Paklena vatra oko Vezirovog mosta

[G R A D]

Paklena vatra oko Vezirovog mosta

ČITAV GRAD je bio u ruševinama. Žestoke borbe za Vezirov most i zgradu Gimnazije. Junačka smrt Maksima Petkovića. Neprijatelj pretrpio velike gubitke

O zauzeću Podgorice izvijestio je Drugi udarni korpus NOP Jugoslavije, a „Pobjeda” je 24. 12. 1944. (broj šest) donijela o tome poduži tekst:

„Poslije višednevnih bojeva na prilazima grada, jedinice Prve bokeške i Devete udarne brigade na juriš su zauzele grad Podgoricu.
U ovim borbama je učestvovao Prvi bataljon lovćenskog NOP odreda. Jedinice Desete crnogorske udarne brigade na prilazima Podogrice zadale su neprijatelju velike gubitke. Oko Podgorice i u samom gradu Njemci su imali preko 250 mrtvih vojnika i oficira, kao i veliki broj ranjenih. Zaplijenjeno je: četiri šarca, 11 automobila, tri kamiona hrane, sto buradi nafte i benzina, razne ratne opreme i veća količina municije. U borbama je uništeno 200 kamiona. U izvještaju Drugog udarnog korpusa se dalje navodi: fašistički vandalizam i ovdje je došao do izražaja: povlačeći se, Njemci su digli u vazduh sve preostale zgrade u gradu i vojne kasarne. Čitav grad je u ruševinama (od savezničkog bombardovanja). Takođe su potpuno uništeni čuveni Vezirov most i Gvozdeni most kod Kruševca. Dignuti su u vazduh i mostovi kod Ribnice koji su spajali Staru i Novu varoš. Jedinice NOP-a progoneći neprijatelja zauzele su Bioče”.

Hrabri Bokelji

Strateški značajni objekti bili su zgrada Gimnazije i Vezirov most, pa je za njihovo oslobođenje vođena žestoka borba. U „Pobjedinom” tekstu se dalje navodi:
„Nastojali su hrabri Bokelji da po svaku cijenu zauzmu zgradu gimnazije i time dobiju mogućnost da spasu Vezirov most na Morači (jer je upravo iz zgrade gimnazije upravljano miniranjem Vezirovog mosta). Pošto je već Gvozdeni most bio srušen, shvatajući veličinu svih zadataka, Treća četa Trećeg bataljona smjelo je jurišala na gimnaziju. Vodnik Ljubo Kovačević i borac Boro Batinić ginu na nekoliko metara pred zgradom, dok ostali borci ipak uspijevaju da uskoče u ogromne rupe koje su iskopale avionske bombe (prilikom bombardovanja) i da odatle nastave borbu.
Za spasavanje mosta posebno se istakao Maksim Petković i ostala je zabilježena njegova junačka smrt, kao i desetara Šiljegovića. Borci su znali da je Vezirov most miniran i da treba na vrijeme prekinuti žice koje su spajale te mine kako bi se spasio ovaj most. Za ovaj zadatak dobrovoljno se javio desetar Treće čete Špiro Šiljegović, koji je sa dvojicom drugova pojurio ka mostu. Međutim, pred samim mostom gine njegov pomoćnik Maksim Petković, a on biva teško ranjen. Borci su potrčali da ga iznesu. Šiljegović ih moli da se ne osvrću na njega jer će i sami poginuti, pošto ih je neprijatelj zasipao smrtonosnom vatrom. Kad su njegovi drugovi ipak htjeli da ga iznesu, Šiljegović je izvadio revolver i ubio samog sebe.

Dvodnevne bitke

Preko cijelog dana vodile su se teške borbe za Vezirov most i gimnaziju i tek uveče, kad je neprijatelj vidio da mora odstupati, pod borbom je napustio gimnaziju nemajući vremena da digne most u vazduh. Borci su pohitali na Vezirov most, ali je neprijatelj u posljednjem trenutku ipak uspio da ovaj stari most potpuno digne u vazduh. Tako su sva nastojanja da se spase Vezirov most bila uzaludna, jer je neprijatelj paklenom vatrom spriječio našim borcima da se približe mostu.
U samom gradu neprijatelj je imao preko 30 mrtvih i više ranjenih. Naši borci zarobili su 73 Njemca i nekoliko italijanskih fašista, nekoliko kamiona, motocikla, više hrane i drugog ratnog materijala. Jedinice Desete rimske brigade učestvovale su i u oslobođenju Podgorice. Da pomognu djelove Devete brigade udarile su neprijatelju u desni bok, napadajući iz Kuča u pravcu Podgorice.
Poslije dvodnevne ogorčene borbe, Prvi bataljon Jedanaesete brigade slomio je neprijateljski otpor na Bajtnicu, Šutilu i Tomašniku i prodro u grad iz pravca Doljana i Maslina. Četvrti bataljon iste brigade (Bokeški) pokušao je likvidirati neprijateljska uporišta na Sjence i Svarnik. Nastavio je gonjenje neprijatelja u pravcu Bioča. Samo na ovom sektoru Četvrti bataljon je ubio preko 40 neprijateljskih vojnika, zaplijenio je jedan mitraljez, tri puškomitraljeza, jednu radio-stanicu i veću količinu municije, stoji u izvještaju Drugog udarnog korpusa NOP-a i Jugoslavije”.



Priredio: M. Živković

[Ćipur]

Pobjeda, 17.12.2006. Društvo


PODGORICA SLAVI SLAVU SVOGA OSLOBOĐENjA


Tri vatrena krštenja


Podgorica je u istoriji oslobađana od osmanske imperije, 27. januara 1879. godine - kada je, nakon pobjedonosnog Veljega rata Crne Gore protiv Turske, odlukom velikih sila na Berlinskome kongresu, turska vojska napustila Podgoricu, od Austro-ugarske crno-žute monarhije, nakon Prvog svjetskog rata 31. oktobra 1918. godine i od njemačkoga okupatora u narodno-oslobodilačkoj antifašističkoj borbi 19. decembra 1944. godine.
Pjevalo se poslije rata: "Oj, lijepa Podgorice, za slobodu mučenice".
Podgorica je u razvoju često bila u izboru - kako sačuvati najvredniju kulturnu baštinu, nadgrađivati je, i stvarati nova društvena dobra. Uvijek je bilo pitanje - kako da se u miru oslobađa od domaće zloće zabluda, od svega što je ruši i ruži, od (na)opakih navika i radnji, od svakojakoga siledžijstva, osobito u zatiranju stare Podgorice.
Za pedesetogodišnjicu oslobođenja sam jetko prigovorio što su, valjda u skorojevićkoj utrci, porušene i vrijedne starine, prenebregavan kulturno-duhovni identitet grada. Neću da ponavljam tadašnju jadikovku, makar što se, na žalost, nastavljaju činodejstvija oprečna svakom slobodarskom duhu i djelu.
Uradilo se od tada mnogo na izgradnji i uljepšavanju grada: nove velelepne zgrade, mostovi, trgovi sa vodoskocima i veliki bulevari, palme po ulicama, bogate prodavnice... Podgorica je postala velegrad u malome, sa svim odlčjima i manama. Veseli me što će Stara varoš, koliko je preostalo, odlukom gradskih otaca i novim urbanističkim planom, biti očuvana. Hoću da vjerujem da će projekat biti ispunjen. Nadam se da će konačno prestati kletva iz pjesme "Stara Varoš da te bog ubije".
Borio sam se da se ono što je najvrednije zaštiti, koliko je moguće obnovi i sačuva. Iskustvo me uči da će biti teška borba protiv rušitelja i ružitelja, pa i mrzitelja grada. Kada je najavljeno da će antička Duklja ponovo, rekonstrukcijom, biti pregažena željezničkom prugom javno sam se pobunio.
Iz moga protesta izostavljeno (cenzurisano?!) je:
Prirodna ljepotica Tara je za sada sačuvana. Hoće li nezavisna Crna Gora započeti svoj novi život satiranjem Duklje. Zatražio sam da se priredi javno, makar simboličko, suđenje onima koji su projektovali i onima koji su odlučili da željeznička pruga prekolje Duklju. Zločin urbicida ne zastarijeva. Očekivao sam da će Podgoričani, predvođeni dukljanskim akademicima, izaći na ulice i protestvovati. Ili je drevna Doklea nečija tuđa?!
Zebem koliko, i kako će zaista ono najvrednije biti sačuvano, i novo građeno po ljudskoj mjeri.
Nestala je pitoreskna Tabana, koja se mogla obnoviti u radionice starih zanata. Uništeno je drveće u kome su ptice i noću pjevale. Pobodena je zgradurina koja je zamalo zagradila Ribnicu. Pitam: ima li propisa koji obavezuje koliko građevine moraju biti udaljene od toka rijeke, i je li poštovan? Baš u vrijeme kada se Podgorica napunila spomenicima "izvanjaca", nestala je iz parka naspram hotela Crna Gora bista najznamenitijega Podgoričanina Božidara Vukovića, vajarsko djelo znamenitoga Rista Stijovića. Hoće li lupeži ikada biti pronađeni i kažnjeni?
Zaželio bih sada da se izvan cjeline ostatka sačuvane Stare Varoši obnove i Kamena kapija srednjevjekovnoga manastira Drpe, Čardak Abdovića, 3-4 mlina na Ribnici, Vezirov most, koliko je moguće, bar fasadno, obrastao bujnim drvećem. Mogla bi se, najprije očišćena od otpadaka, sačuvati prirodna cjelina pogotovo donjega toka Ribnice, napraviti skrovito šetalište, pećine preurediti u stjecišta noćne zabave...
Umijeće, pa i umjetnost zajedničkoga življenja u slobodi svojstvo je ljudi i naroda kojima je stalo do napretka. U Podgorici se uvijek umjelo, i htjelo, da živi zajedno. U svim vremenima su stvarana prava prijateljstva, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost, ko je kakav, i odakle je. Pripada i danas Podgoričanima urođenima, rođenima, porođenima, narođenima, prirođenima, srođenima... da ljepotom i dobrotom grade grad u kojem žive. Pravi Podgoričani i jesu svi oni koji svojim djelom čine da se grad uljudi i uredi u željeno stanište.

( Autor je član Upravnog odbora Društva prijatelja stare Podgorice)

Dušan Ičević

[Ćipur]

Pobjeda, 17. 12. 2006. Društvo


UZ DAN OSLOBOĐENjA PODGORICE


Život u pećinama Cijevne


Strašno je i tužno svjedočiti o događajima koji su se zbili tog 5. maja 1944. godine, kada su saveznički avioni sručili tone bombi na Podgoricu. Sve je trajalo, u više navrata toga dana, oko jedan sat.
Stradao je najviše strogi centar grada-Nova Varoš, kao i dio Stare Varoši uz rijeku Ribnicu. Nastala je opšta panika, čitav grad je bio na nogama, i staro i mlado. Svi su panično žurili prema centru da spase zatrpane u ruševinama, što je trajalo do kasno u noć. Iz tog pakla je trebalo što prije izaći, naći neki izlaz, kako zbog porušenih kuća za stanovanje, tako i očekivanja nastavka bombardovanja.
Mnoge porodice su se smjestile u pećinama Ribnice i Morače, a druge su se uputile u pravcu okolnih sela. Najviše njih se uputilo u pravcu Zete i Tuzi. Neki i prema Kućama Rakića i smjestile se kod poznanika, mještana: Pavla Vukanovića, Dragutina, Ilije i Bogića Popovića. To su bile porodice: Ičević, Hajduković, Prelević i Brajović, dok su druge našle smještaj nizvodno, uz Cijevnu u kuće Ujkića.
Dane smo provodili u pećinama rijeke Cijevne, a noći smo bivali u kućama, sve do druge polovine avgusta, a onda je nastupilo zatišje. Vratili smo se u Podgoricu, ali ne za dugo, jer su poslije deset dana počela bombardovanja "trojke" i "šestorke", tako da smo ponovo napustili grad. Mi i još neke porodice uputili smo se prema Gornjoj i Donjoj Zeti, a naša porodica našla je smještaj u kući Malja Baletića, selo Srpska. O tom uglednom domaćinu imamo samo riječi hvale. Za njegovo bezgranično gostoprimstvo, ne samo prema nama, već i prema svakom ko se našao u nevolji.
Uz sve ovo treba napomenuti da je čitava Zeta, kako se govorilo, za vrijeme rata bila sirotinjska majka, jer su mnogi ostali u životu-preživjeli, blagodareći njima. U većini domaćinstava bilo je više porodica izbjeglica. U vrijeme našeg boravka u Srpskoj, bili su česti upadi vasojevićkih i nikšićkih četnika, od kojih se nijesu mogli odbraniti, odnoseći sve što im se svidjelo. Slično su se ponašali i u drugim selima Zete.
Bližio se kraj takvom stanju i ponašanju tih okupatorskih slugu, koji su sve podredili svojim mračnim ciljevima, misleći da će rat još dugo trajati. U decembru 1944. stegla ciča zima, sjeverac nosi sve pred sobom.
Upadi partizanskih trojki bili su vjesnici da je došao kraj narodnim patnjama, da je blizu sloboda, tome smo se svi radovali, istina sem onih koji su bili u službi okupatora.
Kuća Malja Baletića dominirala je selom. Iz nje su se mogla vidjeti sela Gornje Zete- Mahala, Mitrovići i Ljajkovići, a posebno most na rijeci Cijevi. Noću se čuo žagor i dozivanje u koloni koja je odstupala prema Podgorici. Preko dana smo u koloni-odstupnici primijetili dijelove motorizovane njemačke jedinice, a iza njih pješke odstupali su četnici.
Strašan je bio metež tada, zastrašivanje naroda, sve odrasle muškarce su mobilisali, kako mještane tako i mladiće izbjeglice, bez pogovora uključivali u kolonu.
Partizanske jedinice tih decembarskih dana nadirale su iz pravca Donje Zete do blizu mosta na Cijevni. Tu borbu - prepucavanjem sa jedne i druge strane, mogli smo posmatrati iznad sela Srpske, gdje nam je bilo bezbjedno.
Odjednom je odjeknula snažna eksplozija. Njemci su digli most u vazduh. Tada smo ispratili pogledom i posljednju odstupnicu njemačke jedinice. Već drugi- treći dan dobili smo vijest da je Podgorica 19. decembra oslobođena. Kroz selo su ušli partizani.
Nakon nekoliko dana odlučili smo da se vratimo svojoj kući u Podgoricu. I ostale porodice, iz drugih sela Zete, hitali su svojim kućama. I dalje su se mogli čuti odjeci borbe iz pravca Bjelopavlića. U tom pravcu su odstupali Njemci i domaći izdajnici.
U oslobođenoj Podgorici dočekao nas je stravičan prizor. Kad smo stigli kući, počela su pitanja o poginulim i ranjenim sugrađanima, o porušenim kućama u gradu a posebno u našoj Pravoj kiš-mahali. U okruženju kuće bila su zgarišta bivših kuća Marka Ičevića, Miloša Rajkovića, Anta i Andrije Mrčarice. Na našoj kući bilo je neznatno oštećenje krova, što nije smetalo da se odmah uselimo.Tako smo konačno dočekali oslobođenje Podgorice.



Milan-Mišo Brajović

[Ćipur]

19. decembar 1944.

Oslobođena je Podgorica u Drugom svjetskom ratu. Grad je u toku rata nekoliko puta bombardovan tako da je na Dan oslobođenja sav bio u ruševinama.

[Ćipur]

24. oktobra 1944.

U Nikšiću je izašao prvi broj lista "Pobjeda", organa Narodnooslobodilačkog fronta za Crnu Goru i Boku.
List je štampan ručnim slogom i uz ručni pogon. Od 19. decembra 1944. godine do 6. jula 1954.
Pobjeda je izlazila na Cetinju, a od tada u Titogradu, danas Podgorici. Bio je to najprije 15-todnevni, a od 1945. do 1947. godine sedmični list.
Tokom 1947. godine "Pobjeda" je izlazila dva puta sedmično, a naredne dvije godine svakim danom, osim ponedjeljkom. Od 1954. do 1964. ovaj crnogorski list je ponovo izlazio samo jednom sedmično, a 1975. godine ponovo izlazi svakog dana.

Paklena vatra oko Vezirovog mosta

ČITAV GRAD je bio u ruševinama. Žestoke borbe za Vezirov most i zgradu Gimnazije. Junačka smrt Maksima Petkovića. Neprijatelj pretrpio velike gubitke

O zauzeću Podgorice izvijestio je Drugi udarni korpus NOP Jugoslavije, a „Pobjeda” je 24. 12. 1944. (broj šest) donijela o tome poduži tekst:

[Ćipur]

DATUMI: SVETI NIKOLA I OSLOBOĐENjE PODGORICE


Vremena davna - sjećanja bliska


U noći između 18. i 19. decembra 1944. godine stigao je glas u kuću Đoke Markova Ivanovića (od koga, kako i kudije) to sami Bog zna jer ja taj podatak, ni sam zapamtio, a i ako sam ga ikada znao, sada sam ga zaboravio), da je Podgorica slobodna, dakle oslobođena od okupatora.

Inače u pomenutoj kući bile su privremeno smještene majke sa djecom (nejač), s obzirom da se ova kuća nalazi na krajnjem jugoistoku sela Vrbica i skrovita ispod uzvišenja i tada bila obrasla visokim drvećem, pa ista je korišćenja kao bezbjednije sklonište mještana sela.

Pomenuti aber bio je neograničeno radosni glas pa je sve i staro i mlado i muško i žensko nakon pomenutog saznanja da je Podgorica slobodna, spontano krenulo niz selo, vraćajući se svojim kućama koje su bile privremeno napuštene.

Dakle, kako sam već to pomenuo, radi se o selu Vrbica nedaleko od Podgorice na udaljenosti manjoj od deset kilometara. Selo se inače za vrijeme četvorogodišnjeg ratovanja nalazilo između dvije vatre. U ostalom kao i mnoga druga koja su se nalazila na periferiji Podgorice i drugih gradova izložena stalnim sukobima. U početku između italijana i partizana, a kasnija partizana s jedne četnika i Njemaca s druge srane. Tako da su neka domaćinstva bila primorana u cilju izbjegavanja međusobnih borbenihu sukoba zaraćenih strana da povremeno napuštaju selo i odlaze prema Gornjm Kučima ili pak, silazila bliže Podgorici (Masline, Doljane, Zlatica, Burum, skoče i dr), praktično u blok.

Partizani su uglavnom održavali borbenu liniju fronta pravcem od Reta iznad Bioča zatim Smokovca, periferijom Sjeničkih, Medunskih i fundinskih strana sve do granice Albanije, dok su se Njemci bili ušančili na par uzvišenja iznad unaprijed pomenutih sela: Na Bojčinu, Gomiještaku, Šuti i dr. Prema tome naše selo kao i mnoga druga biloizloženo stalnim ratnim opasnostima - borbenim dejstvima partizana sa nepriajteljem.

Često puta su partizani noćnim orgnanizovanim akcijama "uskakali" i napadali ušančenog i utvrđenog neprijatelja u bloku, prodirući do periferije sela koja su bila inače pod prismotrom neprijatelja (Burum, Skoče, Mosor, Zlatica i dr). To su bile akcije kraćeg i ograničenog dejstva na po nekoliko sati. U jednom od takvih napada poginuo je i mladi Luka Perutin Laković sa Donjeg Meduna. Ovo navodim zbog toga što nikad nije bilo dužih mirnih perioda da bi domaćinstva na perifernim selima grada, mogla biti mirna i spokojna i da bi se mogla baviti poljoprivredom i stočarstvom.

Propustio sam da kažem da naveče 18. decembra u oči oslobođenja Podgorice Njemci su zapalili jednu kuću na brijegu od Peute (kako se to mjesto zvanično zove) gdje su inače bili utvrđeni na pravcu obezbeđenja povlačenja u odstupnici nepriajtelja prema Bioču, Kolašinu, Bijelom Polju i dr. Održavajući redovnu stražu i konrtolu iznad naših u područnih sela, u koja sela je neprijatelj češće upadao i pljačkao sve što je mogao zateći od hrane. Međutim, jedan put na nekolilko nada prije odstupnice pri upadu u naše selo neprijatelj pretrpio veće gubitke. Vrbička pozadinska četa u tom sukobu likvidirala je nekoliko Njemaca, bilo je više ranjenih i zarobljenih, a i pozadinska četa se pojačala u naoružanju kojeg je zaplijenila nakon tog međusobnog obračuna sa Njemcima.

Požar koji sam pomenuo u oči odstupnice Njemaca sa Brijega od Peute nije bio u našem selu bio poznat iz kojih razloga se zapalio, ali svakako ni malo nije bio prijatan. Kasnije smo saznali da kad su Njemci odlučili da napušte pomenuto utvrđenje zapalili su jednu kuću da bi i na taj način zaplašili nas mještane i zauvijek se neslavno oprostili od naših krajeva.

Pomenuo sam nejač, žene, djecu, zbog toga štu su svi odrasli koji su bili sposobni da nose bilo kakvo oružje, nalazili su se u nekim pećinama i drugim skrovitim stražarskim mjestima na zapadu sela prema Podgorici, kojima smo se mi nakon saznanja da je Pdogorica slobodna pridružili.

Veselje je bilo spontano i veliko, mada se koliko se sjećam nije pucalo iz vatrenog oružja, s obzirom da su par nedelja prije ovog događaja bila poginula dvoje maloljetne djece Dušana Đokina Ivanovića, čuvajući stoku u Kakarickoj Gori, rafalno pogođena dejstvom njemačkog šarca sa brda Bojčin. O tom događaju (porodičnoj tragediji) "Pobjeda" je svojevremeno objavila odgovarajući članak.

U toku ove poslijeponoćne radosne noći stariji su pošli prema Podgorici a mi (žene i djeca) smo se vratili svojim kućama.

Inače ova noć je bila vedra, a 19. decembar osvanuo je i vedar i sunčan dan.

Dakle prispjelu slobodu dočekala je vedra noć i sunčan dan.

Tako sam ja kao dijete starosti mlađe od deset godina, doživio i zapamtio neke od detalja koji su se dešavali pomenutih noći i dana u toku četvorogodišnjeg rata prije oslobođenja i nakon oslobođenja Podgorice.

Inače dobro sam zapamtio i pored ostalog da su starije osobe sve ovo što se dešavalo kritične noći i te kako vezivali za dan Svetog Nikole, naglašavajući i uveličavajući još više nego značaj zbog toga što nam je donio slobodu i bio srećan. Svakome kome je slava, a onima kojima nije krsna slava, a koji su bili stanovici i bili na koji način vezani u četvorogodišnjem ratovanju sa okupatorom.


Miladin -Milo Gavrov Ivanović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...2-22&id=155405

[contradiction]

KAKO JE čEHINjA ANA KOHUTOVA - UHER ISPUNILA OčEV AMANET

Moj otac je bio jugoslovenski partizan

Kad smo sredinom septembra ove godine u reportaži o čehinji Ani Kohutovoj - Uher, oživjeli sjećanja na njenog oca Miloša Uhera, koji je kao njemački vojnik pomogao braći Miljanu i Veliši Ivanović iz Podgorice, da spasu velelepnu zgradu Gimnazije od njemačkog rušenja u decembru 1944, posebno smo istakli njeno obećanje - da Će nastaviti očevim stopama i ispuniti njegov amanet da nikad ne zaboravi Crnu Goru.
I Ana Kohutova zaista drži do očevog amaneta. Ljetos je, kao što je "Pobjeda nedjeljom" već pisala, posjetila podgoričku gimnaziju i na njenim vratima ostavila mali vijenac sa zastavom svoje zemlje i prigodnim tekstom na češkom jeziku - "Zahvalna svom ocu Milošu Uheru, što je spasio ovu gimnaziju od rušenja decembra 1944. godine, Ana Kohutova - Uher". Osim toga, gospođa Uher je prilikom posjete Podgorici obišla sva mjesta gdje je njen otac boravio kao vojnih Vermahta, a obećala je da Će već sljedećeg ljeta u Crnu Goru doći i Milošev unuk i drugi članovi ove porodice. Vezirov most, na kom se Miloš Uher sprijateljio sa Ivanovićima, nastaviće tako svoju veliku misiju da spaja ljude i obale, da nastavi jedno neobično prijateljstvo skovano u ratnom vihoru...
A da Će ono trajati još mnogo godina i stalno se prenositi sa generacije na generaciju potvrđuje nedavno pismo Ane Kohutove iz Detmarovice u češkoj. Kao što je ljetos i obećala Miljanovim unucima i Velišinom sinu, Ana u njemu navodi i neke nove pojedinosti o svom ocu i podvigu braće Ivanović. A kad se sve one pretvore u ratnu priču...
- Bila je 1944. godina. Evropa je stenjala. Podgorica je bila u plamenu. Na "ničijoj zemlji" kod Vezirovog mosta u Podgorici, njemački vojnici. Na mostu - žice, rampe, stalna legitimisanja, oštri neprijateljski podvizi, reske komande, oficiri koji nekud žure... U obližnjoj zgradi Gimnazije takođe sve vri od njemačkih glavešina i vojnika - straže se smjenjuju, kamioni dolaze i odlaze, zvecka izglancano oružje. U gimnaziji je i veliko skladište njemačkog naoružanja. Kad su Njemci došli na most, najprije su zauzeli kuću Miljana Ivanovića. Miljana Radeva. Od njegove velike sobe ubrzo su napravili vojničku spavaonu. Deset do 12 njemačkih vojnika se odatle smjenjivalo na stražarskim mjestima na mostu.
Jednog dana u Miljanovu kuću je došao i mladi naočiti čeh u njemačkoj uniformi - Miloš Uher. Miljan Radev je ubrzo stekao povjerenje mladića blistavih očiju i širokog osmijeha."Pan Miloš", kako ga je Miljan zvao iz milošte, je novom prijatelju ubrzo iskreno priznao kako u njegovim grudima kuca široko slovensko srce. Uskoro Će se, međutim, pokazati i hrabro slovensko srce. Jer, čim se počelo šuškati o povlačenju Njemaca iz Podgorice, Miloš je Miljanu ispričao da se planira rušenje i Vezirovog mosta i gimnazije. Ivanovići su skovali plan - da se Miloš dobrovoljno javi da bude posljednji stražar na desnoj obali Morače, gdje su inače bili instalirani uređaji za miniranje, a da Veliša čuva stražu ispred svoje kafanice na obali. Plan je nažalost samo polovično ostvaren - most je srušen ali je gimnazija, remek-djelo ondašnje arhitekture i danas vjerovatno jedna od najljepših građevina u Crnoj Gori, spasena.
O ovom podvigu braće Ivanović se dosad malo znalo. Doduše, u nekim sjećanjima na sudbinu Vezirovog mosta, mogao se naći podatak da su "trojica drugova prekinula kabal i spasila Višu realnu gimnaziju, najstariju srednjoškolsku građevinu u gradu". Sad se pouzdano zna da su "trojica hrabrih drugova", koji su Njemcima prekinuli kabal ispred očiju, bili - Miljan i Veliša Ivanović i čeh u njemačkoj uniformi - Miloš Uher. Interesantna je svakako i priča o daljoj sudbini ovog čovjeka. Nakon rušenja Vezirovog mosta on je, naravno, morao da nastavi sa Njemcima. Međutim, samo do Bioča. Odmah nakon Bioča je uspio da pobjegne i predao se partizanima. Oni su ga dočekali sa nepovjerenjem. Tek kad je na ispitivanju ispričao kako je uz pomoć Miljana i Veliše Ivanovića spasio podgoričku gimnaziju od rušenja, sve se promijenilo. Tim prije što su nekako istovremeno i braća Ivanović svojim pretpostavljenima u partizanima ispričali da ovaj veliki podvig ne bi napravili da nije bilo "pan Miloša Uhera".
Bilo kako bilo, Miloš Uher je upravo tih dana njemačku zamijenio - partizanskom uniformom. To se uostalom vidi i iz dokumenata koje je Miloševa kĆerka Ana Kohutova - Uher ovih dana iz češke uputila svojim podgoričkim prijateljima, unucima Miljana Radeva Ivanović. Oni pretpostavljaju da su Miljan i Veliša Ivanović dobili zadatak da u sprezi sa Milošem spasu Vezirov most i gimnaziju, odnosno da su partizani u okolini Podgorice zahvaljujući upravo Milošu Uheru imali pouzdane podatke o svim pripremama za rušenje mosta i gimnazije. Uostalom, partizanski staž Milošu Uheru potvrdio je kasnije svojim svjedočenjem Blagoj - Blažo Marković, nosilac "Partizanske spomenice" broj 1977 iz Selišta kod Nikšića. Baš zato su, vele oni, nedavno pismo Ane Uherove iz Detmarovice doživjeli kao nastavak "prijateljstva za sve vremena", kako kaže ona, ponosna što je njen otac od 1944. do 1945. godine bio jugoslovenski partizan, a imao je samo 22 godine.

* * *

Što se nas tiče, rodoljubi koji su spasili podgoričku gimnaziju nikad nijesu dobili zasluženu počast za svoje veliko djelo. Naprotiv - istoričari kasne (u Ratnom izvještaju prve Bokeške brigade, nigdje na primjer ne stoji da su njihovi borci spasili gimnaziju od rušenja), svjedoci nestaju, niko nije doveo u pitanje vjerodostojnost podataka, fakata i iskaza u dosadašnjim tekstovima objavljenim u "Pobjedi nedjeljom"....

Jovan Stamatović

[FORMICA]

Contradiction izvanredan tekst. Hvala.

[Ćipur]

MILAN-MIŠO BRAJOVIĆ O SAVEZNIČKOM BOMBARDOVANjU PODGORICE MAJA 1944.


Sat pakla


Bilo je to 5. maja 1944. godine. Podgorica je stradala u još jednom savezničkom bombardovanju. O tim teškim danama napisano je dosad mnogo knjiga, eseja, članaka, objavljena brojna sjećanja svjedoka. Jedno od njih je i sjećanja Milana - Miša Brajovića, koji je tih dana, kao 14-godišnjak, radio u kamenolomu kod Vezirovog mosta.

-Kamen je drobljen u specijalnoj mašini, granuliran i uglavnom upotrijebljen za nasipanje puta Podgorica - Tuzi - Skadar. To je izvodila specijalna građevinska firma "Tudini", kaže on. -Većina radnika bila je iz Podgorice (najviše iz Momišića) i okoline, bili su iskusni u radu sa kamenom, posebno su bili vični u miniranju. U grupi radnika bili smo, kao četrnaetogodišnjaci, Stevo Radović i ja. Naše majke su molile jednog od radnika, koji je bio i poslovođa, da nas primi na posao.

-Znao je da ne možemo doprinijeti koliko ostali radnici, pa ipak nas je primio, da bi porodicama, koliko - toliko, materijalno pomagao. Možda je bila presudna okolnost što je Stevo bio bez oca, a moj otac u internaciji, od januara 1942. godine.

-Na tim poslovima smo radili oko osam mjesci, odnosno sve do tog kobnog dana za Podgoricu. U vrijeme ručka, kada je bio i kraći odmor, čuo se zvuk avionskih motora. Ugledali smo ih, eskadrilu za eskadrilom, kako lete od juga prema sjeveru. Počeli smo se utrkivati ko će ih više izbrojati. Nije potrajalo mnogo kada su gradom počele zavijati sirene za uzbunu, a odmah zatim su se čule i detonacije bombi, pa smo se, ne čekajući šta će se dalje desiti, dali u trk prema Morači i skloni se u njene pećine. Treba naglasiti da je to bio savjet starijih radnika.

-Čini mi se, kaže Brajović, da je to trajalo više od jednog sata, sa više naleta aviona. Sačekli smo dok nije prestao zvuk avionskih motora, odnosno dalje bombardovanje, pa smo krenuli. Ukrcali smo se u kamion, koji je bio spreman za utovar šljunka, i krenuli prema gradu, ali od šuta i razrovanosti puta vozilom se dalje od sadašnje benzinske pumpe kod stadiona "Budućnosti" nije moglo. Tu smo se nas dvojica odvojili od grupe i nastavili pješke, ulicom Slobode. Nijesmo se mnogo obazirali naokolo, odvraćali smo poglede od groznih prizora, lijevo i desno od nas sve je bilo porušeno. Oči su nam bile pune suza i zebnje da nijesu i naše kuće slično prošle, pa smo pogled uprli prema Staroj varoši. Ulicom Slobode smo čuli sa svih strana jauke, pozive za pomoć, a vidjeli smo i mnoga unakažena ljudska tijela, ranjenike, pa i Njemce u uniformama, dok smo išli, više trčali, u paničnom strahu.

-Čitava tržnica - pijaca (sada Trg Republike) bila je porušena. Od betonskih stolova ni traga, uz ostatke baraka koje su služile za prodaju poljoprivrednih i drugih proizvoda. Bilo je teško razaznati gdje su bile ulice, jer je sve bilo razrovano i prekriveno materijalom porušenih zgrada. Kada smo došli do hotela "Evropa" (sada hotel "Crna Gora"), desno smo ugledali Monopol u ruševinama. Međutim, Stara varoš, od kuće Lončarevića, činilo nam se kao da nije stradala. Ali, prelazeći most na Ribnici, ugledasmo Katoličku crkvu i sve okolne kuće u ruševinama, ističe Brajović.

-Ja sam produžio svojoj kući, koja se nalazila na vrhu Prave kiš - mahale, čini mi se u još većem trku. Svi su bili izašli na ulicu, a kada sam se pojavio kod kuće Sava Đekića, počelo je dozivanje mojih, uz vijest da dolazim i da sam živ. Svi smo plakali dok sam prilazio mojima, koji su već bili krenuli da me traže. Rekli su mi da su se svi bili sklonili u rupu koja je nakada služila za iskop šljunka za gradnju kuće, a kasnije za gašenje kreča, pa je moj djeda Milutin Brajović kasnije preuredio u sklonište. Ostali komšije su koristile pećine Andrije Martinovića i Šćepana Lazovića, kao i rov Vuka Vakašinovića.

-Zadugo poslije rata, prepričao se detalj iz skloništa - rupe za kreč, kako je dječak, bježeći, ušao u sklonište i od straha tražio da ga jedna žena pokrije keceljom. "Cikotići", puni duha i šale, tu su kecelju preinačili u rašu i pri susretu sa njim obavezno su karikirali kao da je rekao: "Pokri me ženo pod rašu".
Poslije tog paklenog dana, nasta pjesma često ponavljana:
Čuješ brate, tužna događaja
bombe lete, avioni pište
sve se crno napravi zgarište! - ističe na kraju Brajović.


J. Stamatović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...5-10&id=163795

[Ćipur]

U SUSRET 19. DECEMBRU 1944. GODINE

Dani slave i slobode



~ Iz pera jednog tada devetnaestogodišnjaka aktivnog učesnika u NOR-u

Taj 19. decembar 1944. godine osvanuo je divno, sunčano kao da nije bila zima, radostan jer je donio slobodu poslije četvorogodišnjeg robovanja. Bio je to dan slobode slobodarskom gradu koji fašističko porobljavanje nije priznavao nikada. Naš grad se svim svojim snagama odupirao i nikada nije klonuo duhom, nikakve represalije nijesu mogle ubiti slobodarski duh našeg grada i crnogorskog naroda.
Ovo svoje gledanje na ovaj divni dan počeću sa nekoliko dana ranije. Desetak dana ranije došao sam iz Italije iz Centralne bolnice NOV Jugoslavije, iz Barija, gdje sam bio kao ranjenik, došli smo velikim vojnim brodom engleske ratne mornarice. Bilo nas je 1.300. Prvi put vožnja brodom do Gruža u Dubrovniku. Bila je to atrakcija voziti se takvim sredstvom, ako još tome dodamo da sam se prvi put vozio avionom iz Crne Gore do Barija.
Odmah poslije dolaska partijsko zaduženje da vodim omladinsku delegaciju iz mojih Bratonožića na kongres omladine Crne Gore na Cetinju. Posebna radost i zadovoljstvo bilo je to što prisustvujem jednom takvom važnom događaju, gdje je izabrano novo omladinsko rukovodstvo na čelu sa Stanom Tomašević sekretarom PK SKOJ-a i Ikom Mirkovićem predsjednikom omladine Crne Gore. Na kongresu smo složno zapjevali kada je došla delegacija Sovjetskom komsomola uz pjesmu "Moramo se radovati, stigli ruski delegati". Na kongresu je proglašena za najbolju organizaciju omladine omladina okruga Nikšića.
Kada se kongres završio jednim velikim kamionom nas 75 delegata iz Podgorice dovezeni smo do rijeke Sitnice kod Farmaka. Kako je most bio srušen, uveče smo prenoćili kod dobrih građana ovoga sela. Ujutro 19. decembra u ranu zoru pošli smo prema našem gradu, koji je tog jutra u ranim časovima bio oslobođen od strane jedinica III Crnogorske udarne divizije, I Bokeške brigade i Zetskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda. Šta reći o prvom utisku u oslobođenom gradu u koji nijesam dolazio od juna 1941. godine, kada sam primio partijsku poštu za bratonošku partijsku organizaciju. Kakav je grad izgledao toga jutra? Kako je poznato naš voljeni grad je pokazivao stravičan prizor. Kako je poznato doživio 72 bombardovanja, i to nažalost najviše od savezničke avijacije. Najstrašnije bombardovanje bilo je 4. maja 1944. godine. Poslije tog bombardovanja u gradu nije ostalo ništa sem ruševina. Glavna ulica koja se i tada i sada zvala Ulica Slobode, pružala je stravičnu sliku. Bilo je sve srušeno. Ovom divnom ulicom moglo se proći samo postopice. I takav je izgledao čitav ovaj divni grad. Sticajem okolnosti od većih zdanja u gradu je bila sačuvana zgrada Gimnazije i još dvije ili tri zgrade. Sve ostalo je bilo ruševina do ruševine. Gradsko stanovništvo je bilo sklonjeno po okolnim selima, a najviše ispod poznatih pećina na obalama Morače i Ribnice.
U grupi smo bili zajedno moji drugovi Drago i Brano Popović iz Pipera a ja iz Bratonožića. Došli smo u Zagorič i naišli na kuću gdje je stanovao naš profesor latinskog jezika Mićo Grbić, koji nas je sa svojom porodicom veoma prijateljski i radosno dočekao. Odatle moji drugovi za Pipera, a ja za svoje rodne Bratonožiće koji su oslobođeni narednog dana.
Prvi zadatak odmah na nivou sreza formirane su Omladinske brigade: Kučko-Bratonoška, Piperska, Zetska, Lješkopoljsko-Lješanska i Srednjoškolska za raščišćavanje ruševina. Ove brigade su na tom planu odigrale veoma značajnu ulogu.
Na oltaru Slobode naš grad je dao veliki doprinos. Oko 6.000 aktivnih učesnika u Narodnooslobodilačkom pokretu, od čega oko polovina u redovima boraca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Na bojištima, strelištima, zatvorima i logorima dalo je živote oko 1.400 boraca, dok je nekoliko hiljada stradalo kao žrtve fašističkog terora. Naš grad je dao 476 nosilaca partizanske spomenice 1941. godine. Najveće odlikovanje kojim je domovina odlikovala svoje najodvažnije i najhrabrije ljude Orden narodnog heroja dobilo je iz našeg sreza 55 boraca od kojih su 34 poginula u NOB-u.
Neka je slava i hvala svim borcima širom naše planete za čast i slobodu protiv fašizma najvećeg zla 20. vijeka.
Građanima našeg divnog grada čestitam 19. decembar i svaki naredni da ga provedu u veselju i zadovoljstvu.

Prof. dr Milo Marković

http://www.dan.cg.yu/?nivo=3&rubrika...tum=2006-12-19

[Ćipur]

PISMA UREDNIKU

Nepravda prema borcima i bokeške brigade




Nepravda o kojoj hoću da govorim odnosi se na proslavljenu Prvu bokešku brigadu i njene hrabre borce.
Mi borci I bokeške nezadovoljni smo zbog načina na koji se još od završetka II svjetskog rata pa do danas proslavlja Dan oslobođenja Podgorice, nezadovoljni dosadašnjim rukovodiocima, počev od gradonačelnika Podgorice, pa i ostalim koji to organuzuju.
Član sam sekcije I bokeške, pa sam zamoljen od živih mojih saboraca da kažem javno kako nas gore pomenuti uvrijediše i potcijeniše. Dan oslobođenja Podgorice obilježava se svakog 19. decembra, pored umjetničkih programa, program prate i kraća izlaganja u organizaciji SO, opštinske i republičke boračke organizacije (SUBNOR-a). U tim prigodnim izlaganjima pomenu se i jedinice NOVJ koje su učestvovale ili doprinijele oslobađanju glavnog grada, ali se prilikom evociranja uspomena na događaje iz decembra 1944. namjerno ili slučajno ne spominje I bokeška, udarna brigada, čije su jedinice među prvim, forsirajući hladnu nadošlu Moraču, ušle u Podgoricu i više od 12 časova u borbama protiv okupatora i domaćih izdajnika, oslobađali ulicu po ulicu, zgradu po zgradu.

Većinom su se izvodile ulične borbe i one prsa u prsa. Primorali smo neprijatelja da se povuče na Bioče, gdje je 19. decembra bila konačno oslobođena Podgorica. Zanemarivanje navedenih činjenica je istorijska nepravda prema preživjelim borcima I bokeške brigade od strane navedenih rukovodstava. Nema opravdanja za takvo ponašanje lokalne vlasti, boračke organizacije, sredstava javnog informisanja “Pobjeda” i TVCG. Još je veća nepravda prema poginulim i ranjenim borcima Bokeljima u borbi za oslobođenje Podgorice, koji su dali ono što se najviše može dati.
Zbog ovoga Odbor sekcije boraca I bokeške brigade i boraca drugih jedinica iz Boke Kotorske koji žive u Beogradu nekoliko puta su im se pisanim putem obraćali od 1982. do 1987, ukazivali na propuste, ali oni kojima su se obraćali nijesu smatrali za potrebno da odgovore, a kamoli da se izvinu. Iz brigade su u oslobađanju Danilovgrada, Spuža i Podgorice poginula 23, a ranjena 93 borca. Među poginulima za Podgoricu su i dva 17-godišnjaka, dobrovoljca iz Zelenike - Ljubo Kovačević poginuo je na Vezirovom mostu, a Špiro Šiljegović, junak, komandir odjeljenja i puškomitraljezac na šarcu, poginuo je u zgradi do Gimnazije. Teško ranjen molio je svog pomoćnika da ga ubije, jer već Njemci nailaze. Pomoćnik mu to nije udovoljio, a Špiro se ubio svojim pištoljem. Sve ovo preživljavamo teško i sa velikom uvredom.

Trećeg novembra 2009. godine pošao sam kod predsjednika OO boraca Herceg Novi Mihaila Kilibarde i sekretara Đoka Zlokovića, kojima je sve ovo dobro poznato. Dogovorili smo se, pošto je 2009. godine jubilarnih 65 godina od oslobođenja Podgorice i pošto su sad mlada rukovodstva, neopterećena ničim što bi smetalo borcima, da im se obratimo kako bi na proslavu došla manja ili veća delegacija učesnika u oslobađanju Podgorice, kao i borac koji ima svoj opširni dnevnik iz koga bi kratko ili opširno, koliko oni kažu, evocirao uspomene na te dane. Tog 3. 11. 2009. poslat je preporučeno sa povratnicom br. 2101 zahtjev na adresu gradonačelnika dr Miomira Mugoše. Nakon 23 dana nema odgovora, 26.11.2009. iz pošte Zelenika se upućuje potražnica br. 2/2009. Potražnica se vraća 1.12. 2009. na kojoj se potpisuje primalac i piše da je pismo primljeno 04. 11. Misleći još da je sve regularno urađeno, očekujemo svaki dan odgovor. Evo i sadašnje mlado rukovodstvo zauze isti stav kao njihovi prethodnici - ni oni nijesu odgovarali na zahtjeve.
Neka čitaoci i javnost presude sami zbog čega se ne pominje proslavljena I bokeška. Nama borcima je nakon svega jasno kakvim zlatnim slovima je to zapisano, kad ni potomci ne odgovaraju.
Da je sve ovo gore opisano tako, potvrđujem ja borac, učesnik u tadašnjim borbama i u ovim poslijeratnim događajima.

Sekule Pavlović, Zelenika

[Jal Cargo]

-------------------------------------------------------------


Attachment 37987Sultan Mehmed, osvajač Carigrada, osvojio je i Podgoricu 1443.godine. Prvi zabit/gradonačelnik bio je Emir Hadži sultan, arapin. Prva porodica koja je primila islam su Haverići.
Jednoga dana je u Podgoricu došao pop Ilija Kalezić iz manastira Ždrebaonik, inače porijeklom iz Brijestova/ Slatine Bijelopavlićke. Našao je Emira u neposrednoj blizini ušća Ribnice u Moraču (ispod kule i grada Nemanjića), gdje uzima sabah/abdest. Na pitanje šta želi kaluđer izjavi da želi preći na islam. Hadži sultan ga okupa u Morači i izvrši obred prelaska na islam. Još i danas postoji stijena na kojoj se to dogodilo, a Podgoričani ga zovu Haverića-kupatilo. Ubrzo se oženio i dobio sina kojem je Hadži sultan dao ime Haver (arap. zora) po kome je bratstvo Haverića dobilo ime. Hadži sultan je naredio da mu se kuća sagradi u čije temelje stavi sablju, no na kojem mjestu u Tevarihu ne piše. Ovu je kuću poslije ulaska Crne Gore u Podgoricu koristio proto Zaharije. Njegovi sinovi prodali su je Omeru Alibaliću. Porušena je u ratu 1941.-1945.godine. Emir Hadži sultan je poslije osvajanja grada Žabljaka, Crnojevića 1482.godine se tamo i nastanio, a prvi zabit/gradonačelnik poslije njega je bio Haver Haverić. Prema ovim podacima utvrđeno je da je islam primljen oko 1480-te godine, a prvi zabit/gradonačelnik iz roda Haverića izabran oko 1500-te godine. Zabit/gradonačelnik se birao, a odluku o izboru građana je potvrđivao sultan fermanom. Posjedovali smo sve fermane, a prilikom jedne od pljački Podgorice su oteti u „komofu“ u kome su bili i tevarihi (ljetopisi) i druga dokumenta koja su nestala i/ili uništena.
II SPOMENICA VELIKIM PRECIMA KOJI SU OBILJEŽILI SVOJE VRIJEME ZA BUDUĆE GENERACIJE
Prvi paša (general) iz roda Haverića bio je Ablah-paša [8] otac Alije bega (9), zabita/gradonačelnika, a sin čuvenog Mustaj-kadije (7), koji je bio zabit Podgorice početkom 17.stoljeća, poznat kao veoma „pismen, književan i razborit“. Ablah-paša je naredio da se čuva „kamilavka i evanđelje“ i time ispunio amanet prvog pretka koji je primio islam.
Drugi paša (general) iz roda Haverića bio je Husein-paša Kučuk (10) sin Alije bega (9). Bio je veoma uspješan i cijenjen vojskovođa. Komandovao je turskom vojskom i osvojio Sevastopolj i Odesu, kada je i poginuo i sa njime sedam (devet) begova Haverića. Oslobodio je vladiku Danila iz turskog ropstva, kada su ga uhvatili u Donjoj Zeti.
Treći paša (general) bio je Zejnil-paša (11) sin Husein-paše Kučuka (10). Komandovao je turskom vojskom i osvojio Buharu. Živio je krajem 17.-tog i početkom 18.-tog vijeka. Bio je veoma uticajan na carskom dvoru i bio je Maršal carskog dvora. Redovno je dolazio u rodno mjesto, Podgoricu i činio dobra djela. Iskoristio je svoj uticaj te je prvi načinio vodovod sprovodeći vodu rijeke Cijevne u Podgoricu. Na sličan način na koji je Dioklecijan (rodom iz Podgorice, kasnije rimski car) sproveo do grada Duklje. U analima je zabilježeno da mu je kćerka bila udata za čuvenog junaka bega Zotovića. Zejnil-paša je podigao sebi Čardak-kulu, prvu te vrste u Podgorici. Predanja kažu da je na vrhu kule imao i uređenu baštu. Kula je porušena. Zejnil-paša je podigao i Most na Ribnici „Haverića most“, a prvi most na Ribnici je podigao Hadži-paša Osmanagić „Osmanagića most“, koji je podigao i čuvenu Sahat-kulu krajem 16.-tog i početkom 17.-tog vijeka, a skadarski Vezir Mehmed-paša Bušatlija most na Morači „Vezirov most“ u drugoj polovini 17.-tog vijeka.
Četvrti paša bio je Adnan-paša (12) sin Zejnil-paše. Postoji predanje da je Adnan-paša imao i sina koji se rodio, živio i umro u Turskoj i koji je također bio paša. Imena mu nema u analima i jedini mogući izvor za potvrdu ovog predanja su Arhivi u Carigradu.
Peti paša bio je Husein-paša Karadag (12) koji je bio drugi sin Zejnil-paše. Bio je čuveni vojskovođa, te je među generalskom elitom uvršten među dvadeset najboljih generala turskog carstva.
Husein-paša Karadag (12) je svome sinu Aliji-begu (13) dao na upravljanje velike zemljišne posjede u Zeti, naročito u Golubovcima, Mahali, Berislavcima i Goričanima. Od tri podignute džamije u Zeti i danas postoje ostaci džamije Haverića u Goričanima. Imanja su se održala u vlasništvu porodice do agrarnih reformi u vrijeme Krljevine Jugoslavije, kada su oduzeta i predata u vlasništvo kmetovima, koji su je obrađivali, napoličarima i bezemljašima, jer su vlasnici zemlje, potomci Alije-bega živjeli u Podgorici i bavili se trgovinom.
Husein-paša Karadag je svome sinu Jusuf-begu (13) dao na upravljanje velike zemljišne posjede u Krajini i Starom Baru, koji su se očuvali dugo, djelimično i danas, jer su Jusuf i njegovi potomci živjeli na toj zemlji. Potomci Jusuf-bega se ističu, između ostalog, i predanim učenjem Kur'ana, tako da su Miftar-beg i Zejnil-beg bili poznati hafizi.
Husein-paša Karadag je svome sinu Jakub-begu (13) je načinio kuću u Staroj Varoši, koju su nasljednici Mehmed-bega i Omer-bega sačuvali do danas, a sinovi Redžepa i danas koriste kuću, ostavštinu svojih predaka. Kuća koju koriste je poznata u Podgorici kao „Sokak Haverića“. Nema pouzdanih dokumenata da potvrde predanje, da Husein-paša Karadag ili njegov otac Zejnil-paša podigao džamiju na tom području poznatu kao „Džamija Haverića“. I ovo predanje mora se zadokumentovati radi vjerodostojnosti, a zabilježena je u tevarihima.
Prema analima, za vrijeme vladavine Turske, Podgorica je dala osamnaest paša od toga iz roda Haverića sedam paša. Ovim smo zadokumentovali pet paša. Šesti paša je prema predanju sin Adnan-paše, a sedmi paša je prema predanju živio u Kairu, bio je šef kabineta ili Maršal dvora posljednjeg egipatskog kralja Faruka. I ovu činjenicu treba zadokumentovati.
Crna Gora je primila Podgoricu poslije Berlinskog kongresa, 1879.godine. Tokom vladavivne, a naročito početkom vlasti Crne Gore zabilježeni su brojni odlasci cijelih porodica prema Bosni i Turskoj. Mnogi pojedinci i porodice su na tom putu nestali. Najveći organizovani odlazak za Tursku zabilježen je 1903.godine kada je formiran karavan od blizu 2000 kola i kočija (tri dana i noći su odlazili iz grada) od kojih je veliki broj stradao na putu od komita i bolesti, a mnogi su se naselili u Hercegovini, Albaniji i Makedoniji. Tako su nestale brojne porodice sa ovih prostora a mnoge su u mjestima novog boravišta mijenjali prezimena. Dobar dio Haverića je preselio u Sarajevo, Trebinje, Prijedor, te Skadar, Drač, Tiranu, a naročito Carigrad, Izmir, Ankaru i druge dijelove Turske. Porodica Haverić je tokom vlasti Crne Gore održavala bliske odnose sa kraljevskom kućom i lično sa kraljem Nikolom i vojvodom Mirkom. Pomagali su državne organe i vojsku materijalno i finansijski. Uspostavljeni su i bliski odnosi sa krljevskom kućom Karađorđevića. Naime kralj Jugoslavije Aleksandar, kao princ, jer je unuk kralja Nikole često je boravio u Podgorici. Tokom tih posjeta, naročiti odnos uspostavio s porodicom Mejreme, rođene sestre moje nane Nurije, koje su se isticale ljepotom i bogatstvom. Kada je primio jugoslovenski prijesto kralj je izrazio želju da pređe da živi u Beograd, gdje je umrla i sahranjena u haremu Beogradske džamije. Prilikom ustoličenja kralju Aleksandru je kao dar predata zlatna sablja optočena biserima i dragim kamenjem.
Ovaj dokument ne sadrži dio roda koji je vezan za Albaniju. To će biti predmet daljeg rada uz znanje da postoje i žive potomci u Tirani, Skadru, Draču, Valoni i drugdje. Jedan je bio poznat učač Kur'ana, pa je u narodu nazivan „Kurej“ i koji je znao učiti i tumačiti Kur'an na šest tumačenja, što je najveća ljudska mogućnost. Bio je slijep.
Zaslužnima za ovaj dokument „530 godina plemićkog roda begova Haverića“ zahvaljujem što su sačuvali od zaborava, vjerno prenijeli i zabilježili iz fermana, tevariha, podgoričkih deftera, anala i drugih izvora i omogućili mi da autentično zabilježim: Sulejma-begu, njegovom sinu Rizahu, kćerki mu Bahriji i unucima Šemsudinu, dipl.ind.arh. i Ruždiji, zatim Tahir-begu, sinu mu dr. Džemalu i unuku prof.dr.Tariku, zatim Hamzi-begu, sinu mu Kemalu i unuku doc.dr. Džavidu, zatim Omer-begu i sinu mu Džavidu, Murat-begu i sinu mu Abdulahu, mom djedu Hamzi-begu, mom ocu Aliji i tetki Nafiji.
Priredio: ex Ministar za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara BiH, dipl.iur Fadil, sin Alije, sin Hamze-bega, sin Salih-bega, sin Alije-bega, sin Husein-paše Karadaga, sin Zejnil-paše, sin Husein-paše Kučuk, sin Alije-bega, sin Ablah-paše, sin Mustaj Kadije, sin Omer-bega, sin Mahmud-bega, sin Alije-bega, sin Murat-bega, sin Haver-bega Haverića, sin Junuza.


http://www.seher-tuzi.org/index.php?...ns&main_id=521


________

[Ćipur]

IZLOŽBA PODSJEĆANjA NA POSLIJERATNU OBNOVU PODGORICE

Kada se grad dizao iz pepela


~Sudeći po interesovanju publike, poseban emocionalni naboj i komentare izazivale su fotografije ruševina i sahrana stradalih u savezničkom bombardovanju

Pomoćnica direktora Državnog arhiva Jadranka Selhanović nije se štedjela istražujući arhive i dokumenta da bi dokučila skoro zaboravljene dane oslobađanja i obnove do temelja razrušene Podgorice 1944. i 1945. godine. Iskusna i stručna arhivistkinja, dobar poznavalac istorijskih zbivanja pronikla je ovom postavkom u dušu Podgorice, koja je iz rata izašla razrušena do temelja. Sudeći po eksponatima izloženim u Perjaničkom domu bilo je jasno da ova Podgoričanka nije štedjela ni trud ni osjećanja, jer kako priznaje, ovu postavku je stvarala sa mnogo emotivnog naboja.
- Najveći problem je stvaralo to što za prikaz jednog grada iz vremena rata i oslobađanja treba imati građu Narodnooslobodilačkog odbora, a Podgorica to nije imala. Kako ova građa nije sačuvana za 1945. godinu, bilo je potrebno istraživati bliske i komparativne fondove da bi se došlo do cjelovite slike i istine. Veliki broj fondova je pročešljan kao i kompletna štampa iz tog perioda da bi se stekla slika grada iz `44, kada su u nju ušli oslobodioci, kako je počela da se stvara vlast i njeni organi. Na osnovu brojnih arhivskih dokumenata stekla se slika kako se razvijao privredni, kulturni i sportski život Podgorice, kako su se slavili novi praznici, kako se grad oživljavao - kazala je Selhanovićeva za "Dan" kojoj su na stvaranju ove izložbe pomagale kolege iz Odsjeka za sređivanje i obradu arhivske građe u Podgorici.
O izložbi kojom je obilježeno 65 godina oslobođenja Podgorice govorio je Mihailo Banjević, predsjednik Društva prijatelja stare Podgorice. On je, između ostalog, istakao da je zahvaljujući ovoj postavci prikazan stvarni život grada tokom prve godine od oslobođenja, kada su se vidale rane nesrazmjerno obimnog savezničkog bombardovanja tokom prethodnih mjeseci.
- Možda se neko prisjeća događaja o kojima ova izložba govori. Mlađi su mogli čuti i pročitati o danima koje je Podgorica preživjela `44. i `45. No, izvjesno je da je ova postavka, poput žive priče i upečatljive slike proširuju naša saznanja o životu Podgorice i njenog stanovništva tokom prve godine od oslobađanja - kazao je Banjević.
Među izloženim eksponatima ove postavke publika može vidjeti brojne fotografije ruševina starog i novog grada, mitinge na kojima su govorili tada najistaknutiji političari, donosioci nove vlasti, fotografije obnovljenih i tek osnovanih fudbalskih klubova, isječke iz štampe. Sudeći po interesovanju publike poseban emocionalni naboj i komentare su izazivale fotografije ruševina i sahrana stradalih u bombardovanju, popisi poginulih sugrađana, kao i velikog broja mladih ljudi koji su u akcijama učestvovali u obnovi grada.
Izložba je obogaćena nastupom ženske klape "Alata" koja je izvela narodne pjesme "Djevojka je zelen bor sadila", "Opklade se momak i đevojka" i splet narodnih melodija iz Crne Gore.

Zgroženi ruski pisac

Malo je poznato da je Podgoricu tokom `45. posjetio Ilja Erenburg koji nije krio zgražavanje nad ruševinama Podgorice. Kako Jadranka Selhanović podsjeća, čuveni sovjetski pisac i intelektualac je savjetovao novo rukovodsko da ne ulaže u obnovu grada, koju je smatrao nemogućom, s obzirom da je grad bio gotovo do temelja porušen. Erenburg je, otkriva ona, novim vlastima predlagao da Podgoricu izmjesti na novu lokaciju.

S. Ć.

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika...tum=2009-12-25