Ček' ček'.
Slušaj sad. Elektricitet i naelektrisanje postoje na nivou atoma. Atomi se sastoje od protona, neutrona i elektrona. Svaki od ova tri tipa subatomskih čestica nosi naelektrisanje. Valenca tog naelektrisanja za našu priču nije bitna. Elektricitet se, dakle, nalazi u srži svega što postoji.
Idemo dalje.
Elektricitet se nalazi u svakom hemijskom elementu i u svemu što postoji u prirodi. Nema izuzetaka.
Idemo još dalje.
Naše ćelije sačinjene su od atoma i molekula. Prema tome, i one nose neki određen električni potencijal. Prilikom interakcije sa drugim ćelijama, bilo kakvim hemijskim elementima, ekstracelularnom sredinom, bilo čim, taj električni potencijal (za naše potrebe nebitno kakve valence) ćelije se 'ostvaruje', odnosno funkcioniše (u zavisnosti od ovoga ili onoga, on se oslobađa, širi membranom, itd. itd.). Kako god se on ostvarivao, u kontaktu sa sredinom, on se i širi, jer se sredina isto sastoji od ćelija koje isto imaju svoj električni potencijal. Logično, zar ne? To je zakon, ili pravilo.
Nastavljamo.
Naš nervni sistem se sastoji od mnoštva ćelija. Naši nervi su u suštini gomila majušnih naelektrisanih jedinica koje su manje ili više u stalnom kontaktu jedna sa drugom. Pri svakom međusobnom kontaktu tih jedinica, kako smo razjasnili (nadam se) gore, dolazi do neke određene promjene. Elektricitet se tako kroz organizam širi prema određenim propisanim pravilima. Ta pravila je možda propisao Bog, možda ne, ali je sasvim sigurno da se sve dešava po fizičkim i hemijskim zakonima.
U tom smislu, 'nesvjesni procesi', kako ih ti zoveš (koristiš pomalo neobične pojmove) nisu
iskoristili ništa. Nisu prvo nastali 'nesvjesni procesi' pa su onda odlučili da iskoriste električni potencijal ćelije. Prvo su nastale ćelije koje su funkcionisale bez nekog većeg reda i bez neke potrebe za njim, a zatim, kad se potreba pojavila, one su se organizovale (ne nekim socijalnim pokretom za organizaciju ili tako nešto, ne
namjerno ili
voljno, već po relativno jednostavnim principima u mikrobiologiji po kojima se većina ćelija organizuje) u nervne strukture višeg reda, a kasnije kod jedne vrste i u nervne strukture najvišeg reda (mozak). Tu dolazimo do tebi zanimljivog dijela. Sam mozak se sastoji od istih (dobro, u principu sličnih) ćelija kao i ostatak nervnog sistema (periferni nervni sistem i ostatak centralnog). Prema tome, mozak je samo dio ukupne autoputske petlje (ili nekakvog kruga) nervnog sistema. Mozak nije neki upravnik ili komandir, on samo reaguje na zadate situacije i razrješava ih po kratkom postupku. 'Kako to sa srcem?', pitaćeš se. 'Kod srčanog ritma ne postoji prethodna situacija na koju mozak mora da odgovori slanjem nervnog impulsa.' Ovo sve je daleko od realnih pitanja, jer srcem i ne upravlja mozak. Srcem, kao i većinom automatskih radnji upravlja daleko niža struktura - kičmena moždina. Ona prilikom 'komandovanja' srčanim otkucajima ne
upravlja srcem, već odgovara na promjenu u srčanom ritmu, odnosno u položaju srčanih mišića i količine krvi u organu. Električni potencijal se prenosi od ćelija srca do nervnih ćelija (inicijalna informacija - draž), od nervnih ćelija do moždine i nazad. Velikom brzinom, i to od ćelije do ćelije. Ovo se zove
POVRATNI REFLEKSNI LUK. Zapamti to, važno je.

Zahvaljujući ovom procesu nastaju kontrakcije, i to u onom dijelu srca kojim nervni sistem trenutno upravlja, ukoliko upravlja, jer srce ima dosta ćelija koji nisu pod direktnom kontrolom nervnog sistema i koje imaju svoj samostalan ritam 'opaljivanja', odnosno električnog pražnjenja (one postoje 'za svaki slučaj' da nervni sistem 'zakaže'). Ove ćelije održavaju ritam srca konstantim, jer imaju svoj
intrinzični (čitaj unutrašnji)
kontrakcioni ritam.
Šta smo zaključili?
1) Da srcem ne upravlja mozak.
2) Da je električno pražnjenje kod svih ćelija manje - više univerzalno po intenzitetu, dakle da 'mozak
ne zna tačno koliko elektriciteta da pošalje', već se elektricitet oslobađa od strane svake ćelije u jednakoj mjeri, i ta mjera je dovoljna za normalan rad srca.
3) Da 'su nesvjesni procesi' svojevrsni 'zastupnici' fizičkih i bioloških zakona i da oni nemaju namjere ili motivaciju, već da funkcionišu po propisanom rasporedu.
Pročitaj ovo pažljivo, trebalo bi da ti sve bude jasnije.
Ova priča o signalima je smiješna jer gledate sve iz pogrešnog ugla. Kibernetski sistemi (elektronski) nastali su
po uzoru na nervni sistem, a ne obrnuto.
'Informacija', kako je vi zovete, nije informacija u klasičnom smislu, već reakcija ćelije, jednostavne jedinice građe ljudskih bića na promjenu u sredini. Te promjene mogu da budu velike ili male, različite prirode i različitog intenziteta. Ćelija samo reaguje na promjenu, oslobađajući elektricitet pri kontaktu sa najbližom ćelijom, koja opet oslobađa elektricitet pri kontaktu sa sljedećom i sljedećom i sljedećom i sljedećom i tako dalje.
Kad 'informacija' dođe do viših nervnih puteva, recimo, kičmene moždine, ona relativno jednostavno odgovara na zadatu situaciju koju ima 'memorisanu' (uslovno rečeno, radi se memoriji nervnih puteva i sortiranju odgovora) automatskim (ili gotovo pa automatskim) odgovorom. Odgovor se prenosi refleksnim lukom kojim je i stigao, sa ćelije na ćeliju, to mjesta u organizmu koje treba da ga pruži ili 'odradi'.
To zaokružuje čitav 'signal'.
Ukoliko je 'informacija' kompleksna (perceptivna, recimo, ili kognitivna), obrađuje se na drugim mjestima, drugačije, i sporije. Međutim, princip koji je u upotrebi je isti.
Bookmarks