Ne da osjećamo, nego se nadamo i želimo da ovo ovdje nije sve.
Znam - nije lako ispratiti dragu osobu na "vječni počinak". Nije lako posmatrati ljude kako pate, nije lako ćutati na nepravdu i prihvatiti realnost (kao što si ti sam ranije rekao: "zar je moguće da Hitler nikada neće odgovarati za svoja nedjela?"). Teško bi to bilo prihvatiti, zar ne?
Zato ljudi, iskreno želeći da ovo sve oko njih - nije tako kako izgleda, "grade sebi likove rezane" i slike, ideje, iluzije o nečemu s' one strane. Nečemu uzvišenom, dobrom, apsolutnom, što prevazilazi naše svakodnevne i svakojake nedaće, nečemu što nas hrabri u činjenju dobrih djela, nečemu što će nas nagraditi "nepropadljivom nagradom", vječnim životom, vječnom radošću, vječnom slavom ... ma i nečemu što će nam pomoći već ovdje, na ovoj zemlji: pustiti kišu, sačuvati usjeve, donijeti rod, pobjedu u ratu itd. itd.
Zamišljaju, osmišljaju, reformišu, transformišu, unižu, uzdižu... To je dio ljudske prirode i potrebe. Kada smo bili mali, pa se potukli u školi - svi smo govorili: "e dovešću ti ja mog tatu, pokazaće ti on." Pa ista potreba postoji i u poznijim godinama, potreba za zaštitom. Potreba da "imamo nekoga" koji se brine o nama.
Vjernici zato ne traže opipljivi razlog, jer i sami kažu: vjera je "pak tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo" (kako veli Apostol Pavle). Da se Bog i njegova obećanja mogu dokazati - pa to više ne bi bila vjera.
I ja to mogu razumjeti. Ako pojedinac u Bogu nalazi utjehu da nastavi dalje, nakon što su mu (npr.) najbliži poginuli u saobraćajnoj nesreći ili ratu ili u bolesti ili u prirodnoj katastrofi - onda je bolje da ta osoba vjeruje u nešto, nego doživotno krivi sebe, krivi druge, pati od depresije, pije tablete za smirenje, plače ...
I ja sam pratio svoje najbliže na "onaj svijet" i često razmišljao kako bi bilo dobro kada bi postojalo "nešto više", ali NE MOGU lagati sebe i ubjeđivati da je nešto što ja priželjkujem - istina SAMO iz razloga što bih ja VOLIO da je to istina. Ne mogu! Po meni je bolje racionalizovati nego samo-obmanjivati se koliko god to bilo teško! Možda nijesam u pravu - ali smatram tako.
~~~
Vjernici zato vrlo teško prihvataju ili razumiju koncept abiogeneze, evolucije, velikog praska... Vrlo prosto - jer je kod njih ona emotivna crta naglašenija nego kod nas (ateista/racionalista/agnostika, kako god hoćete). U nauci nema emocije, evolucija je prirodan proces - surov, nepromjenjiv, banalan. Tu nema mjesta za obećanja, ohrabrenja, utjehu, nagradu.
Zato su ti pojmovi "nepodobni", jer vjernici smatraju da Bog svemu daje onu duhovnu crtu, cilj, smisao, opravdanje. Da "ne padne list sa drveta, a da Bog to ne vidi", da "ne padne kap sa neba, a da Bog to ne odobri", da "ne krene zrak svjetlosti na Zemlju, a da Bog to ne pošalje."
I tu su razlike koje se mogu teško dovesti u sklad. Tu će uvijek postojati potreba za razumijevanjem i tolerancijom. Potpuno je nebitno to da li se može dokazati vječnost Boga ili postojanje pakla ili trajanje perioda stvaranja ili istinitost evolucije ili abiogeneze.
Vjerniku će UVIJEK i SAMO UVIJEK istina biti jedino ono u što on sam želi da vjeruje. I tačka. ovolika --> [ . ] :-)







Mnogo starija verzija Rima nam je to ostavila u nasljedje. 

Bookmarks