Reply With QuoteTRAKTAT o samoubistvu
Odolio je čak i neodoljivom iskušavanju demona da, kao suđaja, prekrati života nit. Nije iskoristio čak ni naklonost nečistih sila i njihovu moć i s ove i s one strane. Kao pjesnik nije se ponio slavom tolikih samoubica, ni taštom željom da ostane vječno mlad, a propuštene su idealne prilike. To se nije desilo, iako je velikih razloga za to bilo, čak ni kada ga je ostavila neka žena koju je bezmjerno volio, koja mu je „trošila mladost i talenat“. Propuštio je sve prave povode za samoubistvo kao izbavljenje. Iako je obećavao da to učini, nije učinio, čak je i oproštajno pismo napisao.
Trebalo je, možda, da bude primjer kao njegov drug iz mladosti Branko Miljković, koji je otišao u 27. godini, ostavivši oporuku:
„Nemoj, jutro moje belo,
ime ti svoje ostavljam
kad ne mogu da se vratim“.
Jevremov dvojnik, lirski subjekt, u samopropitivanju veli:
„A bio bi primjer,
I to prvi
U jednoj literaturi,
Gdje se niko ne ubija,
Gdje žive samo zdravci,
Gdje su pjesnici zdraviji
Od rudara, livaca, zemljoradnika i guslara!“
Pa u čemu je onda taj famozni crnogorski „depresivni optimizam“, u ratu ili u miru, u ratu sa sobom?
On ni kao lirski subjekt nije poklekao ni pored obećanja datog nekoj mladoj dami „Sa sazvježđem crnih mladeža po tijelu.“
Osim bolesnih, koji nemaju drugog izlaza, samo mladi i neukrotivi samovlasno odlaze iz života. Jevrem Brković nije htio „svijetu u lice da pljune“. Zato slijedi na hiljade njegovih zašto. Nema odgovora, iako će se u njegovoj zaostavštini naći „bar tri oproštajna pisma“. Obećavao je, obećavao ali život je uvijek izmicao i umicao ispred zjapeće praznine.
Monterlan je obećanje ispunio u 82. godini i nije zakasnio, u njegovim godinama za našeg pjesnika bi to bilo poniženje da učini. Nije to za starce. Po njegovom mišljenju, antejski vezanom za život, treba imati više hrabrosti za postojanje nego za nepostojanje. Međutim, ta sigurnost ne traje dugo, ubrzo stižu demončići sumnje, jer za tako nešto potrebno je iznenađenje, neko oneobičavanje.
„Ljepotani Smrti
Mladost okončavaju,
A to nije isto!“
Nastupaju vajkanje i kajanje. Po onoj narodnoj – jedno kajanje nikad ne fali.
U ovom Jevremovom „mitu o Sizifu“, poetskom traktatu o samoubistvu, došlo je do žestokog sučeljavanja Erosa i Tanatosa. Eros ipak pobjeđuje. Ali to je utješna, Pirova pobjeda. Jer: teže je živjeti nego umirati i pored toga što je vjekovno iskustvo neveselo – „život je dan do podne a od podne nema dana“.
Smrt je trenutak, a život je vječnost, s ove ili one strane – pitanje je. To je velika tajna. „Od toga su u grobu ključevi“, vajkao se i Njegoš.
U novom poetičkom obrtu, u duhu Miscellanea poetica, lirski subjekt kaže svome tvorcu:
„Živi kako živiš,
Kad nijesi na vrijeme uradio
Ono što mogu samo oni
Što odbijaju životom da se uprljaju,
Pogotovo dugim!“
Onima koji imaju unuke, stvarne i lirske, ne bi pristajalo vraćanje Bogu ulaznice za predstavu koju je režirao a nama kao glumcima samo uloge podijelio koje treba da odigramo.
Pjesnik priznaje da nije imao hrabrosti za samoubistvo i smrt, iako je često bio na ivici, ali jeste za život, što je neuporedivo teže. To je istinski a ne lažni optimizam Jevrema Brkovića, njegovo zavještanje.
Od milijarde i milijarde mogućnosti da nas nema, postoji samo jedna jedina varnica da nas ima. A nju je grijeh ugasiti, ako ne utrne sama.
SJEĆANJE na Nju
Poema Cio sam u tvojoj smrti inspirisana je neočekivanom smrću njegove supruge Kaće, ujedno Penelope, Laure i Beatriče. U strukturno-poetičkom pogledu poema cijeloj knjizi Živio i preživio daje koherentnost i viši, estetski smisao.
Poema posvećena Kaći i inspirisana njome ima osamnaest lirskih prstenova, koliko je i ona imala godina kada ju je pjesnik sreo. Taj đerdan se dopunjavao skoro pola stoljeća.
U poemu nas pjesnik uvodi direktno, kao u kuću, bez patetike i romantizma.
Smrt voljene žene prelazi u brojne slike, u ritmičko sjećanje, u osobenu liriku, u kojoj je snažno metafizičko osjećanje svijeta, koji se spoznaje više čulima nego razumom.
U slikama njihovog doma sve se pokrenulo njenim odlaskom, sve traje nekim posebnim životom. Red se ruši i ponovo uspostavlja. U konačnosti, beskonačnost izvire iz svega. Ona se uselila u dom, u dušu. To je ipak neko naročito lirsko saznanje metafizičke suštine bića. Most prema drugim svjetovima koji se ostvaruju. Ostaje samo sjećanje na nju. Nema susreta. Svijet je dom, a ne crkva. U domu njen lik kao ikona. U stvari poema Cio sam u tvojoj smrti je svijeća koja gori a ne dogorijeva. Najkorotnija elegija Jevremove poezije. Ona sažima ne samo strukturu ove knjige nego zgušnjava lirsku masu cijele njegove poezije.
Pisana jezikom pjesničkim, crnogorskim, iako suviše nadrealno realna, u ovoj „Kaćinoj poemi“ ima nešto mistično, religiozno. Decenijski kult žene u poeziji Jevrema Brkovića krunisan je Kaćinim kultom, kao apoteozom čistote.
Na oltar poezije ona je prinijela svoju dušu i ovjekovječila se. Živjela je u domu, a vjekuje u poemi.
Njegova mrtva draga je duh, spirit lirske građevine cijele knjige Živio i preživio.
Knjiga kao dom je jedino utočište, estetsko. Jedino u njemu može da se živi i preživi, da se vjekuje.
Poema je spiritualno spomen-zdanje za Pjesnika i njegovu vječnu Kaću. Pribježište od hirovitosti i lukavstva onostranog – ne samo demonskog nego i božanskog.
U vječnoj, prokletoj dilemi: ima li ili nema smisla živjeti, da li je potrebna veća hrabrost za život kao postojanje ili za smrt kao ništavilo, poricanje egzistencije, kad, kako bi Šekspir kazao – „slobodu sebi možeš da daš i malim nožićem“, pjesnik Jevrem Brković se priklanja bogu Erosu a ne Tanatosu
Marijan Mašo MILJIĆ
Originally Posted by junackopleme
Moraju biti dobro očuvane.
Bookmarks