29. 01. 2007. AGORA
Jezik i identitet
Dragan Radulović: Crnogorski jezik uz dva ravnopravna pisma
Racionalno i logično rješenje jeste ovo koje se nalazi u prijedlogu Ustava ekspertske grupe: crnogorski jezik uz dva ravnopravna pisma, sa potpunom zaštitom jezičkih interesa manjinskih naroda
Govoriti o imenovanju službenog jezika u Crnoj Gori, zalagati se da on napokon ponese ime naroda i države, i da kao takav – crnogorski, bude naveden u republičkom Ustavu, znači u prvom redu razmišljati o jeziku, njegovoj simboličkoj dimenziji, kolektivnom identitetu malog naroda, i politici, ili tačnije: politici, na način kako se ona shvata(la) u Crnoj Gori. Čini mi se da su ta tri pojma ključna, i neodvojiva za razumijevanje samog problema, a potom i za promišljanje mogućih puteva prevladavanja krize koja potresa, ili će tek bitnije potresati u vremenu koje se otvara pred nama, političku scenu u domovini. Kada se ovako postave teme za refleksiju, čovjek shvata koliko je komplikovana stvar koju namjerava tematizovati, i neminovno dolazi u priliku da zamoli prisutne stručnjake za oprost što se bez lingvističkih kompetencija usuđuje govoriti o jeziku. Jedino što može navesti u odbranu jeste činjenica da je govor o tome ipak stvar koja se tiče svih nas.
Jezik, kao što su to naučnici odavno primijetili, (pored mnoštva drugih!) ima dva značajna aspekta: komunikacioni i simbolički, i shodno tome određuje dva prostora, ili dvije dimenzije, ne identične, ali međusobno zavisne i veoma bliske. Komunikacioni prostor je sfera unutar koje se jezik koristi za prenošenje informacija o svijetu jezičkih i izvanjezičkih fenomena, on determiniše jezički saobraćaj među ljudima, pod uslovom, dakako, da oni taj jezik potpuno razumiju, da međusobno dijele razumijevanje jezičke artikulacije onoga što je sada, ali i onoga iz prošlosti, ukoliko to iz prošlosti, kao poruka, još uvijek ima nekakvoga smisla za njih danas. I u onoj mjeri koliko im je potrebno da bi međusobno saobraćali kao ljudi. Budući da je jezik kojim se govori i piše u Crnoj Gori – izuzev albanskog i romskog – u stvari jedan, i pored malih razlika, još uvijek onaj koji se ranije nazivao srpskohrvatskim, ta komunikaciona dimenzija nije ni u kom pogledu ugrožena. Mi, srećom, nemamo posla sa jezicima koji zahtijevaju tumače, naše su jezičke razlike drugačije prirode, i valja ih prepoznavati na drugom polju. U prvom redu – simboličkom.
Simbolički prostor jezika, kako nam teorija sugeriše, treba dijeliti na sinhronijski: njemu pripadaju svi članovi društva koji taj jezik doživljavaju kao prepoznatljiv simbol njihovog sadašnjeg zajedništva;i dijahronijski: njemu pripadaju prošli periodi na koje se to jezičko zajedništvo projektuje, a u bliskoj je vezi sa nasljeđem oličenim u onim sadržajima usmenosti/pismenosti koje ta zajednica baštini i prepoznaje kao svoju tradiciju. Ali, upućen je i na vrijeme koje dolazi, on jednim dijelom određuje i način samorazumijevanja političke zajednice u budućnosti.
Simbolički prostor nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika sve se više urušava i nestaje, (iako je urušavanje simboličke ravni i kulturnog kapitala tog jezika nešto dugotrajniji proces od političkog urušavanja bivše države, on je u svojim posljednjim konsekvencama sasvim izvjestan i uočljiv), a na njegovo mjesto stupa niz novih simboličkih prostora koje uobličavaju, jasno politički imenovani, standardizovani, lingvistički normirani, i time bitno odijeljeni jezici: hrvatski, srpski i bosanski... U svakom slučaju, vjerovatno je da budući odnosi među tim kulturama i jezicima neće biti građeni na principima imperijalne dominacije, već u skladu sa savremenim civilizacijskim dostignućima u formi partnerstva: u kulturi, ekonomiji, politici... Shodno tome ključno pitanje jeste: kakva je u pomenutim okolnostima budućnost crnogorskog jezika? Zapravo, da li je politička zajednica Crne Gore kadra da jezik kojim govori i piše nazove svojim imenom, ili će i na tom polju nastaviti da demonstrira žalosnu tradiciju kolonizovane svijesti?
O čemu se radi? U doba romantizma zaseban jezik je ’proizvodio’ naciju, kao što je i nacija ’proizvodila’ zaseban jezik, i taj dijalektički mehanizam dvostrukog proizvođenja navedenih entiteta djelovao je istovremeno u oba smjera, pod pokroviteljstvom države. Slučaj sa jezicima na prostoru bivše Jugoslavije ukazuje na drugačiji put: jasnoj konstrukciji nacionalnog jezika prethodi nacija, zatim i država, koja nakon vlastitog utemeljenja zahtijeva i nedvosmisleno imenovan i definisan jezik, kao jednu od potvrda sopstvenog identiteta. A slučaj sa Crnom Gorom je za nijansu komplikovaniji, jer za razliku od drugih, susjednih nam naroda i država, dominantni ideološki narativi u posljednjih vijek i po nijesu bili nimalo crnogorski, ako već nijesu bili značajno suprotstavljeni svemu što je crnogorsko. U rasponu od Nikolinog velikosrpstva, dok se nadao da će dinastija Petrović-Njegoš zavladati umjesto Obrenovića, zbog čega je vlastiti narod ideološki pripremao za ulogu srpskog Pijemonta, preko propasti države Crne Gore poslije Prvog svjetskog rata i njenog utapanja u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, docnije Kraljevinu Jugoslaviju, u kojoj su Crnogorci prošli kako su prošli, jer bože moj „što će im ministri u vladi, kada imaju svog kralja“, kako im je to jednom prilikom, kada su se požalili na vlastitu političku neravnopravnost, Aleksandar cinično odgovorio; zatim Brozovu Jugoslaviju, u kojoj je Crna Gora, istina povratila dio izgubljene državnosti, ali i bila dio njene totalitarne ideologije; pa sve do sumraka devedesetih godina kada je, sa pozicija asistenta Miloševićevom projektu, Crna Gora značajno učestvovala u razaranju zajedničke države, u početku kao onaj znameniti glas viška u međurepubličkom preglasavanju, a potom i vojno, što je na kraju rezultiralo kako porazom te sumanute zamisli, tako i otrežnjenjem crnogorske političke elite i naroda, i konačnim obnavljanjem crnogorske države u maju 2006. godine. Sve nabrojane državne konstrukte pratilo je različito imenovanje jezika kojim govore Crnogorci, i sasvim prirodno, niti jedan od njih nije bio njihovog nacionalnog imena: srpski, srpskohrvatskoslovenački, srpskohrvatski, a devedesetih, tačnije 1992. godine, na djelu je bilo ubrzano vraćanje u XIX vijek, i ponovo srpski jezik kao službeni u Crnoj Gori. Da se razumijemo, bez vidljivog pritiska Sloba Miloševića i Srbije, nego skoro samoinicijativno, crnogorska politička elita je u Ustavu Republike – koji je za našu bruku donijet nekoliko mjeseci poslije Ustava Savezne Republike Jugoslavije, kao da je državnost Crne Gore proizašla iz te tvorevine – proglasila srpski jezik službenim. Očigledno je da su tada htjeli biti pravovjerniji katolici i od pape, jer je u Ustavu Republike Srbije toga vremena jasno pisalo da je službeni jezik – srpskohrvatski! No dobro, bili su „mladi, lijepi i pametni“, bez ikakve svijesti o onome što rade. A o političkoj strategiji da i ne govorimo. Ko u to ne vjeruje neka pogleda ustavna pravila koja se odnose na promjenu državnog statusa, koja su se docnije toj istoj vlasti nebrojeno puta obila o glavu, a gle ironije: tada su bila donijeta protiv države Crne Gore, e da se ne bi sirotica ikada uspravila na svoje noge! Ono što je u svemu tome dobro jeste sljedeće: „mladi, lijepi i pametni“ u međuvremenu su postali stariji, i ne toliko lijepi, a u odnosu na svoju nekadašnju „pamet“ – neuporedivo promišljeniji.
Sve navedeno ostavilo je različite tragove, a često i bolne lezije, u individualnom i kolektivnom identitetu Crnogoraca. No srećom po nas – identitet nije fiksiran i statičan, već se potvrđuje u procesu prevladavanja svakovrsnih rana. Identitet je, ipak, iznalaženje svijesti o sebi. A to iznalaženje je sve drugo osim jednosmjeran proces, jer uvijek su u igri ja i ti, u slučaju individualiteta, ili mi i oni u slučaju kolektiva. (Najzad, i kada svako pojedinačno kaže ja uvijek pretpostavlja izvjesno mi!)
Veoma je bitno kako jedan identitet razumijeva sebe i kojim se načinom ispoljava prema drugome identitetu, jer se na određeni način – ako to već nije postalo opšte mjesto humanističke teorije – identitet i konstruiše u interaktivnom djelovanju onoga što mislimo o sebi i onoga kako nas drugi vide. Imenovanje jezika crnogorskim, i donošenje Ustava u kojemu će to biti jasno navedeno, kao i proglašenje samog Ustava koji treba simbolički da označi raskid političke zajednice sa prethodnim državnim uređenjima – jeste poruka i nama i drugima. Ali, ništa manje i poruka za budućnost. Dakle, nešto veoma značajno za uobličenje kolektivnog identiteta jednog malog naroda koji se nalazi pred značajnim izazovima, od kojih će mnogi zadirati i u pitanje njegovog identiteta. I biće nam veoma teško odgovoriti tim izazovima bez jasno definisanih uporišta, a ustavno imenovanje jezika je sasvim sigurno jedno od njih.
Reply With Quote
Bookmarks