"Sumnjaj da zvezde su vatre žar, sumnjaj da sunce nebo ophodi, sumnjaj da istina laže je, al ne i u to da volim te ja." William Shakespeare "Hamlet"
Ako je zena cvijet, ti budi leptir…
"Sumnjaj da zvezde su vatre žar, sumnjaj da sunce nebo ophodi, sumnjaj da istina laže je, al ne i u to da volim te ja." William Shakespeare "Hamlet"
Crni leptiru, leti u Noc,
Jutro sachekaj, Svijetlost ce doc'.
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
"Posle toga više nije uspeo da je pronađe u gužvi, ni sledećih dana na ulici, ni sledećih godina u varoši, ni sledeće večnosti u životu…"
Ad astra.
''Nije da me ne zanima kako si, šta radiš i šta je novo. Ali ne ide uz ravnodušnost da te to pitam. Živiš verovatno.. Šta ćeš, moraš. Ja isto tako, kad već pitaš. Nisam više tužan, ne umem. Srećom, ne smeš da mi nedostaješ, inače bih teško podneo to što te nema. Znaš, dobro je ispalo to sa nama. Kao da nije ni bilo. Baš smo lepo ravnodušni, zar ne?! Ne umemo ni da se mrzimo.. Nemamo više srca ni za to.''
Šarl Bodler "Fanfarlo"
"Najteže je, nastavi on, što se svaka ljubav uvek ružno svršava, utoliko ružnije ukoliko je bila božanskija, krilatija u svome početku. Nema sna, ma kako idealan bio, koji se ne završi proždrljivim drekavčićem na dojci; nema utočista, kućice nema tako divne i tako snevane koju pijuk ne poruši. Nego, to je još razaranje materijalno; no postoji još jedno nemilosrdnije i potajnije koje se obara na stvari nevidljive: Zamislite kako se u trenutku kad se oslanjate na biće koje ste odabrali, i kad mu govorite : „Uzletimo zajedno i potražimo dno neba!“ – neki se glas neumoljiv i turoban nadnosi nad vaše uho da bi vam rekao da su naše strasti lažljivice, da nam se u kratkovidosti našoj pričinjavaju lepa lica a u našem neznanju krasne duše, i da nužno dolazi dan u koji idol, pred bistrijim pogledom, postaje tek samo predmet, ne mržnje, nego prezira i čudjenja!"
Na jednu stranu vage stavili su srce, a na drugu dodavali cigle, jutra zemlje, nule, kvadratne metre, kubike, placeve sa pogledima na more, četrnaest karata, dvadeset karata...
Da je pored onog srca na tasu bilo još jedno, mogli bi na drugu stranu nasaditi i oktet slonova pa im ne bi pomoglo. Ovako, njeno usamljeno srdašce nije imalo šanse.
Iako je bilo poprilična stena...
Ad astra.
Smehom je sakrivala strah, ponosom slabost.
Bila je neko ko ne zna ostati. I nije ostala, nikada.
A voleo sam je. I ona je mene volela…
Ad astra.
Nedostaješ mi od prvog trenutka kad sam te vidio.
Bebac reče...
![]()
"Želim vam samo jedno, a to su dvije stvari: red, rad i disciplinu"
"...Ljuta si na sebe, jer ti nedostajem, prznice mala. Nedostajem i sebi otkad smo sazvežđe podelili, pa svako gazduje svojom samoćom. Budalo jedna, nemaš pojma koliko te volim, ovako budalast. I drugi su blesavi, al’ ne umeju k’o ja da lepo popričaju sa tobom kada te nema, ni da poskakuju trotoarom, u pokušaju da usklade korak sa tobom, nevidljivom. Žao mi što nisi tu, da vidiš kako je lepo sa tobom..."
Čekao sam je svako jutro od 8,00 do 11,00 časova...u crnim bojama, u dvorištu podno Stare čaršiije.....Čekao sam je u daljinama tuđih zemalja, u istrulilim autobusima...Nije došla ni raskalašna, ni čista kao prvi dah...Da neće doć, nekako duboko u sebi, znah..
Čekao sam je više radi sebe, kao što djeca čekaju prve džanarke...Dio mojih želja, mora da snuje, da kaže: Sad će....Evo, tu je...mora da traži njene ruke...da brodi noću do njene luke...
Možda nekom drugom izgleda da ja nešto radim od 8 do 11 ..To je varka, ja čekam nju...Godine valjaju olujne oblake na obzorju, lupaju čežnju o prozore sjećanja..krv navire i pitam se: Da li sam trebao pristati na tuđe nježnosti ? Da li sam izgorio zalud mladost svu ? Ako je tako, taj ispit nisam položio, a popravnog nema....Ako je tako, ja nemam šta izgubiti.... nek se oluja slobodno sprema..
U čekanju su proletjela pokisla jata na Jug...pol se pomjerio par centimetara... okeani su nadošli... Nestali su heroji, ostale su samo žrtve..Mislim da sam propustio par odličnih pijanstava, priliku da napišem knjigu...da naučim svirati saksofon... da odaberem pogrešnu stranu u ratu...da nakrivim šubaru starom svatu...
U čekanju je prestala mirisati trešnja iznad rijeke... Počeo sam se stidjeti, što Boga neću vidjeti... Zvona su počela pratiti sve moje znane... govoriti da jedno jutro ni meni neće da svane...da je njeno oko, jezero preduboko...
Šta da vam kažem ? Čekao sam i čekaću je... nek ide do vraga sve...slobodno uperite prst, svako nosi svoj krst...i da znate:
Neću se stidjeti, ako zbog nje Boga neću vidjeti...
"Tišina.Ne progovori ni reč,ne daje mi odgovor ni na šta,a toliko toga mi kaže"...
..."Onda kada koja čašica više pomeri lavinu misli i počnu zagrljaji da plešu po zidovima,
i neki stari snovi,stare ljubavi sednu za sto i dokusure tu noć... i to srce.
Jedna od onih ljubavi zbog koje se druge vole polovično...
Godinama posle će se voleti svako na svojoj strani života, tajno.
A ni godinama posle neće imati hrabrosti za tu ljubav.
Do vraga sa njom, nije nam svima suđeno..."
Last edited by Artemis; 11-09-13 at 01:17.
"Tiha voda brijeg roni..."
Cika Ducic je znao da napise najljepse pjesme o ljubavi...
Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
moja reču šumu; moj korak i bludnja;
samo si lepota koliko si tajna;
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost; neka
tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva;
u velikom bolu ljubav svoju metu;
istina je samo što duša prosneva;
poljubac je susret najveći na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden;
ti beše misao moja očarana;
simbol svih taština porazan i leden,
a ti ne postojiš nit si postojala;
rođena u mojoj tišini i čami,
na suncu mog srca ti si samo sjala:
jer sve što ljubimo stvorili smo sami
Tvoja mokra stopala dodiruju pod ostavljajući otiske, jedini dokaz da nisi priviđenje. Ovaj put nisam uživao gledajući kako se tuširaš. Imaš neki svoj ritual, probavam sve djeliće da pohvatam…negdje sam pri kraju. Ispunio bih ti sve želje u ovom trenu. Ima ih sigurno na hiljade koji bi ti mogli dati više od mene, ali nema nikog kom si potrebnija.
Ja smatram da svi ovi likovi koji ljubav i privlacnost ka zenskom polu dizu u nebesa; da su u stvari to sve cudaci koji nikad nisu spavali zenu, i onda su dali masti na volju o tome.
Inace da su bili sa zenama, druge bi im ptice pjevale, i o drugim stvarima bi oni pisali.
Hvala.
I nisam zidar, ali eto
oko mene ceo zivot cigle, zgrade, blokovi i beton
"
„Rekao si: Naše sve me podsjeća na „Prohujalo sa vihorom.“
„Jesam“
„ Pogriješio si, a možda nismo ni gledali isti film, možda nismo ni živjeli isti život. Mene sve podsjeća na „Sjaj u travi“. Sad, na kraju, kad se kazaljke poklapaju i svi računi svode, vjerovatno nije ni važno.“
„Ne želim u to da verujem, mora biti važno !“
„Sada,kada ništa na svijetu ne može vratiti dane prohujalog ljeta, naš sjaj u travi, blještavost svijeta, ne treba tugovati,već tražiti snage u onom što je ostalo i s tim živjeti.
Zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava, već zaboravimo da smo se voljeli, da smo se svađali i da smo bili krivi. Požurimo s danima, s danima što će doći. Požurimo sa shvatanjima, sa svim što me odvaja od tebe. Jednom ćeš se vratiti i ubrati cvjetove koje smo zajedno mirisali, gazili, ali tvoje ruke biće prekratke, a noge premorene da se vratiš.
Biće kasno. Možda ćemo se naći jednom na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo, ali proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci jedan skrenuti pogled biće sve što ćemo jedno drugome moći dati."
Evo Bukovski je neko ko je realno opisivao i zivotne stvari a on je nevinost izgubio u cetrdesetim jer je bio previse ruzan, dakle tek kad je postao poznat... tada je vec imao najlepse zene i mnogo njih. Postoje i oni u nasoj poeziji koji nisu imali ljubav niti voleli stvarnu zenu ali su bili zaljubljeni u zenu u masti, pisali najlepse ljubavne pesme.
"...Probudila se nježnost u meni, probudila je jedna lijepa misao,
možda i nije samo jedna, možda je dvije, pet, šest...deset; nebitno je skroz.
Sad bih rado pričala gluposti na njegove uši,
sad bih se rado smijala držeći svoje ruke oko njegovog vrata...
Morat ću ovu djetinju raznježenost držati u sebi do novog svitanja, poslije ću lahko..."
'A ona je tako nezno asocijalna, dok cuti dodje ti da je zagrlis i ne pustas.'
I don't get lucky. I make my own luck.
I don't get lucky. I make my own luck.
"Javio bih ti se ja, ovako ponekad samo… Da se uverimo kako smo oboje dobro… Ali ne smem. Više bih nam bola naneo nego što bih nas umirio. Ovako ćutimo oboje i nadamo se da je ono drugo dobro. Tamo negde. Daleko…"
Ad astra.
'I won’t kiss you. It might get to be a habit and I can’t get rid of habits'. -F. Scott Fitzgerald
I don't get lucky. I make my own luck.
*nastavak>
"Naravno, rodila se i poneka ljubav. Mnoge su kasnije krunisane brakom.
A moja ljubav bila je daleko. I on u nekom dalekom gradu večeras slavi matursko veče. Koliko sam puta poželjela da je pored mene. Da plešem sa njim.
I plesala sam. Svaki ples bio je samo On. Moje misli jezdile su nebom. Slala sam mu svoju ogromnu ljubav, ubijeđena da tamo negdje daleko prima moje misli i čežnju za njim."
Natalija Nata Žižić - Stazama života
Nije bila zla, bila je samo slaba. Nedovoljnjo jaka. A on, on je bio jak za Oboje:
"Zašto bi muškarac prevario ženu? Svaka ima dvije noge, dvije ruke...." - Gojko Žižić
Realni optimista.
"Uzećemo se brzo(...)"
Natalija Nata Žižić - Stazama života
Samo oni koji se usude uvelike podbaciti, mogu uspjeti u velikoj mjeri.
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks