Književnik Jevrem Brković predviđa da će hajku na premijera Mila Đukanovića, nakon „kumova“, nastaviti svi koji misle da nijesu dobili zasluženi dio od takozvanog duvanskog kolača, a među prvima, kako je kazao, najbliži Amfilohijev saveznik – potpredsjednik Vlade Svetozar Marović.
On je, međutim, u intervjuu „Vijestima“, ocijenio da će vladajuća koalicija uspješno funkcionisati sve dok Đukanović bude u stanju da DPS modelira prema potrebama klanova, klubova, interesnih grupa, podgrupa i kružoka u samom toj partiji. Ali, kaže, doći će vrijeme kad će se dobro živjeti od poricanja i odricanja od Đukanovića, kao što se sada dobro živi od veličanja Đukanovića.
• Prošlo je više od tri godine od obnove državne nezavisnosti. Gdje je Crna Gora danas?
Ispostavilo se da je mnogo lakše osamostaliti državu nego je uspješno voditi, da je lagodnije biti “pobunjenik” nego moderan državnik u državi jednog zapuštenog narodnog mentaliteta. Većina današnjih crnogorskih državnika, ministara i političara ima u prtljažniku dobro prikrivenu komunističku prošlost, što je kod većine njih bilo časnije od njihove sadašnjosti: znalo se, makar deklarativno, čemu i kome služe. Danas su oni protagonisti vlasti s ideološkom mentalnošću, s kojom nema dijaloga, ili se svaki pokušaj dijalogiziranja stvarosti kodira kao neprijateljstvo, čak izdaja. Crna Gora je danas, nažalost, u raljama suštinski jednog neurbanog i diletantskog političkog aktiviteta i državničkog amaterizma.
• Kako se to manifestuje?
Njeguju se, održavaju samo nekolike državne linije - linija prema Briselu i NATO-u (što je dobro), linija diplomatije s većinom ambasadora diletenata, osrednjeg obrazovanja, ali burne miloševićevske, antisuverenističke prošlosti; linije ličnih kontakata i nekoliko trgovačkih linija s ozbiljnim rasipničkim frustracijama, mada bi ovdje kao odrednica bolje legla – linija velike osobne koristi! Sve te linije, a tek one za koje će se tek znati, prividno dobro funkcionišu, dok unutrašnje tkivo države, moguće i državnosti, atrofira, prosto se urušava, propada, gubi značaj i osobine bitne za život Države i za život svakog građanina.
• Konkretno, gdje je Crna Gora napredovala, a koja državna tkiva propadaju?
Ipak je Crna Gora danas zemlja sa državnim identitetom i međunarodnim priznanjem, sa zastavom na Ist Riveru, sa svojim pasaportom, himnom koju hoće da krate: ne smeta njima dr Drljević, već onaj završni stih “Da je vječna Crna Gora”. Za sve te već povijesne atribucije većina današnjih crnogorskih zvaničnika nije mnogo, ili gotovo ništa učinila - došli su kao na svadbu.
Nazadovalo se u odnosu i brizi prema crnogorskoj kulturnoj i istorijskoj baštini, prema kulturi, u medijskom tretmanu i slobodi medija, u materijalnom položaju zaslužnih stvaralaca. Predaleko se otišlo u političkoj koruptivnosti većine elektronskih medija, dok je RTCG najgora televizijska kuća na Balkanu, Srednjoj Evropi, Srednjoj Aziji i Južnoafričkoj Republici.
• Što Vi najviše zamjerate dugogodišnjim koalicionim partnerima na vlasti DPS-u i SDP-u?
Danas je to vladajuća koalicija koja se održava na fenomenu vlasti i koja će uspješno funkcionisati sve dok je Đukanović u stanju da DPS modelira prema potrebama klanova, klubova, pojedinaca, serklova, interesnih grupa, podgrupa i kružoka u samom DPS-u. Od čina raspolućenja DPS-a, svakako čina s povijesnom konotacijom, DPS je ono što je Đukanović i dok je Đukanović predsjednik. U kaleidoskopu crnogorskih kontroverzi i frustracija, to je čak i dobro - DPS nikada nije bio ni crnogorska ni procrnogorska partija sve dok predsjednik Đukanović, po svojoj instinktivnoj, čak nagonskoj logici opstanka, nije “prelomio” i krenuo “drumom lijevijem”, to jeste crnogorskim. Šezdeset odsto DPS članstva je za Crnu Goru onoliko i sa onom sviješću koliko to Đukanoviću i interesima distributera njegove harizme i moći treba! Možda će ta DPS masivnost tako doći i do nacionalne crnogorske svijesti: takva je zemlja Crna Gora i toliko je katkad od same sebe udaljena!
Krivokapićev SDP ima sve ono što Đukanovićev DPS nema, prije svega kontinuirani crnogorski pedigre. Krivokapić nema, za sada, Đukanovićevu harizmu, vaninstitucionalni spektar moći. Ima u Krivokapićevom SDP-u njih nekoliko koji od Cetinja ne vide Crnu Goru, ali je ne vide ni oni iz SDP-a što su toliko zagledani samo u Plav, Gusinje, Rožaje i Petnjicu. Ne znam da li je SDP budućnost Crne Gore, možda Krivokapić jeste.
• Kako biste, onda, jednom rečenicom opisali vlast i njene najviše funkcionere?
Vlast nikada i nigdje nijesu obavljali ili vršili časni ljudi, ali ni toliko nečasni kakvih ima u svim zemljama postkomunističkog perioda.

• Đukanovićev kum i nekadašnji bliski saradnik Ratko Knežević govori o postojanju nekog “užeg kabineta smrti”, koji maltene odlučuje o sudbinama ljudi. Kako Vi, kao čovjek i pisac na koga je pokušan prvi atentat u osamostaljenoj Crnoj Gori, gledate na to?
Prvi u osamostaljenoj Crnoj Gori, a treći, uračunamo li i ona dva u miloševićevskoj Crnoj Gori, odnosno Crnoj Gori AB revolucije ili Crnoj Gori NORFILA, odnosno Crnoj Gori “mladih, pametnih i lijepih”. Sada je trend da se od Crne Gore pravi nekakva latinoamerička državica, gdje je sve moguće, pa i postojanje Kabineta smrti, i još Užeg! Sumnjam da takav Kabinet postoji, ali su smrti, odnosno ubistva nesumnjiva. Ja sam smrti gledao u oči, vidio sam i ubijenog Srđu Vojičića. Pokušao mi je priteći u pomoć i to je glavom platio. Odmah sam znao da je atentat naručen iz kabineta onih što su se, na neki način, prepoznali u jednoj glavi moga romana “Ljubavnik Duklje”. Ja sam pravio literaturu, a oni, kao majstori smrti, pravili su smrt. Dakle, svako je radio ono što je najbolje znao. Nakon operacije nazvao me je Đukanović. Milan Roćen je, što mu nikada ne mogu zaboraviti, bio uz operacioni sto, dok su me dr Dragan Kastratović i dr Miško Đurović operisali. Đukanović se složio s mojom konstatacijom iz bolesničkog kreveta da će ovo što se dogodilo veoma nauditi Crnoj Gori u Evropi. Obećao mi je da se i naručioci i počinioci moraju otkriti! Sjutradan me je, oko deset sati, u bolnici posjetio predsjednik Filip Vujanović, prenio mi je želju gospodina Borisa Tadića za ozdravljenje, naravno i on mi je najiskrenije poželio da se što prije oporavim. I predsjednik Vujanović mi je obećao da se naručioci i počinioci moraju pronaći. Nešto iza jedanaest sati posjetio me je i predsjednik Skupštine Crne Gore, moj prijatelj Ranko Krivokapić, kazao mi je da je stalno bio u toku i da će insistirati da se ubica i oni koji su ih naručili otkriju. Oko podne posjetio me je Duško Marković, šef DB-a Crne Gore. I on je čvsto obećao da će se sve otkriti.
• Šta se od tada desilo. Dokle se stiglo sa istragom atentata?
Kako tada, tako i dan-danas: samo prazna obećanja. Inspektori su došli u bolnicu i, u prisustvu moga sina Damjana, uzeli moju košulju sa izuzetno skupocjenim dugmadima: na spoljnoj zlatnoj ploči dugmadi ugraviran je crnogorski grb sa po trideset i šest dragulja. Skupocjenu dugmad mi je za sedamdeseti rođendan, 29. decembra 2003. godine poklonio predsjednik Đukanović, kada su mi on i Roćen u vili “Gorici” priredili svečanu rođendansku večeru.
Uskoro će tri godine od atentata (24. oktobra 2009), od dana kada mi je policija iz bolnice odnijela stvari, koje mi do dan-danas nije vratila. Sudija Mušika Dujović je vodio ovaj slučaj. Kazao mi je da lično njemu ponesem pismeni zahtjev i da će mi sve biti vraćeno. Napisao sam zahtjev, gospodin Dujović mi nije ni odgovorio. Bilo je to uoči njegovog izbora za predsjednika Višeg suda (koji je dosta dugo odlagan). Možda se gospodinu Dujoviću učinilo oportunim da se ni na taj način ne miješa u \\\\\\\"moj slučaj\\\\\\\". Kažem, možda.
• Šta mislite o ocjenama da je mafija jača od države, da li je to uopšte moguće?
Kako koja mafija i u kako kojoj državi. Državna mafija može da bude jača, i te kako, od države. Ima država čiji se prosperitet održava na moći mafije, kao što ima situacija kada su i Država i Mafija na istom....