Na cepurke pod zemljom, barem u moju familiju tako ide..
Nevezano za odredjenu religiju ili filozofsku tezu, sta vi licno mislite o tome sta se dogadja sa mrtvima? Umro mi je brat pre deset dana i tako bih volela da znam sta je sada sa njim. Nemojte da mi se smejete na pitanju, nije bas tako povrsno kako mislite. Iz Svetog Pisma znamo za dvojcu koji su bili mrtvi, pa su oziveli, Lazar, koga je Isus oziveo, i Isus koji je ustao iz mrtvih. Za Lazara je receno da spava, Isus je ustao i setao zemljom pre nego sto je otisao Ocu. Da li moj brat sanja san bez snova zauvek ili se seta po ovoj zemlji 40 ili 50 dana kako razne religije to objasnjavaju, pa tek onda odlazi na neko bolje mesto? Znam za religioznu teoriju vaskrsnuca, ali to nije odgovor na moje pitanje, sta je SADA sa njim? Iako mi je jasno da niko nema tacan odgovor, interesuje me sta vi mislite o tome?
Na cepurke pod zemljom, barem u moju familiju tako ide..
Posle smrti se vracamo prirodi.tj.ono sto je ostalo od nas.Isto kao i sva živa bića.U suštini dajemo šansu i drugima da žive.Možda jednog dana postanemo besmrtni , nije nedostižno mislim.
Ucestvujem u zalosti.
Covjek poslije smrti prestaje da postoji fizicki naravno, ali ja vjerujem da njegova "dusa" obitava nedje. Postoji teorija o hipersvijesti, tj da nasa "dusa-svijest-um" zivi i dalje, u beskonacnosti, nedje.
If you no longer go for a gap that exists, you're no longer a racing driver.
Na to pitanje sigurno neces dobiti odgovor, barem ne dok si medju zivima.
Nego, mani se potraga i slicnih rabota, on je jednostavno...Presao dalje.![]()
If you no longer go for a gap that exists, you're no longer a racing driver.
Naravno. I ja sam imao nekad takvih misli posle gubitka, ali kad sam bolje razmislio znao sam da ta osoba ne bi voljela da se uznemirava niti da mi provodimo svoj zivot u toj "potrazi".
Eto, za mene je zlatna jedna recenica iz jedne knjige: "Za dobro organizovani um, smrt je samo jos jedna velika avantura."![]()
If you no longer go for a gap that exists, you're no longer a racing driver.
pazite djeco, energija se ne moze stvoriti ni unistit, samo se moze prenositi sa jednog oblika na drug. E, posto cojvke vrsi odredjenu energiju, kad on umre, negdje se prenese ta energija, ne moze prosto da se unisti. Tako da je nedje, e ne znam dje (nazovite to Raj.. ili Pakao ako je bio los covjek)
Raj i pakao ne postoje na taj nacin kako se obicno tumaci. Sama ideja je paradoksalna.![]()
If you no longer go for a gap that exists, you're no longer a racing driver.
Samo sto ta "avantura" ubija one koji su ostali....
Slazem se da energija samo menja oblik, to je teorija fizike, ali ja hocu empirijski da to razumem...
Ne postoje, to je nemoguce, raj i pakao su u nama samima, mi mozemo od svog zivota da napravimo raj, ako imamo dovoljno mentalne i inteligentne snage za to, a mozemo da napravimo i pakao ako ne posedujemo ni mentalne, ni inteligentne kvalitete. Prema tome, ja sam trenutno sa mojom pameti negde u cistilistu....
Dok nisam pročitao da se radi o bratu, htio sam na pitanje "Gde je mrtav covek?" da ti odgovorim - "Pod zemljom".
Ali kad je situacija kakva jeste, prvo da izjavim neko saosjećanje, drugo, da dam ozbiljniji odgovor.
Niko od "naših ljudi" nije umro pa se vratio da nam ispriča što je sve "na onoj strani" vidio... Religija objašnjava to na svoj način...
E sad, bilo je ljudi koji su doživjeli kliničku smrt i pričali o vantjelesnim iskustvima i paranormalnim fenomenima, koje religija upravo objašnjava tako da teorija o paklu i raju ima neke veze s pratećim. Inače, po predanju duša putuje 40 dana do neba.
Sad, jesu li lagali, ili ja izigravam nevjernog Tomu... ...![]()
S obzirom da je mnogo vise onih koji su dozivjeli klinicu smrt i rekli da se ne sjecaju niceg onda mozemo da zakljucimo da su ta vantjelesna iskustva vezana za postepeno gasenje mozdanih talasa. A to moze da dovede do takvih iskustava. Ali ne bih rekao da je to nesto vise od sna. To se ustvari sve desava u trenucima neposredno prije klinicke smrti (rijetkim osobama koje tvrde da su imali takvo iskustvo).
Sto se tice teme, ja sam Ateista ja tvrdim da kad ljudi umru iza njih ostaje samo lijepa (ne obavezno) uspomena.
My stomach was making the rumblies - that only hands would satisfy.
Last edited by cvxcomputers; 02-07-10 at 00:17.
Zar ti treba neki poseban razlog? Zivi za sta god ti se zivi. Postoji li neki poseban razlog sto Saturn postoji? Mrtva planeta bez ikakve sanse za nastanak zivota a eto postoji. Ako nije ziv zasto i dalje postoji? Dajes fenomenu zivota previse nezasluzenog znacaja. Zivot jednostavno postoji, da ne postoji niko ne bi ni primjetio![]()
My stomach was making the rumblies - that only hands would satisfy.
Ne, to mi nista ne znaci, jer smo moj decko i ja isto hedonisti, ali nismo bezboznici zbog toga. To mi zvuci kao babe i zabe, objasni malo...
Ne slazem se sa tobom po pitanju zivota, kao sto se ne slazem sa cinjenicom da je Saturn mrtva planeta. Ona se sastoji najvise od gasa, iako ima svoje jezgro, ali to samo znaci da COVEK, takav kakav ga znamo tamo ne moze da opstane, ali ne i da zivot tamo nije moguc. Pridajem zivotu veliku vaznost, jer sam deo njega, ja sam centar svog zivota, kao sto je svaka individua centar svog zivota (govorim o dusevno normalnim ljudima). Meni je smisao zivota ljubav i uzivanje u njoj, smisao mi je iskoristiti ovaj zivot na najbolji moguci nacin. Ne vidim u tome nista pogresno. Ali to ne moze da bude sve, ne moze da bude samo za jedno vreme. Kao sto rekoh gore, ja sam hedonista i taj hedonizam me tera da trazim uzivanje i u onome sto dolazi posle... samo to nije tema sada, o tome mozemo neki drugi put. Meni je zivot mog brata vazan pre svega njega radi, jer je imao perspektive u svom zivotu, planove, porodicu, a njegov zivot mi je vazan i zbog mene, jer mi je potreban, nedostaje mi... Zivot je poklon i ne mozemo se prema njemu odnositi tako sto ga necemo postovati... Ili sto cemo ziveti kao biljke, ne postavljajuci nikakva pitanja...
Da imamo odgovor na to pitanje, misliš da bi bili ovdje?
Prvo, red je reći da saosjećam sa tvojim bolom, koliko god to malo značilo od forumskog anonimusa.
Sad malo na temu.
Zar je stvarno toliko važno što se desilo sa njim? Iskreno, mislim da ne postoji nešto što može da ti se desi nakon smrti. Smrt je, kako ja to vidim, ultimativno životno iskustvo. Ukoliko postojiš nakon nje, ništa ne bi trebalo da ima taj grandeur, taj sjaj, tu monumentalnost. Možda zvuči suludo što govorim o smrti ovako, ali sam ubijeđen da smrt jeste najznačajniji događaj u životu, ovozemaljskom ili zagrobnom (pretpostavljenom). Evo i zašto. Zbog činjenice da imamo samo neko daleko iskustvo ili daleki pojam o njoj dok smo živi. Nebitno koliko toga vidiš, koliko kovčega, koliko mrtvih očeva u dnevnoj sobi, koliko tužnih tetaka nakon smrti ovoga i onoga, koliko (čak) puta se i sam/a očešeš o nju, i dalje ti sve to predstavlja neku udaljenu mogućnost, ultimativnu opasnost na horizontu.
Takve stvari ti promijene svaki obrok, svaki pogled iz stana, izlazak na ulicu, svaku dugu šetnju, svaku muzičku cjelinu koju čuješ. Odzvanjaju ti u koracima, prate ti sve misli, svaki uzdah, sve. Kenjam, reći ćeš, ali tako je za mene. Ishod života (smrt - koja je dosta mistična sama po sebi) za mene uljepšava život do krajnjih granica. Na potpuno prirodan način.
Takođe, smrt u uživanju ne treba zaboraviti. Treba je prihvatiti kao jedinu sigurnu varijablu u ovom nestabilnom svijetu (ili da budem precizan, djelimično nestabilnom, odnosno nestabilnom kako se uzme) prepunom života. I jeste, jedno je fantastično, drugo je mračno i ledi krv u žilama, ali jedno bez drugog ne bi bilo dovoljno dobro. Ili makar ne bi bilo to što jeste. U svemu ovome, hoću li se ponovo roditi čist i bez grijeha ili ću se vratiti materiji koja me je stvorila totalno je nebitno.
Važno je samo čime ispuniti momente iščekivanja.
Memento mori.![]()
"And if they didn't believe me, they believe me now."
ko kaze da zivimo uzalud! ja i ako nisam vjernik vidim smisao u svom zivotu i nema potrebe da se opterecujem dje ce mi dusa ili tjelo kad umrem. tj. to vec u sustini i znam (2metra pod zemljom) ako je tebi ovaj zivot koji zivis uzaludan i besmislen ako mislis da nisi dobila dovoljno vremena da se iskazes - pokazes dok si ziva i ako mislis da mora da postoji neko drugo mjesto dje nam ide dusa ili tjelo i dje ces poslje toga vjecno zivjet... ne muci se... dalje znas i sama sto treba da uradis![]()
moje saucesce
uzivaj u zivotu i sjecaj se svog brata dokle god ga se sjecas on je na neki nacin ziv
Haec olim meminisse ivvabit
http://1944killingfields.co.uk
Hvala vam na saosecanju. Vazno mi je sta je sa njim, zelim da znam da mu je "dobro", to jest da mu nije losije nego nego sto mu je bilo ili samo spava. On je moj mladji brat i taj osecaj da zelim da ga zastitim od svega losega ne prestaje sa smrcu… Znam koliko iracionalno ovo zvuci, ali sta cu… saznanje da vise nikada nista ne mogu da ucinim za njega je tako strasno…. Moj mali brat, koji i nije tako mali, on je imao svoj zivot i zenu, ali za meine je jos uvek moj mali brat koga se secam kako su ga doneli iz bolnice, kako sam bila ljubomorna na njega, jer su mu posvecivali paznju, a do tada sam ja bila centar svog i njihovog sveta, i kako sam rekla da ga vrate natrag… svega se secam sto sam zaboravila i kako smo se igrali i kako sam ih ucila da citaju (imam jos jednog brata)… samo mi izlaze slike ispred ociju i muce me… Zelim da znam da je otisao na bolje mesto, ali me ne napusta slika tog kovcega… i saznanja da je on u njemu… mrtav… cvece na grobu, a on je pod zemljom… ja kao starija sestra moram da zivim… nije to pravedno… Kako ste vi izasli na kraj sa vasim gubicima, svako od nas je izgubio nekad nekoga… I meni je baba umrla pre puno godina, ali ovakav bol kao sada jos nikada nisam osetila… Kako ste preziveli sve to… kako ste se utesili?
Saučešće.
I nadaj se da se neće vratit jer će te poslat odakle je on doša ako ti vidi ovu temu(još nakon 10 dana). Bar ja bih na njegovo mjesto.
She is only here to annoy herself!
There are currently 1 users browsing this thread. (0 members and 1 guests)
Bookmarks