Iz raznih novina II

[minjo]

http://www.vijesti.me/vijesti/scekic...a-clanak-21895
U cijeloj promašenoj karijeri Koče Pavlovića ovo je jedini njegov pametan potez(on je pisao dio prijedloga novog izbornog zakona đe se pominju mediji)

[minjo]

danas smo u znaku broja 5
5-oro okupljenih na protestu Velaševićevaca
5-oro okupljenih na protestu Pobjedinovaca

[El Re]

http://www.vijesti.me/vijesti/scekic...a-clanak-21895
U cijeloj promašenoj karijeri Koče Pavlovića ovo je jedini njegov pametan potez(on je pisao dio prijedloga novog izbornog zakona đe se pominju mediji)

O smislu Koče Pavlovića za demokratiju, ulogu i slobodu medija, najbolje znaju nekadašnji kolege na TV Budva... Da je Pavlović živio u doba Gebelsa, angažman mu ne bi promakao a Treći Rajh iako bi možda propao, zasigurno bi njegovom zaslugom i smislom za propagandu ostao u srcu svih Njemaca...

[minjo]

više omatorih,zaboravih je li on ili Miško Đukić (za vrijeme direktorovanja u tv Budva) jurio novinara sa nožem(doduše za pisma) po redakciji ?

[El Re]

Portal Vijesti: 31.05.2011 u 10:03
Đukanović 1992. spremao mobilizaciju ako vojska ne suzbije pobunu u Pljevljima

Tadašnji predsjednik i premijer Crne Gore tražili su od vojske da razoruža pobunjenike.


Đukanović i Bulatović krajem 80-tih

Crnogorska vlast tražila je od komande Vojske Jugoslavije pomoć u gušenju pobune u Pljevljima avgusta 1992. godine, optužujući indirektno komandu da pomaže paravojne formacije u tom gradu.

Tadašnji predsjednik i premijer Crne Gore Momir Bulatović i Milo Đukanović tražili su od vojske da razoruža pobunjenike okupljene oko četničkog “vojvode” Milike Čeka Dačevića, kako bi spriječili masovno iseljavanje Muslimana iz tog grada.


Prema transkriptima sa jedne od sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) tadašnje SR Jugoslavije, u koje su „Vijesti“ imale uvid, Đukanović je kazao da će mobilisati i naoružati policiju ako vojska ne pomogne u zaustavljanju pobune. Pobuna nije stala ni kada je policija pustila Dačevića, koji je zaprijetio da će preuzeti komandu nad gradom
Na sjednici VSO koja je održana u Beogradu 7. avgusta, samo dan nakon eskalacije nasilja u Pljevljima, tadašnji predsjednik Crne Gore priznao je da je taj grad okružen barikadama i pod opsadom paravojnih formacija koje prijete pokoljem muslimanskog stanovništva.
Nakon što je Dačević priveden u pljevaljski Centar bezbjednosti zbog spornih papira za „mercedes“ koji je dovezao sa ratišta, njegovi naoružani saborci i brojni Pljevljaci blokirali su grad tražeći Čekovo oslobađanje.
Pobuna nije stala ni kada je policija pustila Dačevića, koji je zaprijetio da će preuzeti komandu nad gradom. U međuvremenu je u gradu uništeno 29 lokala čiji su vlasnici bili pljevaljski Muslimani.

Pljevlja bila na ivici rata
Prema transkriptima sa sjednice VSO, Bulatović je indirektno optužio vojsku da pomaže pobunjenike, tvrdeći da su u Pljevlja iz Bubanj Potoka stigla tri autobusa „puna četnika“ koji su se pridružili pobunjenicima te da je kroz grad prošlo 11 tenkova. „Ako ne možemo da djelujemo zajedno (sa vojskom), onda ćemo se opremiti da se sami branimo"
On je upozorio da su Pljevlja na ivici rata, tražeći da konvoji sa paravojnim formacijama u Bosnu i Hercegovinu ubuduće zaobilaze „osjetljiva područja u Crnoj Gori“.
Od Bulatovićevih optužbi, tadašnji načelnik Generalštaba Života Panić, branio se tvrdnjama da ne kontroliše paravojsku te da je vojska zadužena da čuva granice. Nakon što je Panić poručio da policija treba da razoružava građane, Đukanović je poručio da neće dozvoliti „četničkim formacijama da uspostave vlast na teritoriji Crne Gore“.
„Ako ne možemo da djelujemo zajedno (sa vojskom), onda ćemo se opremiti da se sami branimo, bilo preko Ministarstva unutrašnjih poslova u koje ćemo mobilisati te koje budemo htjeli, ne pitajući nikoga koga ćemo mobilisati, ili ćemo zadržati svoju Teritorijalnu odbranu i staviti je pod svoju kontrolu“, rekao je Đukanović.
On je priznao da je tokom vrhunca pobune 60 odsto pljevaljske policije stalo na Čekovu stranu, ali da su dan kasnije zbog toga suspendovana 22 policajca: „Nama je sinoć napadnuta Republika od strane paravojnih četničkih formacija, koje su došle i uzurpirale vlast, objavile rat Crnoj Gori i njenim državnim organima, a mi to dalje dozvoliti nećemo“.

Muslimani spremali masovno iseljavanje
Da bi dalji pregovori sa pobunjenicima srozali autoritet crnogorske vlasti priznao je i Bulatović tvrdeći da bi povlađivanje Dačeviću otvorilo prostor za goru eskalaciju nasilja u zemlji. „Oni imaju svoje ekstremne predstavnike a na primjeru Pljevalja se pokazalo da imaju i simpatizere među radnicima MUP-a"
Pozivajući se na neimenovane ugledne pljevaljske Muslimane, koji su mu najavili kolektivno napuštanje grada, crnogorski predsjednik je upozorio da neće dozvoliti genocid na crnogorskoj teritoriji.
„Po našem razmišljanju to bi bio dovoljan povod da kažemo - mi smo nemoćni da zaštitimo to stanovništvo. Prema tome ne zaslužujemo da imamo vlast“, kazao je Bulatović.
I tadašnji ministar odbrane Pavle Bulatović kazao je da se ne smije dozvoliti predavanje gradova paravojskama, kao što se to desilo u Republici Srpskoj i SAO Krajini, jer se može očekivati eskalacija pljački, hapšenja i silovanja. On je kazao da paravojne formacije u Crnoj Gori postoje, upozoravajući da bi saradnja sa njima bila poniženje za državu.
„Oni imaju svoje ekstremne predstavnike a na primjeru Pljevalja se pokazalo da imaju i simpatizere među radnicima MUP-a, čim nijesu htjeli da im se suprotstave... Ko je Čeko da ucjenjuje Crnu Goru i Jugoslaviju da ne dođe do rata u Pljevljima?
Stvarno je to ponižavajuća pozicija“, kazao je Bulatović, nakon čega je Panić obećao da će Pljevljima ubuduće zajednički patrolirati vojni i crnogorski policajci.

Plotuni na plaži u Bečićima
Analizirajući ponašanje dobrovoljaca na bosanskom i hrvatskom ratištu, pojedini članovi VSO priznali su da su njihovim naoružavanjem stvorili silu koju je teško kontrolisati. Dok je srpski ministar policije Zoran Sokolović priznao da je sa ratišta u SRJ unijeto 30.000 dugih cijevi, Pavle Bulatović je upozoravao da je u dobrovoljačke odrede priman ko god je htio, „bez obzira na mentalni sklop i druge karakteristike“. „Uskočili su u čizmama i uniformama u vodu, izašli i nakon toga okrenuli plotune po plaži"
Opisujući probleme koje vlast ima sa povratnicima sa ratišta, Đukanović je kolegama naveo incident koji je desio u Bečićima. Tada se, kako je kazao, 150 do zuba naouružanih ljudi u vojnim uniformama spustilo na prepunu plažu ispred hotela „Beograd“.
„Uskočili su u čizmama i uniformama u vodu, izašli i nakon toga okrenuli plotune po plaži, u vrijeme kada je plaža bila puna. Ljudi koji su mi to pričali, a to su vrlo odgovorni ljudi MUP-a Srbije, nijesu mogli utvrditi sa distance koje su oznake u pitanju“, govorio je tada Đukanović.

Nije svaki vojvoda isti
Ako je suditi po transkriptima, tadašnji državni vrh nije istim očima gledao na sve komandante paravojnih formacija. Dok za Dačevića crnogorski predsjednik tvrdi da se „teško može okarakterisati kao normalan čovjek“, komandant Druge armije Pavle Strugar biranim riječima opisuje Čekovog saborca-vojvodu Duška Kornjaču, koji je početkom 90-ih u Čajniču bio gospodar života i smrti. „Tu se rodoljublje i kriminal miješaju i u takvom mutljagu i našoj muci smo participirali svi - MUP Srbije i Crne Gore i vojska"
I pored Bulatovićevih tvrdnji da je Kornjača prijetio da će preći granicu i „napraviti rusvaj“ po Pljevljima, Strugar napominje da vojvodu zna kao „ljekara koji djeluje sasvim pristojno kada sa njim razgovarate“.
Tadašnji predsjednik SRJ Dobrica Ćosić opomenuo ih je da će takve dileme imati do kraja rata u Bosni.
„Tu se rodoljublje i kriminal miješaju i u takvom mutljagu i našoj muci smo participirali svi - MUP Srbije i Crne Gore i vojska. Biće potrebno doista puno vremena da razlučimo kriminal od patriotizma, političku vojsku od patriotske nacionalne vojske. Pljevlja nijesu naš posljednji razgovor“, kazao je tada Ćosić.

[Raquel]

Ili sto bi Momir Bulatovic rekao - Bilo je zlo vrijeme.

Ne znam uopste sto ce mi ovaj komentar, ali ova mi fotka izvuce pregolem uzdah.

[niksicanin 24]

Ovoga bolida je tada uhapsio jedan moj sugradjanin M.Dj. tada oficir vojne bezbjednosti. Nije cak ni pruzao nikakav otpor, posle ga je predao policiji, neki drugi pokupili lovorike i zavrsila se, tada, prica o Ceku.

[Dutch]

Jel taj tip danas aktivista DPS ili to onako mlate?

[El Re]

Ne znam ni meni što mi bi da postujem ovaj članak... Možda zato što sam s godinama počeo da sumnjam da li se dogodilo i ono što sam svojim očima gledao... 1991. i 1992. CG je nekoliko puta bila na ivici građanskog rata. Na Cetinju 12. jula 1991. pristalice NS pristigli iz drugih gradova pucale su iz više pištolja prema okupljenim pristalicama LSCG. Nastao je opšti haos...Ispred cetinjskog manastira, i to u sred bijela dana, ljudi su trčali ko bez glave u svim pravcima, dok su odjekivali pucnji na sve strane. Te iste 1991. podijeljeno je oružje iz magacina TO JNA pripadnicima NS. Navodno da se pripreme da spriječe pobunu Muslimana na sjeveru CG. Prvo je podijeljeno oružje viđenijim glavešinama i ekstremistima NS u Bijelom Polju, a zatim i u Beranama i Plavu. Svako je zadužio automatsku pušku (M-70) i 2-4 bombe i svima je rečeno da to sakriju i od članova porodice. Dobiće znak kad zatreba a do tada da nikom ništa ne govore. Dio tog oružja proslijeđen je u centralu NS u Podgorici a šta su oni s njim radili sam Bog zna... Plan je bio da se podmetne oružje čelnicima SDA CG i isti optuže za pobunu protiv CG i SRJ kako bi to poslužilo kao povod za etničko čišćenje Muslimana iz opština PV,BP,BA i PL. Zbog toga je izveden i pravi cirkus tobožnjeg otkrivanja skrivenog oružja (da cirkus bude kompletan - navodno otkriveno oružje je bilo iz istih sanduka ko ono podijeljeno aktivistima NS!), pozvane su kamere RTCG da snime kako DB stoji nad Muslimanima koji iskopavaju oružje, a zbog čega su kasnije robijali i bili prebijani viđeniji rukovodioci SDA CG. SDA CG se od tog udarca nikad nije oporavila. U ono vrijeme SDA CG je viđena bila kao filijala SDA BiH koja je već bila tretirana kao neprijatelj Srba i srpskog naroda koga treba očistiti s lica Zemlje... Da bi prvi pucanj bio ispaljen pozvali su Željka Ražnatovića Arkana i njegovu privatnu vojsku bitangi i kriminalaca koji su naoružani do zuba 06. januara 1992. pošli prvo da se pričeste u cetinjski Manastir u koji su ušli sa puškama, kamama i bombama, a lično ih je pričestio mitropolit Amfilohije. Zašto prvo u manastir i u Cetnje? Pa zato što su htjeli demonstrirat silu cetinjanima, ali i zato što je Arkan (ili neko od njegovih) došao na bolesnu ideju da bi bilo zgodno i za moral ljudi poželjno (obzirom na zadatak) imitirat (inače izmišljenu) scenu iz Gorskog vijenca sastanka pred istragu ********.
Nakon toga otišli su direktno u varošicu Plav. Bila je to kolona od 6 džipova koja je teatralno ušla u gradić i odlučila da se osvježi u hotelu "Plavsko jezero" đe su "Arkanovci" počeli šikanirat lokalno stanovništvo, tjerali ljude da se krste i šutirali u zadnjicu one koji to nisu znali učinit. Kako se desilo da se tokom njihove "žurke" oglasio hodža pjevajući redovni podnevni namaz nekoliko njih je izašlo na terasu hotela, i kako zbog konfiguracije trerena i okolnih objekata nijesu fizički mogli viđet džamiju pucali su rafalima u pravcu nje. Niko od gostiju hotela (kojih istini za volju nije bilo puno jer je bilo podne) nije smio izać iz hotela. Kako je između hotela i varoši nekih 1000 m, "Arkanovci" odlučuju ne ulaziti u samu varoš jer su znali da bi tamo morali računat sa (kakvom god) reakcijom Policije, već su odlučili ručati i neđe oko 15h uputili su se prema Beranama, đe su u jednom privatnom hotelu nedaleko od grada proveli naredna 2 dana. Za svo vrijeme njihovog boravka Policija je ignorisala njihovo činjenje i to sa ličnom instrukcijom ministra da se ne miješaju. Nedugo zatim počinje rat u Bosni, a za njim kreću i deportacije izbjeglih Muslimana Kradžićevim dželatima. Umjesto ovih nesretnih i naprasno "nepodobnih" Bošnjaka, a poput najezde skakavaca počinju u CG dolazit izbjeglice srpske nacionalnosti koje nikakve veze s CG nemaju. I to najviše one koje su imale stanove po Sloveniji i ratom nezahvaćenim područjima HR koji jednostavno nijesu htjeli živjeti u novonastalim državama i mjestima sa nesrpskom većinom, ali im je umjesto srpskog savršeno odgovarao crnogorski morski zrak. Većina njih će u periodu 1996-1999 prodati tamo stečene stanove (po masnim cijenama) i skućiti se u CG. Oni koji su radili za VJ su dobili još po 1 stan u CG a pare od prodatog stana u SLO I HR nikom nijesu prijavljivali.
U avgustu 1992., po ugledu na četničke vojvode iz susjednog Čajniča i Foče koji su etnički očistili taj prostor istočne Bosne, počinju se kod pljevaljskih Srba razvijati simpatije prema ideji "a što oni ne bi učinili isto??!" Kako je vojska već mobilisala dio rezerve iz tog kraja (i to samo od lokalnih Srba) s obrazloženjem da se "spreči prenošenje rata u CG", ove jedinice počinju etničko čišćenje vrlo prostranog predjela Bukovice koji se nalazi na krajnjem sjevero-zapadu CG. Po zulumima se istakao narodni "vojvoda" Čeko Dačević. Kad mu je popularnost udarila u glavu, a kako su po pola dana provodili u gradu pijančeći vojvoda Čeko je pomislio "A zašto ja ne bih prosto preuzeo grad i bio ovđe isto ono što je Kornjača u 30 km udaljenom Čajniču???! Njegovi bradonje u uniformama JNA i naoružani do zuba ideju su prihvatili s oduševljenjem i prvo je zauzeta Pošta i prekinute sve komunikacije sa ostatkom države, zatim opština, a onda se krenulo u divljanje po gradu kada je uništeno i demolirano blizu 30 objekata pljevaljskih Bošnjaka. Pljevljaci srpske nacionalnosti se ovog sjećaju i danas s nostalgijom. Specijalna jedinica MUP-a CG hitno je upućena tamo ali su 2 dana trajali pregovori jer je general Damjanović, čija je vojska (JNA) bila s topovima po visovima iznad Pljevalja zaprijetio Veljoviću (bivšem oficiru koji se tamo s policijom proslavio), da će ukoliko mu i jedan vojnik/rezervista bude i ogreban topovima poravniti Pljevlja i Veljovićevu jedinicu s njima.
Na intervenciju sa "saveznog nivoa" sve je završeno remijem jer je naloženo da se rezerva raspušti, Čeko kao teatralno uhapsi (pa odmah zatim pušti) a grad vrati na upravu civilnim vlastima.
I da ne zaboravim NS... Oružje dodijeljeno tada vraćano je tajno tokom 1994. i 1995. Istina je da od nekih blizu 3000 pušaka nije vraćeno najmanje trećina, dok je bombi vraćeno manje od pola. Zbog javnosti sve je zataškano, a nakon "novog lica" DPS-a i NS-a 1997. čitavu epizodu s naoružavanjem pristalica NS je prekrila vječna tama, jer ni jedna ni druga strana o tome nijesu željele da govore, a vjerovatno i neće nikad. I Kilibarda kada je pisao o tome ispričao je tek samo 10. dio jer nije htio sebe kompromitovati, ali ni prijatelje iz DPS-a koji su itekako bili u toku sa svim...

[amnesiac]

Te iste 1991. podijeljeno je oružje iz magacina TO JNA pripadnicima NS. Navodno da se pripreme da spriječe pobunu Muslimana na sjeveru CG.

Bagami su i na jugu dijeljene. Konkretno znam za Crmnicu i to isključivo prosrpski nastrojenim ljudima a išlo se tako daleko (do 1918 ) da se dijelilo bjelaškim potomcima dok zelenaškim šipak (vjerovatno slučajno ).

I da ne zaboravim NS... Oružje dodijeljeno tada vraćano je tajno tokom 1994. i 1995. Istina je da od nekih blizu 3000 pušaka nije vraćeno najmanje trećina, dok je bombi vraćeno manje od pola. Zbog javnosti sve je zataškano, a nakon "novog lica" DPS-a i NS-a 1997. čitavu epizodu s naoružavanjem pristalica NS je prekrila vječna tama, jer ni jedna ni druga strana o tome nijesu željele da govore, a vjerovatno i neće nikad. I Kilibarda kada je pisao o tome ispričao je tek samo 10. dio jer nije htio sebe kompromitovati, ali ni prijatelje iz DPS-a koji su itekako bili u toku sa svim...

Uh, bilo je dosta oružja početkom 1995... Kako se samo pucalo za šopsku Novu godinu... To je bilo otprilike: sa svakog trećeg balkona se nije pucalo. I to ne iz pištolja nego sve rafalna paljba. Kad se samo sjetim velikosrpskog ludila koje je vladalo u Crnoj Gori tih godina naježim se. A ovo za Novaka Kilibardu si dobro primijetio. Evo što je on izjavio u svojoj ispovijesti:
---------------------------------------------------------------
Jednoga dana uhvati se jedan kontingent oružja negdje kod Bileće, to dobi maksimalni publicitet, svakome je bilo jasno da se rat polako krčka u bosanskom loncu. Optužba pade na Crnu Goru da se preko njene teritorije ubacuje oružje u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to još ono vrijeme kad su se svi u republikama pojedinačno branili da nijesu prvi počeli rušenje titovske Jugoslavije. Ne mnogo kasnije, vojne fabrike u Bosni otvoriće svoje kapije svakome ko je srpskoga roda i koljena, pa će se i Narodna stranka domognuti jednoga kamiona oružja. O tome će biti riječi.
Jednoga prijepodneva zove me telefonom načelnik nikšićkog SUP-a Davidović, Momirov kum Daka. Kiša lije kao da muzeš oblake, vjetar uzmutio nikšićke ulice, palo nebo na zemlju. Pozove me Daka da izađem iz stana, kaže čekaće me ispred vrata zgrade, ne treba mi kišobran, s praga ću uskočiti u njegova kola. Pomislim da je u pitanju nešto vrelo i pržeće, ko bi na onakav dan zvao da mu nije viteška nevolja! Taj je dan ličio na onu noć kad sam sa svojim potpredsjednicima pio "skenderbeg" u mističnim prostorima nečijeg podruma u Podgorici! Pomislih da mi je suđena olujna kiša kad donosim političke odluke. Uđoh u kola, a Daka poveze u pravcu Pivare, onda pređosmo most na Bistrici i obretosmo se u Dragovoj Luci, predio stadiona "Sutjeske". Ne pomalja se ništa živo, samo dvije-tri pokisle vrane prhnuše ispod stadionske nastriješnice kad naiđoše kola sa predsjednikom Narodne stranke i načelnikom nikšićkog SUP-a. Daka ustavi kola i veli:
- Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuje oružje u Hercegovinu, direktno se govori da je onaj kontingent oružja što je uhvaćen kod Bileće ubacila crnogorska vlast. Tebi bar ne treba objašnjavati da to može vrlo kompromitujuće djelovati i da crnogorska vlast i sprski narod u cjelini od toga mogu imati štete. Pa predlažem da Narodna stranke preduzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe da je naša vlast kriva. Narodna stranka je srpska i rodoljubiva, ona ima šansu da skine hipoteku krivice sa zvanične vlasti. Ako Narodna stranka odbije da učini tu uslugu Srbima i državi, moglo bi se to na nju odraziti vrlo nezgodno.
Dok je Daka pričao, povezivao sam njegov predlog s predlogom mojih potpredsjednika, povezivao sam onu kišovitu noć s ovim kišovitim danom, bljesnulo mi je pred oči Purino pismo i brada poklisara Čabarkape.

Nijesam mnogo razgovarao s Davidovićem. Rekao sam da će ako bude potrebno, Narodna stranka preduzeti odgovornost na sebe zbog ubacivanja oružja Srbima u Hercegovinu. Daka je upalio kola, kiša nije prestajala, vrane su se grakćući vratile pod stadionsku nastrešnicu, dovezli smo se pred moj stan. Prije no sam izašao iz kola, Daka mi je pružio ruku rekavši:
- Profesore, ako za naš dogovor saznade kakvo treće lice, to nekoga može koštati života. Hvala, srećno, vidjećemo se!
Ubrzo će početi rat, priča o kamionima ubačenog oružja u Hercegovinu zaboraviće se, tako nijesam imao priliku da ispunim obećanje koje su od mene tražiti osnivači Narodne stranke.
----------------------------------------------------------

Nekako mu je priča dobra do kraja koji naprasno prekida jer mu se vjerovatno ne isplati. Mada je ovo dobro što sam postavio zbog Momirovog kuma Dake Davidovića čisto da ljudi znaju ko preuzima Željezaru.

[amnesiac]

Zapravo Kilibarda ne prekida tu (sad pročitah do kraja) ali nedorečen svakako jeste ostao

----------------------------------------------------------------------
No da se povratimo g. Čvoroviću i nabavci oružja za Narodnu stranku. Kad se raspalio rat u Hrvatskoj i kad se jasno vidjelo da će rata biti i u Bosni, na mene je vršen pritisak od gotovo svih bližih saradnika da treba nabaviti oružje za stranku. Vele treba da budemo spremni, ko zna šta se može desiti. Grmi beogradska televizija, a ponavlja crnogorska, da prijeti opasnost sa istoka i zapada. Izjave hrvatskih desničara o Boki kao hrvatskoj teritoriji kao i jaki islamski naboj u Iranu davali su materijal srpskoj propagandi da će se turbani i tijare nasložiti na crnogorske glave. Bogami i mene je pomalo bila obujmila ta propaganda. Posebno je otvaranje jama po Hercegovini i presahranjivanja zemnih ostataka ustaškog genocida nad Srbima razorno djelovalo. Sjećam se jedne takve svečanosti, mislim da je to bilo u čapljinskom kraju. Izvađene kosti bile su izložene kao politički eksponati a ne kao ljudski kosturi. Posebno su bile lobanje, posebno nožne kosti, tako ručne, a posebno rebra. Osobito su istaknute kosti djece. Činodejstvuje patrijarh s velikim brojem episkopa, tu je mnogo sveštenika i naroda, uočavaju se Ćosić, Bećković, Ekmečić i mnogo još pisaca, novinara i javnih ličnosti. I zaista je bio opravdan strah običnog čovjeka da se te jame ne ponove, razumljiv je bio zahtjev da se nabavlja oružje. No jame će se odista ponoviti i oružje će se nabiviti, ali s obratne strane. Potresne scene iz vremena ustaških genocida nijesu vaspitno nego osvetnički djelovale. Srbi su napunili jame nedužnim bošnjačkim življem i tako se upisali u jamarsko kolo komunista, i ustaša. Mnoge vojske i osvajači prošli su Balkanom, ali ne pamti se da su jame pretvarali u masovne grobnice nedužnih ljudi. To su samo uradili komunisti, ustaše i miloševićki srpski legionari.
Elem, vrši se na mene pritisak da nabavim oružje i ja preduzmem korake u tom pravcu. Sastanem se u hotelu “Podgorica” s ministrom policije Crne Gore, pokojnim Pavlom Bulatovićem. Prenio sam mu raspoloženje Narodne stranke u borbeno-odbrambenom pravcu i upitao ga za savjet. Pili smo rakiju, i jednu i drugu, da je ko brojao i više bi bilo. Pavle je samo pio, slušao i ćutao, niti je rekao da će se postarati za oružje ni da neće. Tako smo se i razdvojili. Ostalo mi je zagonetno što se tako ponašao Pavle Bulatović, moj odranije poznanik, vjerni čitalac moje proze i pisac jedne pozitivne recenzije na moju zbirku pripovijedaka “Iz priče u priču”. I to muški je napisao tu recenziju. Kao što sam napomenuo, zadugo ja nijesam, kao disident, ništa objavljivao u Crnoj Gori. Ali usudim se te predam Janku Brajkoviću zbirku pripovijedaka, tada moćnom izdavaču i povjereniku crnogorske vlasti. Janko hoće da mi objavi, ali hoće i da se zagradi od moguće eventualnosti. Pavle Bulatović ličnost, bio je, mislim, i predsjednik Izdavačkog savjeta Jankova “Unireksa”. Janko moju knjigu da Pavlu na recenziju i Pavle napiše pozitivan tekst. Ali Janko nastavlja svoju opreznost, pa istu knjigu pošalje i Dušanu Kostiću, književniku s naglašenim ugledom i prvoborcu sa spomenicom, pa i Dušan da propusnicu knjizi. U svoje vrijeme družio sam se i s Pavlom i Dušanom, popili smo i dosta rakije zajedno, laka im zemlja.

Momci iz Narodne stranke su dovezli pun kamion oružja

Poslije Pavlovog sleđenog ćutanja o mojoj potražnji, ređali su se predlozi kako da se nabavi oružje, ali ja sam tu brigu prepustio Čvoroviću. A ponavljaše se stalno da samo treba otići s kamionom u Bosnu gdje su, vele, sve vojne fabrike otvorene za Srbe. Ubrzo će momci iz Narodne stranke uzeti kamion i otići negdje kod Bajine Bašte, sad ne znam da li s bosanske ili srbijanske strane, dovezli pun kamion oružja. Određeni su povjerenici, distribuirano je oružje po Crnoj Gori, znam da je stizalo do Herceg Hovog, Mojkovca i Bijelog Polja. Pitao sam koja je vrsta oružja dovezena, rekli su da ima kalašnjikova, puškomitraljeza i revolvera. Ja to oružje nijesam vidio, nijesam htio da uzmem ništa za sebe, kako je podijeljeno i kome je sve dato nijesam pitao. Nijesam čuo ni da je ko pucao iz tih cijevi. Ovaj podatak o oružju u Narodnoj stranci sam po sebi nema značenja, on je upravo kamenčić koji upotpunjava mozaik odnosa Jugoslovenske narodne armije i pojedinih naroda u ondašnjoj propadajućoj Jugoslaviji.
--------------------------------------------------------------------------------
Ovo boldovano je nevjerovatno .

[Stradivari]

Ne mogu reći da mi je žao što nisam bio svjedok tih dešavanja u Crnoj Gori.

[El Re]

amnesiac,

Kilibarda je vrlo specifična figura moderne crnogorske istorije. Koji god politički događaj da je u pitanju interesantno Kolibarda je uvijek bio u najužem krugu onih koji su o tome znali...Ponekad se plašim da će umrijeti a da će tajne ponijeti u grob. Volio bih kad bih znao da piše nešto za posthumno objavljivanje... Bilo bi to interesantno štivo.
Ovo što je napisao dosad je u većini sigurno tačno no on je probrao samo one djelove koji su trebali da posluže da opere svoju biografiju i pravi se "Toša" koji se nije pitao ništa u stranci već su drugi iza njegovih leđa svašta ćinjeli. To naravno nije istina.... Ne pitaj me kako znam ali slušao sam tek nekoliko snimljenh sekvenci materijala sa sastanaka najužeg rukovodstva NS iz 1991. i 1992. Na njima se čuje da je D. Šoć u to vrijeme bio najmilitantnija figura u partiji. Nevjerovatno mi je bilo to spojiti sa Šoćem kasnije. To šta je on tada izjavljivao da treba učiniti sa ovima i onima bilo je morbidno slušat. 1998. smo se upoznali. Ponašao se ko pravi gospodin ali su meni te rečenice "zvonile" u glavi i sad mi se vraćaju kad ga vidim. Otkud snimci? Nemam pojma...Da li su oni sami sebe snimali ili neko od njih njih same, ili opet neko van NS za svoje potrebe tek ovo sam slušao svojim ušima.
No, da se vratim na oružje... Ovo što su tada u NS navodno "zadužili" (da nikad ne vrate) nije sve podijeljeno po sjeveru. Naprotiv. Jedan dobar dio završio je u centrali NS u PG. Uglavnom većina baš tog oružja i nije vraćena. Pretpostavka je da je odatle išlo oružje za Hercegovinu, ali šta se zaista sa tim puškama desilo znaju jedino Kilibarda, Peco, Dreco i Šoć koji su tada bili osovina partije. Bojović je služio da im daje akademski izgled jer je čo'če doktor (pa makar i medicine) a svi ostali stranački funkcioneri i nisu bili iz PG već su bili raštrkani i kao takvi van događaja i odlučivanja.
Danas govoriti o NS ljudima je nezamislivo jer imaju pred očima ovu vanparlamentarnu karikaturu. Nekad je ta partija bila jača nego Srpska Lista u svoje najjače pero. Nekoliko desetina hiljada građana CG glasalo je NS a njeni mitinzi su bili pred punim trgovima... Danas sve ovo izgleda ko priča iz druge dimenzije...

[Hari Krisna]

Na njima se čuje da je D. Šoć u to vrijeme bio najmilitantnija figura u partiji. Nevjerovatno mi je bilo to spojiti sa Šoćem kasnije. To šta je on tada izjavljivao da treba učiniti sa ovima i onima bilo je morbidno slušat. 1998. smo se upoznali. Ponašao se ko pravi gospodin ali su meni te rečenice "zvonile" u glavi i sad mi se vraćaju kad ga vidim. Otkud snimci? Nemam pojma...Da li su oni sami sebe snimali ili neko od njih njih same, ili opet neko van NS za svoje potrebe tek ovo sam slušao svojim ušima....

Ali i tada pustali Peca da lupeta ka ono kad je Peco htio da sa par bombasa rusi Mauzolej

[NSX]

i svi ti iz ns su za svoje lupetanje i extremni nacionalizam pofino nagradjeni..peco eo ga direktor prve banke, soc se samo od krolinga (bjese li?) napasao pofino kilibardu i da ne pominjem..i onda se pitate zasto ima toliko extremnih Srba u CG danas, vidjeli da su ovi prosli dobro pa bi i oni tako

[El Re]

Ali i tada pustali Peca da lupeta ka ono kad je Peco htio da sa par bombasa rusi Mauzolej

Svašta je tu bilo...Ne daj Bože da je NS ikada uspjela da realizuje ono što je tada (početkom '90-ih) planirala... A da su se osjećali moćno - o!,...i više od toga...
Njih četvorica su bili ubijeđeni da je DPS prelazno rješenje i da budućnost pripada njima. To je bio nevjerovatan fanatizam u superiornost svoje ideje za koju su vjerovali da (svesrpskom) narodu Crne Gore samo treba dati malo vremena da se izliječi od komunizma i sve će staro i mlado za njima krenut... Teško je njih iz tog vremena danas uopšte zamislit i uporedit sa ovim navodnim evropejcima...Ipak Drecun je po meni šampion transformacije...Kad god ga vidim u stolici direktora Prve banke učini mi se ko da živim u Zemlji čuda.... Znate onaj fim "Trumanov šou" sa Džim Kerijem?...E tako se osjećam kad gledam danas Drecu (uglednog biznismena) ,Kilibardu (uglednog barda književnosti) Šoća (uglednog pravnika) i Pecu,.. možda ne baš "uglednog" ali "ugroženog naivnog patriotu i slatkog sanjara"... Pa ko ih ne bi volio???... Sve izgleda kao ružan vic...Kao da neko ćera šegu s narodom i pritom se dobro zabavlja...

[Dutch]

Ne pitaj me kako znam ali slušao sam tek nekoliko snimljenh sekvenci materijala sa sastanaka najužeg rukovodstva NS iz 1991. i 1992. Na njima se čuje da je D. Šoć u to vrijeme bio najmilitantnija figura u partiji.

Pominjeli se tamo ko je pisa program stranke .Vrlo mi je zanimljivo to

[El Re]

To nijesam zaista čuo...Ono što ne znam Dutch zaista ne želim da komentarišem...

[Dutch]

Bilo bi mi zanimljivo ako ništa drugo dal je i on kao Peđa Bošković radikalno promijenio ideje.Dosta ih je

[saputnik plavetnila]

Peđa - Beli Orao

[saputnik plavetnila]

danas smo u znaku broja 5
5-oro okupljenih na protestu Velaševićevaca
5-oro okupljenih na protestu Pobjedinovaca

http://www.cafemontenegro.com/index....22&news=178403 Opet petoro

[amnesiac]

amnesiac,

Kilibarda je vrlo specifična figura moderne crnogorske istorije. Koji god politički događaj da je u pitanju interesantno Kolibarda je uvijek bio u najužem krugu onih koji su o tome znali...Ponekad se plašim da će umrijeti a da će tajne ponijeti u grob. Volio bih kad bih znao da piše nešto za posthumno objavljivanje... Bilo bi to interesantno štivo.
Ovo što je napisao dosad je u većini sigurno tačno no on je probrao samo one djelove koji su trebali da posluže da opere svoju biografiju i pravi se "Toša" koji se nije pitao ništa u stranci već su drugi iza njegovih leđa svašta ćinjeli. To naravno nije istina....

U to, naravno, ni ne sumnjam, El Re. Odmah poslije objavljivanja prvog dijela ispovijesti (mislim da je ovo bilo oko 2001) javio se Mitar Čvorović koji je odmah demantovao da su Pavle Milić i Nada Lazrević bili glavni a da je Kilibarda, siromašak nevini, bio neki dekor.
------------------------------------------------------------------
Reagovanje - Bivši potpredsjednik NS Mitar Čvorović osporava tvrdnje bivšeg stranačkog lidera

U stranci je Kilibarda odlučivao o svemu

Prije nekoliko dana, u Vašem cijenjenom listu, počeo je da izlazi feljton "Ispovijest Novaka Kilibarde o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore" u kome je g-din Kilibarda, na osnovu sjećanja, vezao za moje ime, niz površnih, netačnih i zlonamjernih izjava.
Zaista ne mogu sa sigurnošću reći, šta je motivisalo g-dina Kilibardu da radi ovo što radi, ali oni koji ga malo bolje znaju i nijesu mnogo iznenađeni, što jedan u mnogo čemu bivši akter, na kraju karijere, poput ostarjele glumice koja ne dobija uloge, preko skandala pokušava da ostane u centru paženje.
Međutim, oni koji dobro poznaju g-dina Kilibardu, takođe dobro znaju da on ne radi ništa slučajno, odnosno ništa što ne donosi ličnu korist i da je ovo što on danas radi u stvari pokušaj, da je dio problematičnih radnji, koje je u ovih deset godina počinio, prebaci na drugoga, po mogućnosti na nekoga ko je izašao iz politike, pa nema moćnu zaštitu i predstavlja idealnu priliku, za ovako nečasnu rabotu. Srećom postoje dokumenti koji nijesu saglasni sa sjećanjima g-dina Kilibarde i mnogo toga prikazuju u drugom svjetlu.
Radi javnosti, ovim putem izjavljujem, da su sjećanja g-dina Kilibarde vezana za moje aktivnosti u Narodnoj stranci Crne Gore, isuviše pristrasna i do mjere neukusa neobjektivna i tendenciozna.
Ponešto zbog malo prostora koji imam a najviše zato što sa dotičnim gospodinom ne komuniciram već duže vrijeme a najmilije bi mi bilo da sa njim i dalje nemam bilo kakav kontakt, ukratko ću se osvrnuti na njegove maliciozne izjave.
Prvo, nijesam odobravao isključenje g-đe Nada Lazarević i g-dina Pavla Milića, zbog mojih ambicija da zazumem njihovo mjesto, kako bi se iz teksta g-dina Kilibarde moglo naslutiti, jer je to mjesto na moj predlog zauzeo g-din Bojović, već zbog opstanka stranke, koji je na samom početku bio doveden u pitanje.
Drugo, sve što g-din Kilibarda piše o nabavci oružja je njegovo manipulisanje da nekako minimizira svoj doprinos u tom poslu. Neka je svima jasno, da se u Narodnoj stranci Crne Gore nije moglo ništa dogoditi i ne samo dogoditi nego i planirati a da to nije znao i o tome odlučivao g-din Kilibarda. U ono vrijeme, jedino je g-din Kilibarda, za razliku od mnogih drugih članova Glavnog odbora, imao iskustva u politici i jedino je on imao pristup mnogim kabinetima od ministra do generala. On je pregovarao i dogovarao, sazivao konferencije za štampu i tutnjao Crnom Gorom sa "momcima" kao ličnim obezbjeđenjem i kriznim štabovima. Moje učešće u tom poslu nije ništa veće od učešća ostalih članova Glavnog odbora.

Reagovanje - Ja sam pomagao oko štampanja plakata

Treće, za mene najvažnije, je da na osnovu mojih sjećanja, ukratko objasnim šta se zapravo događalo oko pokušaja obnavljanja Dubrovačke republike.
Potpuno je pogrešan utisak koji je formiran u javnosti, da je to bio pokušaj nasilnog otcjepljenja dijela teritorije i na njemu formiranja Dubrovačke republike, poput SAO Krajine ili bilo kakve druge SAO.
U ovom slučaju naprotiv, formirao se politički pokret koji je za programsko načelo imao obnavljanje Dubrovačke republike, po svim demokratskim načelima sa referendumom kao konačnim činom izjašnjavanja građana sa te teritorije. I nijesam ja generisao tu ideju, jer je ona odavno prisutna na tim prostorima. Za vrijeme Titove Jugoslavije suđeno je u Dubrovniku ljudima koji su promovisali tu ideju. Ta ideja je i danas prisutna u političkom životu Dubrovnika. Kilibarda je o Dubrovniku pisao 1991. u listu “Epoha” i ne može reći kako je imao skrivene misli. Za ovu ideju u Narodnoj stranci najviše su bili zainteresovani članovi stranke iz Herceg Novog iz čisto pragmatičnih razloga, da u slučaju raspada Jugoslavije imaju granicu sa gospodom iz Dubrovnika a ne sa frustriranim nacionalistima, kako je tada izgledala Tuđmanova HDZ.
Pokret je kao političku organizaciju osnovao i vodio g-din Aleksandar Apolonio, ugledni građanin Dubrovnika, nekada državni tužilac u Dubrovniku, kulturan čovjek u poodmaklim godinama koji govori više stranih jezika. Moje angažovanje se svodilo na pomoć oko štampanja plakata na kojima je pisalo Republika - Dubrovnik sa grbom stare Republike i nekoliko stotina obrazaca Pozivnica za Skupštinu. Bio sam prisutan na Osnivačkoj skupštini pokreta na kojoj sam kao gost pozdravio prisutne, podržao ideju, dobio spontan aplauz i mislim da sam u tom trenutku bio jedini Srbin kome su dobrovoljno aplaudirali Hrvati.
Prisustvovao sam kasnije jednom sastanku u Cavtatu koji je g-din Apolonio uspio da organizuje sa g-dinom Bernardom Kušnerom i g-dinom De Misturom koji su u Dubrovniku boravili kao predstavnici UN u želji da ih obavijesti o namjerama Pokreta a u isto vrijeme i da sazna njihovo mišljenje o toj ideji. Na tom sastanku, uz neka obrazloženja koja ne želim da iznosim, g-da iz UN iskazala su svoje neslaganje, umiješala se poslije toga crkva, došao je rasplet oko Dubrovnika i Pokret je prestao sa radom.
Cijenim da u svemu ovome nije bilo nikakvih inkriminisanih radnji koje bi zasluživale zblažnjavanje javnosti ili ništa slično, jer se radilo o čistoj politici, koja nije pripremala nikakvu silu ili pobunu kako neki žele to da prikažu.


Mitar ČVOROVIĆ, Podgorica

--------------------------------------------------------------------------------

Čvorović je, mislim 1991. napustio Narodnu Stranku i osnovao Narodnu demokratsku stranku. Ovo za Šoća me iznenađuje da je bio jedan od najgorih. On je ušao u Parlament 1992 (vjerovatno se do tada malo smirio) i bio je jedan od umjerenijih u tadašnjoj Narodnoj stranci što je u onoj prvoj ekipi Narodnjaka bilo nezamislivo. A sjećaš li se one prve ekipe iz 1990. na čelu sa Pavlom Milićem? Uh, što je ono bilo... Bio je i jedan tvoj Vasojević . Božidar Zonjić. On nije bio bučan kao Pavle Milić što je bio, ali zato su mu stavovi koje je saopštavao zviždećim govorom bili Bože zabrani.

[El Re]

Zapravo Kilibarda ne prekida tu (sad pročitah do kraja) ali nedorečen svakako jeste ostao

----------------------------------------------------------------------

Momci iz Narodne stranke su dovezli pun kamion oružja

Poslije Pavlovog sleđenog ćutanja o mojoj potražnji, ređali su se predlozi kako da se nabavi oružje, ali ja sam tu brigu prepustio Čvoroviću. A ponavljaše se stalno da samo treba otići s kamionom u Bosnu gdje su, vele, sve vojne fabrike otvorene za Srbe. Ubrzo će momci iz Narodne stranke uzeti kamion i otići negdje kod Bajine Bašte, sad ne znam da li s bosanske ili srbijanske strane, dovezli pun kamion oružja. Određeni su povjerenici, distribuirano je oružje po Crnoj Gori, znam da je stizalo do Herceg Hovog, Mojkovca i Bijelog Polja. Pitao sam koja je vrsta oružja dovezena, rekli su da ima kalašnjikova, puškomitraljeza i revolvera. Ja to oružje nijesam vidio, nijesam htio da uzmem ništa za sebe, kako je podijeljeno i kome je sve dato nijesam pitao. Nijesam čuo ni da je ko pucao iz tih cijevi. Ovaj podatak o oružju u Narodnoj stranci sam po sebi nema značenja, on je upravo kamenčić koji upotpunjava mozaik odnosa Jugoslovenske narodne armije i pojedinih naroda u ondašnjoj propadajućoj Jugoslaviji.
--------------------------------------------------------------------------------
Ovo boldovano je nevjerovatno .

Sad viđoh ovaj drugi dio...Potpuno se naslanja na ovu moju priču... Samo me nasmijalo koliki je KIlibarda mangup... Čuješ pominje pok. P. Bulatovića (bivšeg ministra vojnog) u kontekstu nabavke oružja ali kad čovjek pažljivije pogleda nikako da shvati a zašto je Kilibardi on bitan za ovu priču, jer on u priči ima ulogu nekog ko stalno ćuti i ima neke dramske tišine.... Kilibarda namjerno ostavlja da ljudi čitaju između redova... Čuješ "uzeli momci kamion, pa pošli za Bosnu, neko im tamo dao za "dž" pun kamion oružja (ko da je kamion kupusa), a onda se "momci" (ko da su ekskurzija) vratili iz BAJINE BAŠTE!" Vrh!... Za one koji ne znaju Bajina Bašta je u Srbiji. Kakva crna Bajina Bašta... Vjerovatno je nju izabrao zato što je to jedna rupa in the middle of nowhere, pa je kontao "ko će se javit iz B.Bašte da tu nešto pita i zapitkuje.." ... Prava istina je da je oružje iz jednog od magacina TO JNA. I to mislim onog iz Tološa... Nikakve misterije tu nema... Dato im je blizu 3000 pušaka i to se posle skupljalo na crne jade...Bukvalno su ljude kumili i molili "specijalni gosti u potaji" da to ljudi vrate...Bilo je odgovora tipa: "Ja to izgubio..." Ili "pokvarila se pa sam bačio..." ili "Dao sam rođaku koji je pošao na ratište"... i sl. gluposti. A za bombe je tek bio cirkus: "Mislim da su bile o'đe..." pa traži ispod 7 madraca i pritom poziva ženu "jesi li mi ti dirala one kutijice odavde?!..." ili "Mora da su đeca neđe ponijela..."... Prave nadrealne scene...Nešto nalik onom što prave Buksovci...Eto tako su se ispravljale greške nećijeg ludila s početka '90-ih...

[Sing Sting]

više omatorih,zaboravih je li on ili Miško Đukić (za vrijeme direktorovanja u tv Budva) jurio novinara sa nožem(doduše za pisma) po redakciji ?

Ma Đukić, kakav Pavlović. Makazama rezao tekstove iz "Vijesti", tada je bio urednik TV Budva. Direktor te čuvene televizije, narodnjak Marko Kentera zgrabio mu novine, navodno misleći da su njegove, Miško potegao makaze i nastala jurnjava po Starom gradu. Kentera je inače bio polno nastran što je Miška još više raspalilo. Bolesni kleptoman inače, takvi kao Kentere se rađaju jednom u milenijumu, čak i u Budvi. Zbilja, odavno sam van svijeta, ne gledam Đukića i nemam pojma šta je sa čovjekom? Zadnje što sam čuo, da je napokon počeo posjećivati psihijatra.

[El Re]

UČvorović je, mislim 1991. napustio Narodnu Stranku i osnovao Narodnu demokratsku stranku. Ovo za Šoća me iznenađuje da je bio jedan od najgorih. On je ušao u Parlament 1992 (vjerovatno se do tada malo smirio) i bio je jedan od umjerenijih u tadašnjoj Narodnoj stranci što je u onoj prvoj ekipi Narodnjaka bilo nezamislivo. A sjećaš li se one prve ekipe iz 1990. na čelu sa Pavlom Milićem? Uh, što je ono bilo... Bio je i jedan tvoj Vasojević . Božidar Zonjić. On nije bio bučan kao Pavle Milić što je bio, ali zato su mu stavovi koje je saopštavao zviždećim govorom bili Bože zabrani.

Uhh,..kako se ne bih sjećao... No će ovi klinci reć "što su se ovi panjati noćas pomamili" pa prizivamo sjećanja od prije nego su se mnogi od njih rodili...Ali zaista nemoguće je razumjet današnju CG bez tog vremena. A ono je potpuno palo u zaborav... Znam i zašto su "Vijesti" došle do ovog teksta...Pa istraživali su biografiju Veljovića jer im je on sljedeća meta pa su slučajno nabasali na epizodu iz Pljevalja avgusta 1992. i našli interesantnim da to objave...Ali na stranu to...
Kilibarda nikad nije trpio ni Lazarevićku ni Milića. Za Kilibardu je Milić bio ona vrsta Srba od kojih su Kilibardu hvatale ospe. On ih je zvao "Srbi koji nisu čuli za dezodorans", ali nije mogao ništa protiv slave koju je Pavle Milić stekao uličnim protestima tokom AB revolucije. S druge strane Miliću je Kilibarda bio ikona salonskih Srba koji uvijek na kraju izdaju sopstveni narod. Lazarevićka je bila klasičan fašista, ali i inteligentna i pribrana žena. Kilibarda se plašio da bi ona u perspektivi mogla biti neko ko bi ga ugrozio. Sukob je jako brzo izbio i još tokom kraja 1991 ili početka 1992.(ne sjećam se više) Lazarevićka i Milić formiraju ogranak Srpske narodne obnove (Mirka Jovića) za CG. Stranka im nije ušla u parlament ali je pokupila dosta glasova.
Oko Čvorovića si sve sam rekao... Mislim, sve u svemu, ne vjerujem ni ja da su oni imali mnogo veze s tim jer su već bili izašli iz stranke ili se marginalizovani nalazili pred odlaskom...
Što se Šoća tiče, upravo zato što je i meni bilo šokantno, trebalo mi je puno da povjerujem u ono što sam čuo.Da to nije bilo svojim ušima, već da mi je neko drugi ispričao - ne bih vjerovao... Moguće je da je to bilo iz razloga nezrelosti, no ne zaboravi da je on tada bio pravnik u Mašinoprometu, a ne student ili kakav balavac...Ludo je to vrijeme bilo...Drugačija je psihologija ljudi bila tada...Danas je to teško i zamisliti a kamoli razumjeti...