna... Vjeruj mi! imam resenje - daj da joj nadjemo nekog forumasa ili drugara da je izbuca ka krme masan dzak da joj pukne auk u crne utrobice. Sto odma nijesi rekla da je zensko.

Neki Rshumovic da je rastavi sa zivotom.

Jedino ako nije neka veprina grdna, onda joj naruci na ebay dildo gumenjar nek se igra ))))

ahhahahaah pa nisi normalan

nigdje nisam rekla da je žensko, a ja ne sumjam u sposobnosti naših kolega i drugara

[funestis]

ajde da krenem o od toga da smo svi različiti i da to treba da prihvatimo.

ja sam odrasla u porodici gdje je otac bio jako strog, majka i ne toliko sem što je imala taj strogi pogled ako smo negdje pošli. i što me je dva puta istukla, jer sam je na smrt preplašila svojom samovoljom. da ne ulazim u detalje, uglavnom, strog za školu, strog za izlaske, ostalo da ne pričam. što se tiče fakulteta, tu se nije smjelo odužiti nego uči ili se vraćaj kući. čitavog života smo morale da slušamo i da radimo sve što nam se kaže. ja sam 18. godina nisam upisala fax nego sam počela da radim. i radila, radila, mijenjala svakakve poslove i na kraju ga i ja upisah. mogu slobodno da kažem da mi je odrastanjem usađena neka odgovornost. dovoljno o meni.

evo sad ova ista osoba zbog koje pokrenuh temu.
ispratih taj dio školovanja. studiranje više godina nego što treba, skoro do 30te godine, a nije medicina. u tim godinama, niko nikad pritisak nije vršio tipa: zašto se to ne završava, zašto to toliko dugo traje nego, naprotiv, kako je njoj teško, kako putuje, kako ima debele knjige, kao da nikad niko nije studirao. kad je ta osoba završila fakultet, zauzela je stav: e, ja svoje odradih, nađite mi posao. ja se ne sjećam da je aplicirala na jedan jedini. sjedi se kući i priča se kako se ne može naći posao. kad joj se govorilo da pored 2 računara sjedne i nauči nešto jer će joj trebat, to do mozga nije dopiralo, jer kome to još treba? i tako se sjedjelo doma i kukalo se kako nema posla. kad se našao posao, trajao je koliko je trajao, kuća pos'o, pos'o kuća. i onda opet bez posla i onda opet nema. i svako svoj posao.

onda dođeš u situaciju da za drugog kopaš ima li đe da se radi, da kucaš cv i šalješ mailove. pa onda dođe neki projekat koji opet mora da se kuca na računaru, a koji TI moraš otkucat, jer ona ne umije i NEĆE da uči sama. i kad budeš spriječen jedan dan da ne dođeš i otkucaš, zauzvrat dobiješ ljutnju. ta spriječenost je jedini razlog što danas ta osoba zna da barata računarom. znam da zvuči smiješno u 21. vijeku ne znati te stvati, ali da neko živi u prošlom vremenu i ne prihvata da se vremena mijenjaju, da se sve mijenja i da ti moraš da se mijenjaš i prilagođavaš svemu oko sebe.

meni je jasno da smo svi različiti. stavovi, mogu da se prihvate ili ne i tu nema filozofije.

da me ne shvatiš pogrešno, znam da je depresija teška, ali iz mog ugla, ovo meni ne liči na to... ili bi u ovom momentu više voljela da to nije to.
jer da se neko lomi čitavog života oko tebe, ti nemaš problema nikakvih i padneš u depresiju zbog? kako ti kažeš nema "samopoštovanje". kako neko ko nema samopoštovanje može da završi fakultet, da smatra da mora da dobije veću ocjenu ili sl? kako neko ko nema samopoštovanje može da odgvori na peckanje suprotnog pola, recimo? kako može da bude društven kad se zaposli (dok je na poslu), kad ode na ljetovanje recimo u grčku i tamo upozna nekog i lijepo se provede? kako sve to može neko ko je depresiji?

iz mog ugla i mog odrastanja, meni je nelogično da neko ima 30+ i da mu se postavlja da jede svaki obrok, da mu se skuplja veš na pranje?

evo ne znam, možda sam ja u depresiji, možda meni treba pomoć.


(sve ti eb, ovo mi je najduži post za skoro 5god)

Začarani krug negativnih emocija (koje se samo produbljuju) i prevelika očekivanja sa obije strane koje su obojene ličnim ambicijama, a koje su opet nakalemljene tuđim aspiracijama.

Izgleda da niko ne zna što hoće i svi su nezadovoljni svojom trenutnom pozicijom te vrše projekciju jedni na druge (ko, što i kako treba da radi).

A osjeća se i veliki umor u ovome što si napisala.

Ozbilno, jesi li ikada pomislila da uzmeš odmor od svega toga. Odmor uvjek donosi novu perspektivu na stvari. Osim toga odmor (odvojenost) čini obije strane da razmišljaju o sebi, a ne jedni o drugima.

[Maja]

Hm.. meni se cini da tu samo jedna strana brine i dela... Ali ovaj savjet g. funestisa je odlican..
Hvala Lepo

[Gandalf_White]

dobar sam u citanju izmedju redova ))

Ja sam nemilosrdan po pitanju ljudi koji su "depresivni". Ako neko ima klinicku depresiju ili neko drugo medicinsko stanje ok. Ali ako je neko is3povao depresivu i ako tom nekom pomognes 1001 put i taj neko ne zna da cijeni. Mani se corava posla. Za takve je ljude najbolje da su sami, da imaju hraniti svoj bolesni povrijedjeni ego.

A lele mene debela sam - depresija
A lele mene mali mi je mishko - depresija
A lele mene para nemam - depresija
A lele mene na sta licim - depresija

Rokni se brate... Presudi sebi i skalaj. Nijesam imao da jedem a nijesam bio depresivan maxe casti ti

[1ucid]

Nijesam imao da jedem a nijesam bio depresivan maxe casti ti

e pa vidis, mozda je tu tvoja greska, mozda si treba da budes depresivan

[goozica]

Začarani krug negativnih emocija (koje se samo produbljuju) i prevelika očekivanja sa obije strane koje su obojene ličnim ambicijama, a koje su opet nakalemljene tuđim aspiracijama.

Izgleda da niko ne zna što hoće i svi su nezadovoljni svojom trenutnom pozicijom te vrše projekciju jedni na druge (ko, što i kako treba da radi).

A osjeća se i veliki umor u ovome što si napisala.

Ozbilno, jesi li ikada pomislila da uzmeš odmor od svega toga. Odmor uvjek donosi novu perspektivu na stvari. Osim toga odmor (odvojenost) čini obije strane da razmišljaju o sebi, a ne jedni o drugima.

ajde sad zamisli da je jedna čitava zgrada ne zna šta hoće i da su nezadovoljni trenutnom pozicijom, šta treba da rade?
svi mi imamo neka trenutna zadovoljstva pa , bože moj, ne može bit sve kako mi oćemo, treba li svi da se objesimo?
a ja nisam uz tu osobu svaki dan nego se desi, kao danas, da se dotakne tema koja se godina vrti u krug i koju ja, iskreno, ne razumijem.

ja bi se do sad 20x ubila kolko me jada ubilo pa sam evo živa i ne očekujem od drugih da žive umjesto mene.

[Maja]

Opis koji je dat uopste nema dodira sa depresijom, nego obicno prilagodjavanje letargiji. A koliko se moze zakljuciti da je to letargija primjecuje onaj koji zeli i pokusava da "drmne".. Medjutim, tu postoji jedna zackoljica, da li tim "drmanjem" se upravlja tom osobom da se promijeni iz razloga drugih, a ne svojih.. To je vec previse za detalje..
Neko je zadovoljan stanjem u kojem jeste, a neko sa strane misli da to nije pravilan ili "dovoljan" nacin zivota.
Cesto pomislim da je neke osobe bolje ostaviti na njihovoj licno odabranoj putanji.. Cisto da u ugodnosti koja im je dovoljna - cavrljaju.

Hvala Lepo

[goozica]

Cesto pomislim da je neke osobe bolje ostaviti na njihovoj licno odabranoj putanji.. Cisto da u ugodnosti koja im je dovoljna - cavrljaju.

Hvala Lepo

a zamisli da takvi ostanu na kraju sami i da ti moraš da vodiš računa o njima?

[Gandalf_White]

Ne moras. Tebe empatija sjeba. Mozda si izmedju ostalog ti kriva za njeno stanje... Da nije tebe bilo oko te osobe mozda bi se trgla. A ovako nutkaju kuci, nutkas ti... Nema razloga da se chupne

[miš iz rupe]

Ne postoje te pare koje mogu da kupe moje slobodno vrijeme. Nikad,(ni kao mali) nisam mogao da shvatim ljude koji su prodali svojih 6 dana da bi mogli da "izađu" onaj sedmi(mislim na neoženjene i neudate). A najmanje mogu da shvatim one kojima je čak i od novca važniji prestiž pa pristaju da ne gledaju bijeloga dana samo da bi bili na visokim funkcijama.
Kad prođe ovaj život.......što ti osta?

[goozica]

Ne moras. Tebe empatija sjeba. Mozda si izmedju ostalog ti kriva za njeno stanje... Da nije tebe bilo oko te osobe mozda bi se trgla. A ovako nutkaju kuci, nutkas ti... Nema razloga da se chupne

ne, mene nervira traženje opravdanja za nekog kome to ne treba.
ja ne nutkam ništa. ne gledamo se, ne živimo zajedno.

[Maja]

I o tome sam razmisljala svojevremeno. Odgovor je stigao ubrzo kod realizovanog "spasavanja" a mnogi, tj. ladno mogu reci svi su bili teski ko olovo... "Pa sta, i sama bih prezivjela/o i bez pomoci." I svasta nesto.. Imam jako puno iskustva u tome, i sada, iz ove perspektive, mislim da sam samo sebi totalno nepotrebno nabacivala extrem obaveze razmazenih uz sve moje koje su morale biti takodje uspjesne, dakako..
Vjerovatno ljudi sami trebaju da prodju sve to da bi donijeli zakljucak. Kako kazu u CG - jedno je zaduzeno da uvijek vuce, a drugi se suncaju dok ih "remorker" odvlaci na sigurno, lijepo, pozitivno, uspjesno itd mjesto.
Prezivjece.
p.s. Moze li samo jedan odgovor na pitanje:
Iako mislim da ta osoba sama ne trazi od nikoga nista (ovo je sablon iz mog iskustva), ali zato porodice i ljudi oko njih "dobacuju" na savjest a gdje ce, a kud ce, a...?

Hvala Lepo

[goozica]

p.s. Moze li samo jedan odgovor na pitanje:
ali zato porodice i ljudi oko njih "dobacuju" na savjest a gdje ce, a kud ce, a...?

Hvala Lepo

naravno. odgovoriću ti ovako:

zašto ljudi oko nje razmišljaju šta će biti s njom dok ona razmišlja o tome da joj ne pada na pamet da joj se ostatak familije "izvuče", a da ona ostane da brine o roditeljima?

posebno o roditeljima koji je izdržavaju.
hvala lepo.

[1ucid]

dobro je guzice, malo je cudna djevojka, ti mjesto da joj pomognes ti je ogovaras na forum.. nema smisla stvarno, ajde da je ne znas razumio bih ali ipak ti je drugarica, nemoj zezat. Ta empatija ti se malo izgleda iskljucila, pretisni dugme za njeno ponovno paljenje.

[Maja]

Svi ti koji su "locirali" problem - osobe u familijama, prstom nisu mrdnuli dalje od "razmislljanja" i "brige", ocekujuci da ce neko drugi (u ovom slucaju ja) uraditi nesto konkretno. Nazalost, tako je uvijek bilo i smatram samo sablonom koji je tipican za CG. Jadikovanje, zaljenje, strahovi, brige, ali konkretno.. e to samo onaj ko je "jak i moze"...Ups.. moralno - mora.

Hvala na odgovoru.

Hvala Lepo

[goozica]

svaka familija ima jednog jakog i stabilnog od kog se sve očekuje.
samo što se ne može dovijeka jahat.

[Maja]

Ja to nisam znala, jer nisam "sazrijevala" u CG.. Ali shvatila sam naknadno fazon.

Hvala Lepo

[Xerxes]

Ogroman je broj onih što ne prave razliku između života i životarenja...



"Čovjek je rođen da radi, trpi i da se bori; ko tako ne čini, mora propasti."
- Tesla

[funestis]

ajde sad zamisli da je jedna čitava zgrada ne zna šta hoće i da su nezadovoljni trenutnom pozicijom, šta treba da rade?
svi mi imamo neka trenutna zadovoljstva pa , bože moj, ne može bit sve kako mi oćemo, treba li svi da se objesimo?
a ja nisam uz tu osobu svaki dan nego se desi, kao danas, da se dotakne tema koja se godina vrti u krug i koju ja, iskreno, ne razumijem.

ja bi se do sad 20x ubila kolko me jada ubilo pa sam evo živa i ne očekujem od drugih da žive umjesto mene.

To je problem društva u kome se traže samo već formirani i jaki karakteri koji mogu progutati svašta, bez emocija ili žaljenja. Međutim u tom društvu nikoga nije briga stvarati potrebne ljude i cjela jedna generacija koja obuhvata skoro 20 godina je izgubljena i stavljena u kolektivnu depresiju neadekvatnim školstvom, prilikama i pretjeranjim tapšanjima po ramenu.

Svi se prave maheri i čvrste stjene i niko ne želi priznati slabost osim kada više ne može izdržati i slomi se kao šibica (Gandalfe ovo je i tebi napisano).

Polako ljudi, ne može se sve odjednom i kada se vrši preveliki pritisak negdje mora pući.

Ja mogu samo govoriti iz ličnog iskustva jer nemam potrebno školsko znanje i šire iskustvo psihologa ali vidim da neke su stvari u našem društvu off. Pokupili smo loše navike prošlosti (patrijarhalni odnosi uključujući i primat roditeljskih želja i prakse, nepotizam, i prezir prema slabijima) i loše navike današnjice (novac je mjerilo sreće i korporativna diktatura).

Ali da se vratim na mene i moje iskustvo.

Prošao sam čitav svjet, nešto zbog posla nešto zbog svojeg ćefa, govorim 2 jezika tečno i još 2 onako uz pomoć noga i ruka, poznajem solidno rad sa kompijuterima, posjedujem mnoga profesionalna znanja koja obuhvataju plovidbu, transport, medicinu (na nivou medicinske sestre), sigurnost, bezbjednost itd. Mogao bih listu pisati u nedogled. Imao sam u jednom momentu plaću od 8000e mjesečno (upravo u trenutku kada sam konačno pukao pod pritiskom, od nespavanja, moralnih dilema i neprekidnog rada).

Odjednom je meni život stao a svi su me gledali čudno (pogotovu moji doma, u principu kako možeš ostaviti tako dobar posao, što ti je, jesi li ti lud itd, itd, itd). I iduće 3 godine su me svojim odnosom (kojega razumijem ali je na nene imao strašno negativan uticaj) dokrajčili da sam izgubio svaki cenat samopouzdanja i više nisam mogao ni izići iz kuće, sve što sam do tada postigao je preko noći nestalo i postalo bezvrjedno, a svo znanje je bio nepotreban trud, a novac, zle pare.

I bio bih ostao tako u pećini da mi konačno moj brat nije pružio ruku, zaobilaznim putem, polako, gledajući da me antagonizuje jer sam bio dosta slabih živaca od konstantnog kljucanja.

Danas opet vozim brod ali sada samo 8 sati dnevno i to za puno, puno manju platu. Nikada nisam bio sretniji i bratu zahvalan do groba što me je spasio.

Eto ovo ti je moja priča, ako možeš nešto izvući iz toga.

Nekada su ljudi zadovoljni sa puno manje, a sve preko je samo nepotreban trud i mučenje. Stvar je u tome što ni mi sami ne vidimo svoje limite i tjeramo se preko svake mjere, a da ne govorimo o svojim kolegama i bližnjima koji uvijek očekuju više i bolje od nas (mnogo puta nesvjesno i često sa dobrim i iskrenim namjerama).

Usput, da ti priznam, pomogla mi je i jedna dječija serija crtanih filmova koju sam otkrio prije nešto više od 8 mjeseci o kojoj često pišem po forumu, idući na nerve mnogim mačomanovima okolo. Optimizam i filozofija života opisana u seriji mi je takoreći napunila baterije samopouzdanja. Ne treba zanemariti ni pop kulturu čak i kada je nadasve čudna i da ne kažem 100% :stupid:

[1ucid]

eto vidis goozice, funestis je bio u teskoj zivotnoj situaciji, i brat mu je pomogao da izadje iz nje, a ti umjesto toj drugarici da pomognes ti joj se na ovaj nacin rugas putem foruma i sprdas joj se, ja da sam na tvoje mjesto meni bi bilo stid, ali ti si ocigledno sva od guzice napravljena, tako da ti je i obraz prekriven tim tkivom, pa na tebe onda ne pali ona izreka "stidi se obraza kad guzice nemas", tako da bih ti rekao samo prvi dio ove poslovice "stidi se", :/

[goozica]

To je problem društva u kome se traže samo već formirani i jaki karakteri koji mogu progutati svašta, bez emocija ili žaljenja. Međutim u tom društvu nikoga nije briga stvarati potrebne ljude i cjela jedna generacija koja obuhvata skoro 20 godina je izgubljena i stavljena u kolektivnu depresiju neadekvatnim školstvom, prilikama i pretjeranjim tapšanjima po ramenu.

ja ne bih o problemu kompletnog društva, jer ima ko, evo po cijeli dan na društvenim mrežama i portalima kritikuju sve što im ne valja, pljuju sve što im se donese, sa stolice, iz kreveta, a da ih pitaš da učine nešto povodom toga, prstom ne bi mrdnuli.

Polako ljudi, ne može se sve odjednom i kada se vrši preveliki pritisak negdje mora pući.

ja kapiram tebe i tvoje iskustvo i da tebi nije bio potreban pritisak i niko to ni ne radi niti ima namjeru. al moraš da priznaš da i druga strana ima granicu i ne može dovijeka da trpi.

Ali da se vratim na mene i moje iskustvo.

(upravo u trenutku kada sam konačno pukao pod pritiskom, od nespavanja, moralnih dilema i neprekidnog rada).

eto tako. i ja radim posao koji psihički iscrpljuje i ja znam da puknem itekako.
desi se da kažem: ajde nađi neki talk show da slušam neku glupu priču da odmorim. uzmem da prevodim seriju ili film, slušam muziku, mlatim po forumu i to je moj odušak.

Odjednom je meni život stao a svi su me gledali čudno (pogotovu moji doma, u principu kako možeš ostaviti tako dobar posao, što ti je, jesi li ti lud itd, itd, itd). I iduće 3 godine su me svojim odnosom (kojega razumijem ali je na nene imao strašno negativan uticaj) dokrajčili da sam izgubio svaki cenat samopouzdanja i više nisam mogao ni izići iz kuće, sve što sam do tada postigao je preko noći nestalo i postalo bezvrjedno, a svo znanje je bio nepotreban trud, a novac, zle pare.

I bio bih ostao tako u pećini da mi konačno moj brat nije pružio ruku, zaobilaznim putem, polako, gledajući da me antagonizuje jer sam bio dosta slabih živaca od konstantnog kljucanja.

Danas opet vozim brod ali sada samo 8 sati dnevno i to za puno, puno manju platu. Nikada nisam bio sretniji i bratu zahvalan do groba što me je spasio.

Eto ovo ti je moja priča, ako možeš nešto izvući iz toga.

Nekada su ljudi zadovoljni sa puno manje, a sve preko je samo nepotreban trud i mučenje. Stvar je u tome što ni mi sami ne vidimo svoje limite i tjeramo se preko svake mjere, a da ne govorimo o svojim kolegama i bližnjima koji uvijek očekuju više i bolje od nas (mnogo puta nesvjesno i često sa dobrim i iskrenim namjerama).

Usput, da ti priznam, pomogla mi je i jedna dječija serija crtanih filmova koju sam otkrio prije nešto više od 8 mjeseci o kojoj često pišem po forumu, idući na nerve mnogim mačomanovima okolo. Optimizam i filozofija života opisana u seriji mi je takoreći napunila baterije samopouzdanja. Ne treba zanemariti ni pop kulturu čak i kada je nadasve čudna i da ne kažem 100% :stupid:

3 godine kažeš... i razumiješ? a oni nisu tebe razumjeli?
drago mi je da si se izvukao iz toga...

[funestis]

ja ne bih o problemu kompletnog društva, jer ima ko, evo po cijeli dan na društvenim mrežama i portalima kritikuju sve što im ne valja, pljuju sve što im se donese, sa stolice, iz kreveta, a da ih pitaš da učine nešto povodom toga, prstom ne bi mrdnuli.

Ljudi se boje promjena iako su nezadovoljni. Na ulici neće niko da preuzme odgovornost za pokretanje promjena, a na netu i društvenim mrežama su svi naizgled anonimni i mogu izbacivati svoje frustracije.

Doklegod ljudi žive konforno makar i nesretno (imaju hranu i stan i neku zabavu) biti će ih strah da mjenjaju svoj status jer se boje i to malo izgubiti.

ja kapiram tebe i tvoje iskustvo i da tebi nije bio potreban pritisak i niko to ni ne radi niti ima namjeru. al moraš da priznaš da i druga strana ima granicu i ne može dovijeka da trpi.

eto tako. i ja radim posao koji psihički iscrpljuje i ja znam da puknem itekako.
desi se da kažem: ajde nađi neki talk show da slušam neku glupu priču da odmorim. uzmem da prevodim seriju ili film, slušam muziku, mlatim po forumu i to je moj odušak.

Meni se više čini da projektuješ svoju situaciju na druge. Možda se i ti približavaš tački pucanja i podsvjesno si svjesna toga i kroz svoje poznanstvo vidiš posljedicu nečeg takvog i hvata te panika?

3 godine kažeš... i razumiješ? a oni nisu tebe razumjeli?
drago mi je da si se izvukao iz toga...

Oni su me razumjeli i te kako ali se nisu znali postaviti jer su polazili iz pogrešne premise o tome što je meni potrebno. Pazi mi smo svi odrasli u kulturi u kojoj slabost, makar i trenutna znači automatski prezir i sramotu i da je jedini način da se čovjek prene iz toga je kroz kritiku i prisilu. Da ne kažem i to da je moj odlazak sa tako dobrog posla bio stravičan da ne kažem katastrofalan udarac po budžet (moja plata je bila koro 70% svih primanja u familiji a svi osim đece smo radili) tako da shvatam i njihovu frustraciju i uvjek ću biti posramljen zbog toga i to je nešto sa čim moram živjeti.

Ali smo se prilagodili novim uslovima sa manje para i sada opet ide na bolje.

[miko501]

Ovo je problem cijelog drustva ,koji se manifestovao 90' godina ! Bilo je bitno da se uzme dzeparac od roditelja ,da se ima za kafu ,da se izmole roditelji da se kupe maxerice ,da se kupi sve markirano ,a da se nista ne radi i ne daje od sebe ! Pa tako sada isti ti ljudi su odrasli ,i naravno navike je tesko iskorijeniti ,ali treba zïvjeti pa neki uspiju a neki panu . Mene strasno nerviraju nepreduzimljivi ljudi ,a takvih je danas dosta , jer zivot je jedan veliki plijen kojeg treba grabiti kao ptica grabljivica !

[remark]

Ne zamjerite ali ođe nema zdravoga haha, pridružujem vam se u željama za ozdravljenjem što i sebi želim. Poznat mi je slučaj koji koleginica guzičica opisuje, mislim da svi imamo u okruženju bar po jednu osobu sličnih osobina. Nekako mi je ljepše da pripadam ovom dijelu što se oslanjanju na njega pa se s vremena na vrijeme pukne pa pošalje sve u pm pa opet ispočetka. Funestis moram da primijetim da kao familija mnogo trošite :-).

[Fidel Castro]

Ljudi se boje promjena iako su nezadovoljni. Na ulici neće niko da preuzme odgovornost za pokretanje promjena, a na netu i društvenim mrežama su svi naizgled anonimni i mogu izbacivati svoje frustracije.

Doklegod ljudi žive konforno makar i nesretno (imaju hranu i stan i neku zabavu) biti će ih strah da mjenjaju svoj status jer se boje i to malo izgubiti.

Klip za tebe (iako si ga vjerovatno gledao) a vezan za konkretno to sto si rekao (a ne toliko za sveukupnu temu). Oprostice mi guzica na blagom off-u.