Nemanjići su svim raspoloživim sredstvima vjerske propagande udarili po državno-kulturnoj misli Zete


Pravi razlog tom činu uzgredno, a po svemu sudeći ispravno, komentariše austrijski istraživač S. Hafner u svojoj knjizi Studien zur altsrbischen dynastischen Historiographie ("Studije o starosrpskoj dinastičkoj hijerarhiji", Minhen 1964), iz koje ćemo ovdje citirati nekoliko mjesta. On, između ostalog, primjećuje da su "Sava i njegov brat Stefan Prvovjenčani, već od samog početka, stavili starosrpske vladarske biografije u službu državno-političke ideologije i dinastičkih interesa, te da su u toj službi biografije ostale i docnije". To, svakako, nije samo slučaj kod Nemanjića već se susrijeće kod većine feudalnih dinastija tokom srednjeg vijeka. Međutim, Hafner nastavlja, da su se oni, Sava i Stefan Prvovjenčani,"... svim raspoloživim sredstvima državne i vjerske propagande" suprotstavili ukorijenjenoj "državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete, kako bi se za Stefana Nemanju u kultu i istoriografiji stvorilo ono isto što je za Vladimira u Zeti bila već tradicija". Ističući naglašen antagonizam između Zete i Raške on, nadalje, kaže da se time može donekle, a možda i u potpunosti, objasniti prećutkivanje imena svih dukljanskih vladara, ne samo Vladimira nego i kraljeva Mihaila i Bodina, u srpskoj književnosti i istoriografiji srednjega vijeka, te da je "u duhovnim i kulturnim stvarima, i pored gubitka svoje političke nezavisnosti, Zeta još dugo vremena bila nadmoćnija od Raške". Kao dokaz za to uzima Ljetopis Popa Dukljanina i Miroslavovo jevanđelje, "dva najpoznatija kulturna spomenika Zete, koji se mogu mjeriti sa sličnim evropskim spomenicima" (navedeno djelo, strana 50-53).
Treba imati u vidu da se prenos Vladimirovih moštiju iz Krajine u Albaniju dogodio u vrijeme kad se svetački kult Nemanjin tek vaspostavljao i učvršćavao, čemu je svakako popularnost starijeg kulta, Vladimirovog, predstavljala ozbiljnu prepreku. Mučenička smrt Vladimirova činjela ga je mnogo pogodnijim za idealnu sliku vladara - svetitelja od Njemanje, koji je umro prirodnom smrću kao monah velikoshimnik. Oni se dvojica razlikuju i u načinu vladanja. Nemanja je često ratovao, zauzimao okolne zemlje, rušio gradove, dok je Vladimir bio sasvim drugačije prirode, zapravo više svetac nego vladar. Za njega čak i Skilica, koji nije bio naklonjen Slovenima, kaže da je bio "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline" (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. III, str. 117). U Ljetopisu Popa Dukljanina je jedno čitavo poglavlje posvećeno Vladimiru. Radi se, zapravo, o kratkom žitiju koje je postojalo u vrijeme nastanka tog spisa - hronike krajem 12. v, a koje je autor samo umetnuo u svoj tekst, očito, u nešto skraćenom obliku. Prva rečenica tog poglavlja glasi: "A dijete Vladimir primi kraljevstvo i rastijaše ukrašen svakom mudrošću i svetošću..", a posljednja, završna: "Ko želi saznati koliko i kakvih dobrih djela i čudesa se Gospod udostojio učiniti posredovanjem blaženog Vladimira, sluge svojega, neka pročita knjigu o njegovim djelima, gdje su njegova djela po redu opisana, pa će zaista znati da je ovaj sveti čovjek bio duh sa Gospodinom i Bog bijaše s njime, kome čast itd. "Ta knjiga koju Dukljanin pominje može biti samo svetačko žitije ili neki sličan hagiografski spis.
Između Njemanje i Vladimira mogu se povući neke paralele. Oba su bila zatočena. No, dok je Vladimira izbavila careva kći, Nemanju je, prema žitiju, iz sužanjstva spasio sv. Đorđije. Ne govori se o načinu Nemanjinog zarobljivanja, dok Pop Dukljanin za Vladimira daje podroban opis. On, naime, pripovijeda kako se Vladimir sa vojskom sklonio na brdu Oblik, gdje je bilo mnogo zmija otrovnica koje su smrtno ujedale njegove vojnike. Blaženi Vladimir se pomolio Bogu, te su od tog momenta zmije postale bezopasne. To je, ujedno, i prvo čudo koje mu se pripisuje. Međutim, vidjeći da se ne može nositi sa mnogo jačom vojskom bugarskog cara, a da bi spasio svoje vojnike i narod, on se sam predaje. Dukljanin navodi njegove riječi upućene onima oko sebe: "Kako vidim, premila braćo, treba da ispunim onu jevanđeosku izreku koja veli "Dobar pastir daje svoju dušu za svoje stado." Bolje je, dakle, braćo da ja dam dušu svoju za vas sve i svojevoljno predam svoje tijelo da ga kolju i ubijaju, nego da vi stradate od gladi i mača". Taj stih po jevanđelju izgovara Hrist kojemu se pripisuju vrline dobrog pastira, "... pastir dobri dušu svoju polaže za ovce" (po Jovanu, X, 11). Kao da se povinuje Hristovim riječima: "Predaće se sin čovječji u ruke ljudske" (jevanđelje po Mateju, XVII, 22). Takvo ponašanje, u Vladimirovom slučaju, na izgled je daleko od borbenog viteštva srednjeg vijeka, ali je blisko hrišćanskom žrtvovanju za spas drugih. S tom i sličnim sekvencama htjelo se naglasiti da je Vladimir još za života ispoljavao visoke svetiteljske vrline. Možda se zbog toga njegov lik na freskama i ikonama ponegdje prikazuje vrlo sličnim Hristovom izgledu (prije svega u Makedoniji, kao što je slučaj na ikonostasu u sv. Naumu). Pri tome pada u oči i činjenica da on svoje potčinjene po hrišćanskom običaju naziva "braćom".


Krst za koga drže da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja svake godine iznosi se na vrh Rumije


Zadržali smo se nešto duže na ove pasaže, kako bi se moglo prosuditi, koliko je kult Svetog Vladimira mogao smetati vaspostavljanju nekog novog svetiteljskog štovanja, u ovom slučaju Nemanjinog, te da se vidi, da li su Sveti Sava i Stefan Prvovjenčani imali dovoljno jake razloge da se oslobode kulta starijeg svetitelja, ili - u najmanju ruku - da se ne protive dislociranju njegovih moštiju u drugu državu. Tome još valja dodati i činjenicu da se to dogodilo u vrijeme kada je Stefan priređivao svoje krunisanje za prvog sprskog kralja (otuda se i zove Prvovjenčani) a brat mu Sava intenzivno pripremao osamostaljenje srpske crkve, što se i dogodilo 1219. g. Iako nema direktnih dokaza da su njih dvojica doista odobrili ili možda, potpomogli dislokaciju moštiju, ipak se to - iz svega gore navedenog - nameće kao logičan zaključak.
Da je Vladimirov kult u Zeti, posebno u Krajini, bio veoma jak vidi se i po tradiciji koja je ostala živa i u pamćenju naroda tog kraja sve do danas. Radi se o poznatoj procesiji sa krstom "Svetoga kralja", za koga se drži da ga je Vladimir imao prilikom pogubljenja u Prespi, a kasnije mu je stajao na grudima dok mu je ćivot sa moštima bio u Krajini. Taj krst se, uz ustaljeni ritual, svake godine o Trojičinu danu, koji je pokretni praznik, a pada uvijek oko 22. maja, dana kada se štuje Sv. Vladimir, iznosi pri izlasku sunca na Rumiju. Nekada se krst nosio još 22. maja i na Veliku Gospođu. U ceremoniji su učestvovali pravoslavci, katolici i muhamedanci, kao što su kasnije hodočastili njegov grob u Šin Đonu pripadnici različitih vjeroispovijesti (o tome su pisali brojni istraživači od kojih najizvornije Andrija Jovićević, Sv. Jovan Vladimir u narodnoj uspomeni, u cetinjskim "Zapisima" za decembar 1927).
Neobična je i činjenica što se na teritoriji Crne Gore nije sačuvala nijedna crkva iz srednjeg vijeka njemu posvećena. Njih je, svakako, moralo biti. Istorijski izvori pominju crkvu sv.Vladimira na teritoriji Ulcinja, ali ona nije pronađena. P. Mijović misli da je crkvica u okviru barskog trikonhosa na Topolici imala Vladimira za hramskog sveca, mada za to nije pružio valjane dokaze. Današnja crkva u Starom Baru njemu posvećena, novijeg je datuma. Neke stare ruševine i crkvine kriju tajne s ovim u vezi. Isto tako se ne može objasniti zbog čega u starom živopisu i ikonopisu Crne Gore i Srbije nigdje nema lika Sv. Jovana Vladimira, a susreće se na području pomjesnih crkava izvan jurisdikcije Pećke patrijaršije.
Nije poznato gdje su mošti Svetog Vladimira počivale u Draču, nakon što je izvršena njihova translacija iz Krajine i da li su iz sigurnosti čuvane negdje u unutrašnjosti. Pouzdano se zna da su 1383. donešene u Šin Đon (Sveti Jovan) kod Elbasana i da su smještene u crkvu koju je za sveca obnovio Karlo Topi. Nije jasno zbog čega je bio izabran baš taj lokalitet. Po jednoj legendi, to je ono mjesto na kome je Vladimir, uzevši svoju odsječenu glavu i uputivši se na konju iz Prespe u pravcu Duklje, ugledao orla sa plamenim krstom na glavi. Na tom mjestu je, prema legendi, odložio svoju glavu, što je bio znak da se tu treba izgraditi crkva njemu posvećena. To je, jasno, samo legenda koja je ušla i u svetačko žitije. No kako se Šin Đon nalazi na drumu koji je vodio od Drača ka Prespi, kojim je, zacijelo, prolazio i Vladimir, on je, bez sumnje, poznavao to mjesto, te nije isključeno, da je možda iz nekog razloga, namjeravao da tu podigne neku memoriju, ili je to bio već učinio. Jer je, naime, poznato da je Karlo Topi "obnovio" neki stariji objekat koji se tu ranije nalazio.
U svakom slučaju, u toj crkvi koju je podigao Karlo Topi i oko nje oformio manastir, položene su navedene godine mošti našeg svetitelja. Bila je to, sudeći po kasnijim arheološkim iskopavanjima, nevelika jednobrodna građevina, okružena manastirskim konacima i drugim zdanjima. U njenu fasadu je bio ugrađen grb Topija i uklesani već pomenuti ktitorski natpisi na tri jezika. Oni su kasnije sekundarno ugrađeni u noviju i mnogo veću crkvu, koja je doživjela više proširenja i dogradnji.