Crnogorski jezik

[ssin]

Ovde sam propustio neke stvari

Za Hercegovce je to istina to niko ne spori, u Šumadiji je živjelo dosta iseljenika iz Crne Gore i Hercegovine tako da je to zamjena teza, trik, finta.
Vojvođani su govorili različito od Crnogoraca i Hercrgovaca.

Ja sam rekao da su govorili više manje isto kao i sad. Vojvođani su govorili i govore različito od Crnogoraca i Hercrgovaca (ekavica). Kao najjači srpski kulturni centar, Novi Sad je bio najviše protiv Vuka. Srbija je Vuka prihvatila najmanje, manje od Hrvatske, BiH i CG. I sad eto paradoksa, u Hr, BiH i CG se Vuk omalovažava.

Što se tiče onog Vukovog "Srbi svi i svuda", sam Vuk se još u ondašnje vreme ogradio od toga. On je opisao ko i gde se u to vreme nazivao Srbima, otuda naziv. Pomenuo je i ko se kako od drugih etničkih grupa u većini osećao i nazivao. To što je on pogrešno mislio da će štokavci katolici i muslimani prihvatiti srpsko ime je sasvim druga stvar, i iz toga mu se danas pripisuje želja da posrbljuje. Vuk je rani lingvista i etnolog, nikako političar. Sa političarima, politikantima, popovima i uopšte "višim klasama" imao je vazda samo probleme.

Što se Vranjanaca, Nišlija, Piroćanaca ... tiče, oni su prilično ispravili svoj jezik, prilično su Vukovizirali, ali ko želi da vidi kako su oni govorili neka pogleda Zonu Zamfirovu, srećom je napravljen taj film, za sva vremena da je svima jasno kako se u pola Srbije nije pričao "srpski" jezik.

Ovo više važi za Niš, koji nikad nije bio sasvim južnjački po govoru. Što se tiče Vranjanaca oni se drže svog jezika tvrdoglavo, i ponosni su na njega, na moju veliku radost. Pouzdano znam da se ponekad koristi čak i u školama /naravno ne na časovima srpskog jezika/. To nije pitanje ispravljanja, njihov dijalekat je sasvim zdrav i prav.

Vrlo jednostavno i posteno receno. "Ali su DANAS Srbi".

Naravno. Isto kao što si ti danas Crnogorac a ja Srbin. Političke okolnosti pre svega, a onda i kulturni faktori. Meni je to zadnja rupa na svirali.

Ovako je Petar I Petrović Njegoš pisao Milošu, nepismenom, izuzetno kvarnom, nepovjerljivom, dakle, ovo su mu morali čitati.

Petar I Milošu Obrenoviću


Sijateljejšij Bogom izabranij kneže i gospodaru serbskij Milošu,

Ne mogu ja po dostojinstvu vozblagodarit Vašej Svjetlosti za blagoraspoloženije Vaše k meni i k ovomu siromaškomu narodu i za visoke milosti Vaše, koje ste pokazat izvolili vojvodi našemu gospodinu Matveju Vučičeviču i duhovniku Mojseju. No Bog ne ostavit dobrodjeteljstva Vaša na ovome i na onome svijetu bez nagraždenija.

Polzujući se, dakle, takvim blagoraspoloženijem Vašim, ja Vas userdno molim da primite uvjerenije u sve ono što bi višepomenutij Vojevoda po mojej na njega vozloženoj dovjerenosti imao čest i sreću s Vami slovom ili pismom govoriti.

Ja po izvjestnim Vašej Svjetlosti djelam iznovce pošiljem tamo vjernostiju i userdijem izvjestnoga mnje duhovnika Mojseja, koji Vašej Svjetlosti obstojateljno donesti može, o svemu što se tiče ovoga kraja, a osobljivo kako ovoga ljeta nejma na ovu stranu nikakva žitnoga ploda ni trave i kako hercegovački Turci, pod načalstvom Muhamed-bega, sina Sulejman-paše Skopjaka, kolju, robe, pale i muče jadnu i žalostnu braću našu hristijane po Hercegovini. Ne ostavte, Milostivij Gospodaru, o sem donesti gdje sljedujet i budite uvjereni što ja s glubočajšim visokopočitanijem jesam i vječno prebudu Vaše Svjetlosti pokornjejšij sluga i bogomoljec mitropolit černogorskij

Cetinje, julija 23. dnja,
1830. goda.

PETR PETROVIČ NJEGOŠ.

Treba glavu da razbijem oko pola ovih riječi i smisla i reda riječi u rečenici ...

A ovko je isti Petar I Petrović Njegoš pisao Dubrovčanima


PETAR I VLADI U DUBROVNIKU


Presvijetla gospodo čestitoga vladanja dubrovačkoga mudrovijetnici,

Neki dan dođe ovdje pri mojemu domu jedan siromah čoek, po imenu Todor Rajević od turske zemlje Trebinskoga kadiluka iz sela Vukovića, vodeći sobom svoju čeljad i žaleći se kako je bio prinuđen upanuti u nesreću i ubiti jednoga Turčina velikoga napasnika svoga i teškoga zulumćara koji ga bješe nakanio u istoj njegovoj kući, a pred očima njegova sina ubiti bez svakoga uzroka i krivice dokle tako sam sebe uzrokova smert i pogibelj od ruke Todorova sina koji ne moga gledati svoga roditelja od takvoga napastnika potlačena.
Ovi siromah kaže da jest ostavio u državi vašoj u selo Osovnik nekoliko svojega siromašnoga imuća kod svojijeh poznanikah i prijateljah. Toga radi vaše mudro i pravoljubno vladanje molim da biste imali milost to njegovo imuće pod zaprekom od zapovijedi vaše neka bude sahranjeno i nikomu ne dato nako višerečenomu siromahu ali njegovim sinovima zašto ja vašim presvijetlim gospostvom hoću biti puno deržan, koji ostajem sa svom pristojnom česti, vaš prijatelj i pokorni sluga černogorski, skenderiski i primorski mitropolit

PETR PETROVIČ

U Crnoj Gori na Stanjeviće, maja 13, 1798.

Kao što jasno vidimo Petar I Srbinu Milošu piše jezikom koji su Srbi odbacili.
Dubrovčanima piše jezikom koji su Srbi prihvatili.
Naravno, jeftinom forom ga posrbili.
Tako što ga je Vuk PROGLASIO za srpski.
Dao mu političku odrednicu - srpsku.

Ali, "Ako nešto proglasiš za svoje, to ne znači da je to tvoje" - narodna korejska poslovica :blah:

Ako ćemo uvažavati istinu, onda moramo reći da Srbi uopšte nisu govorili ovim prvim jezikom, već da je isti bio uvezen. Dubrovčani su mnogo ranije koristili narodni jezik u svetovnoj književnosti. Srbi nisu odbacili svoj jezik i prihvatili tuđi već se desilo upravo obrnuto - odbacili su tuđi kao književni a prihvatili svoj, istočno-hercegovački i šumadijsko-vojvođanski, dijalekte kojima se govorilo u tadašnjoj Srbiji. (i današnjoj)

Ne verujem da nisi znao to