Pobjeda, 17.12.2006. Društvo
PODGORICA SLAVI SLAVU SVOGA OSLOBOĐENjA
Tri vatrena krštenja
Podgorica je u istoriji oslobađana od osmanske imperije, 27. januara 1879. godine - kada je, nakon pobjedonosnog Veljega rata Crne Gore protiv Turske, odlukom velikih sila na Berlinskome kongresu, turska vojska napustila Podgoricu, od Austro-ugarske crno-žute monarhije, nakon Prvog svjetskog rata 31. oktobra 1918. godine i od njemačkoga okupatora u narodno-oslobodilačkoj antifašističkoj borbi 19. decembra 1944. godine.
Pjevalo se poslije rata: "Oj, lijepa Podgorice, za slobodu mučenice".
Podgorica je u razvoju često bila u izboru - kako sačuvati najvredniju kulturnu baštinu, nadgrađivati je, i stvarati nova društvena dobra. Uvijek je bilo pitanje - kako da se u miru oslobađa od domaće zloće zabluda, od svega što je ruši i ruži, od (na)opakih navika i radnji, od svakojakoga siledžijstva, osobito u zatiranju stare Podgorice.
Za pedesetogodišnjicu oslobođenja sam jetko prigovorio što su, valjda u skorojevićkoj utrci, porušene i vrijedne starine, prenebregavan kulturno-duhovni identitet grada. Neću da ponavljam tadašnju jadikovku, makar što se, na žalost, nastavljaju činodejstvija oprečna svakom slobodarskom duhu i djelu.
Uradilo se od tada mnogo na izgradnji i uljepšavanju grada: nove velelepne zgrade, mostovi, trgovi sa vodoskocima i veliki bulevari, palme po ulicama, bogate prodavnice... Podgorica je postala velegrad u malome, sa svim odlčjima i manama. Veseli me što će Stara varoš, koliko je preostalo, odlukom gradskih otaca i novim urbanističkim planom, biti očuvana. Hoću da vjerujem da će projekat biti ispunjen. Nadam se da će konačno prestati kletva iz pjesme "Stara Varoš da te bog ubije".
Borio sam se da se ono što je najvrednije zaštiti, koliko je moguće obnovi i sačuva. Iskustvo me uči da će biti teška borba protiv rušitelja i ružitelja, pa i mrzitelja grada. Kada je najavljeno da će antička Duklja ponovo, rekonstrukcijom, biti pregažena željezničkom prugom javno sam se pobunio.
Iz moga protesta izostavljeno (cenzurisano?!) je:
Prirodna ljepotica Tara je za sada sačuvana. Hoće li nezavisna Crna Gora započeti svoj novi život satiranjem Duklje. Zatražio sam da se priredi javno, makar simboličko, suđenje onima koji su projektovali i onima koji su odlučili da željeznička pruga prekolje Duklju. Zločin urbicida ne zastarijeva. Očekivao sam da će Podgoričani, predvođeni dukljanskim akademicima, izaći na ulice i protestvovati. Ili je drevna Doklea nečija tuđa?!
Zebem koliko, i kako će zaista ono najvrednije biti sačuvano, i novo građeno po ljudskoj mjeri.
Nestala je pitoreskna Tabana, koja se mogla obnoviti u radionice starih zanata. Uništeno je drveće u kome su ptice i noću pjevale. Pobodena je zgradurina koja je zamalo zagradila Ribnicu. Pitam: ima li propisa koji obavezuje koliko građevine moraju biti udaljene od toka rijeke, i je li poštovan? Baš u vrijeme kada se Podgorica napunila spomenicima "izvanjaca", nestala je iz parka naspram hotela Crna Gora bista najznamenitijega Podgoričanina Božidara Vukovića, vajarsko djelo znamenitoga Rista Stijovića. Hoće li lupeži ikada biti pronađeni i kažnjeni?
Zaželio bih sada da se izvan cjeline ostatka sačuvane Stare Varoši obnove i Kamena kapija srednjevjekovnoga manastira Drpe, Čardak Abdovića, 3-4 mlina na Ribnici, Vezirov most, koliko je moguće, bar fasadno, obrastao bujnim drvećem. Mogla bi se, najprije očišćena od otpadaka, sačuvati prirodna cjelina pogotovo donjega toka Ribnice, napraviti skrovito šetalište, pećine preurediti u stjecišta noćne zabave...
Umijeće, pa i umjetnost zajedničkoga življenja u slobodi svojstvo je ljudi i naroda kojima je stalo do napretka. U Podgorici se uvijek umjelo, i htjelo, da živi zajedno. U svim vremenima su stvarana prava prijateljstva, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, ko je kakav, i odakle je. Pripada i danas Podgoričanima urođenima, rođenima, porođenima, narođenima, prirođenima, srođenima... da ljepotom i dobrotom grade grad u kojem žive. Pravi Podgoričani i jesu svi oni koji svojim djelom čine da se grad uljudi i uredi u željeno stanište.
( Autor je član Upravnog odbora Društva prijatelja stare Podgorice)
Dušan Ičević



Reply With Quote

Bookmarks