Iz raznih medija [Edicija 2026]

[Mylene]

Vučić kao režiser, Knežević kao glumac, Mandić kao rezervni igrač

Aleksandar Vučić, naravno, “ne miješa se u unutrašnje stvari Crne Gore“, osim kad govori ko je pravi lider Srba, koje su “dvije škole borbe“, koga treba slušati, a koga disciplinovati. Njegova izjava iz Abu Dabija nije diplomatska omaška, nego čista kolonijalna poruka: Crna Gora je prostor političkog upravljanja, a ne suverena država.
U toj igri, Andrija Mandić je napravio taktički otklon. Ne zato što je odustao od ciljeva, nego zato što je shvatio da mu otvorena konfrontacija sada ne donosi profit. Evropski put traži mirniju retoriku, makar privremeno. Zato Mandić govori o “racionalnom izboru“ i “svemu u svoje vrijeme“. Na neki način, kopira igru Milorada Dodika. Tu je-za Vučića, ali pod EU kišobranom, kao što je Dodik pod USA ambrelom.


Vučić to ne voli.


Zato se pažnja Beograda seli na Milana Kneževića – glasnijeg, tvrđeg, kočopernijeg, ideološki ogoljenijeg. Knežević je savršen za pritisak: dovoljno radikalan da diže tenzije, dovoljno lojalan da sluša Beograd. Nije važno što nema harizmu ni političku težinu. Bitno je da je koristan.


Tako se u Crnoj Gori danas ne odlučuje ko je prvi među Srbima na izborima, nego u političkom dogovoru koji se vodi izvan Podgorice.

Crnogorska vlast kao dekor


Najtragičniji element cijele priče nije Vučićev pritisak, nego inertnost crnogorske vlasti. Vlada koja se bavi mrvicama moći, foteljama i dnevnim kompromisima, ponaša se kao da je ovo još jedna „identitetska rasprava“, a ne strateški pokušaj fundamentalne promjene ustavnog karaktera države.
Niko ne udara na Crnu Goru tenkovima. Udar se vodi jezikom, popisima, pismom, simbolima i ustavnim amandmanima. I svaki put kad vlast to relativizuje, ona zapravo otvara vrata sljedećem koraku.

Jednostavna istina koju svi znaju, ali je niko ne izgovara

Zato treba reći jasno, bez uvijanja:
Niti su Srbi ugroženi.
Niti je srpski jezik ugrožen.
Niti je problem u pravima ili zakonima.


Problem je u projektu.


A taj projekat ima jedno ime: etnifikacija države kao uvod u političku dominaciju jednog identiteta. U Bosni i Hercegovini je to proizvelo trajnu nestabilnost. U Crnoj Gori bi proizvelo isto – samo mnogo brže.


Građanska država nije savršena. Ali je jedina u kojoj niko ne mora dokazivati da pripada „pravom narodu“ da bi imao prava. Sve ostalo vodi u rovove – možda bez metaka, ali sa istim posljedicama.


I zato ova priča nije o jeziku.

Ona je o tome hoće li Crna Gora ostati država građana ili postati poligon tuđih ambicija.


A to je pitanje na koje se više ne može odgovarati šutnjom.


A šta je iza Botuna i zašto je to bitno za ovu temu?
I sad dolazimo do tačke u kojoj prestaje svaka dilema. Jer ako je neko još imao iluziju da je onaj tamo zaboravljeni Botun bio ekološki spor, lokalni bunt ili nesporazum između mještana i države – Milan Knežević ju je sam razbio.


Njegova rečenica da je „Botun bio samo okidač“ nije lapsus. To je priznanje.


Botun, dakle, nikada nije bio cilj. Bio je sonda. Test-terena. Probni balon. Jedno besmisleno veliko, bučno, ideološki prenapumpano kampovanje po uzoru na beogradski Ćacilend – šatori, mitologija otpora, teatralni ulazak u policijsku maricu, narativ o „krvavoj vlasti“ i, naravno, momentalna reakcija Beograda.
Sve već viđeno.


Kao i u Ćacilendu, nije bila poenta da se nešto riješi. Poenta je bila da se proizvede politički pritisak, da se pokaže kako izgleda kad se navodni narod digne, i da se izmjeri dokle se može ići bez ozbiljnog otpora države i međunarodnog faktora.


Ispostavilo se: može se daleko.
Zato je Botun bio samo prvi pokušaj. Ne posljednji.


Ako je Botun poslužio da se ubrzaju inicijative o izmjenama ustava, o jeziku, državljanstvu i trobojci, onda je jasno da je on bio poligon za uvježbavanje. Generalna proba za nove Botune, nove blokade, nove “spontane pobune“, nove Ćacilende – širom Crne Gore, po potrebi i po političkom kalendaru.


Jer ovdje više ne govorimo o jednom naselju, jednoj cijevi, jednom postrojenju. Govorimo o modelu. O matrici destabilizacije u kojoj se svako lokalno pitanje može pretvoriti u identitetsku krizu, a svaka kriza u ustavni zahtjev.


Botun je pokazao koliko je sistem porozan. Koliko je vlast spora. Koliko se može galamiti bez posljedica. I koliko brzo Beograd preuzima narativ, imenuje lidere, dijeli uloge i daje politički tempo.


Zato pitanje više nije šta je bilo u Botunu.


Pravo pitanje glasi: gdje je sljedeći Botun?
I još važnije: hoće li Crna Gora i tada govoriti da je riječ o “izolovanom incidentu“ – ili će konačno shvatiti da se pred njenim očima testira scenario etnifikacije države, korak po korak, kamp po kamp, okidač po okidač.


Jer ko ne vidi obrazac, završi kao njegov dio. A obrazac Botuna će se selčiti na neki skupštinski Botun i borbu oko jezika, pisma i same famozne konstitutivnosti naroda, a sve je to kolac u srce one. Građanske Crne Gore koju svaki normalan čovjek Balkana voli.

https://www.cdm.me/kolumne/bursac-niti-su-srbi-ugrozeni-u-crnoj-gori-niti-postoje-konstitutivni-narodi/