Da i ja napišem nešto, sad kad sam malo načisto sa živcima. Možda je bolje grafički se izrazit, u stvari.
Da bi se ugrozio gol protivnika u današnjem fudbalu, lopta mora da se kreće u Velikoj Crvenoj Mrlji. I igrači zajedno sa njom. Ako igrač i lopta čitav meč ne zalaze u Veliku Crvenu Mrlju, gol se može dat jedino nekoj izgubljenoj odbrani koja nije načisto sa sobom, golmanu sa istim tim kvalitetima, zahvaljujući čistoj sreći ili iz prekida.
E tako smo mi dali skoro sve golove od 2006, jer se na prste može izbrojat koliko smo mi puta od 2006 imali loptu u Velikoj Crvenoj Mrlji (a da to nije bilo neposredno nakon prekida), naročito od kad Burzanovića nema u repki.
Tek kad naš tim - a nebitno kakav je - bude umio da organiziuje napad, vrši pritisak i igra u Velikoj Crvenoj Mrlji, onda možemo da pričamo o problemima tipa zalaganja, sposobnosti, patriotizma, temperamenta i čega već ne igrača koji se zovu. Do tad će bit kriv jedino i isključivo čovjek na klupi, ko god to bio, i koliko god moralo da ih bude, jer za to niko drugi ne može bit kriv.
****li ih 4-4-2 bez sredine i centaršutevi u prazno. Ka svaki meč da igramo sa 2 igrača manje.
I ako neko poslije ovoga može da izmisli neki visokomoralni razlog da se Burzanović ne zove, svaka mu čast.
I neka smo izgubili, bolje da se ovakve stvari gube, nego da gledamo 50 remija u nizu i onda bude priča - eh kako ne iskoristismo onu šansu, kako nam ne svira penal, kako nemadosmo sreće.
Bookmarks