SAVREMENA POEZIJA: „Živio i preživio“, nova knjiga pjesama Jevrema Brkovića u izdanju „Vijesti“
Svijet je dom, a ne crkva
Na samom početku novog stoljeća novog milenijuma publikovana su Sabrana djela Jevrema Brkovića u trideset tomova, a od tada objavljeno je i nekoliko novih kapitalnih ostvarenja (romani, dnevnici, zbirke poezije, eseja, brojni članci u periodici). Zbog izuzetne kreativnosti, stvaralačke kondicije i literarne svježine ni zamašni opus Jevrema Brkovića, ni njegova bibliografija nijesu konačni, jer se uvijek očekuju vulkanska iznenađenja.
Jedno od tih iznenađenja je i njegova nova knjiga poezije Živio i preživio, pod naslovom naizgled jednostavnim, ali egzistencijelno-semantički vrlo pregnantnim, sa dominantno lirskom aurom.
Nepretenciozna Pjesnikova riječ na početku je samo uvod i putokaz u njegovu novu stvaralačku avanturu, pomoć čitaocu prije ulaska u jedan novi pjesnički svijet, da ga ohrabri, da se snađe, ali i da sam istražuje i promišlja.
IZ LIČNE arhive
Knjiga poezije Jevrema Brkovića Živio i preživio ima vrlo zanimljivu strukturu. Sastavljena je od osam ciklusa (krugova). Broj nije slučajan, jer osmica simboliše egzistencijelno-kosmičku spiralu, istovremeno put naviše i put naniže.
Prva tri ciklusa čine pjesme nastale u ranom periodu Brkovićevog stvaralaštva, od 1958. do 1965. godine. Za to vrijeme izašlo je nekoliko njegovih pjesničkih zbirki. Zašto su te pjesme ostale da sve do sada ne budu objavljene autor je nastojao da objasni u svome uvodnom slovu za knjigu.
U četvrtom dijelu zbirke nalaze se pjesme nastale u „zagrebačkom periodu“, dok ostali obuhvataju poeziju nastalu u novoj crnogorsko-podgoričkoj fazi, nakon njegovog povratka iz sedmogodišnjeg egzila, nastale od 2007. do 2011. godine. Knjiga se, u stvari, završava poemom posvećenoj njegovoj nedavno preminuloj supruzi Kaći Brković, koja je bila podstrek za nastanak cijele zbirke. Poema Cio sam u tvojoj smrti kao neka koheziona sila drži iznutra strukturu ove zbirke, ali i iznova povezuje cijelo stvaralaštvo Jevrema Brkovića, daje mu neku posebnu lirsku intonaciju i nanovo osvjetljava njegovu životnu i književnu egzistenciju, karavađovski odozdo, danteovski odozgo.
U stvari, knjigu Živio i preživio uglavnom čine manji i veći segmenti „poetske građe“: pjesme iz porodične i lične arhive, iz crnogorske skrinje, iz kućne biblioteke, iz ladica pisaćeg stola, a koje je Kaća godinama čuvala i brinula o njima.
Zbirka, s jedne strane, pruža podatke iz pjesnikova života koji je „živio“, u kojemu je „preživio“ i najteža iskušenja i velike opasnosti. S druge strane, životni i stvaralački vijek Jevrema Brkovića bili su ispunjeni i ljubavlju i srećom, uspjesima i radostima. I samo sjećanje je veliki, nepregledni arhiv, u godinama kada se svode životni bilansi.
Poezija zastupljena u ovoj knjizi ima posebno mjesto u njegovom opusu, a naročitu vrijednost i značaj za Brkovićeve biografe, književne kritičare i estetičare, istraživače crnogorske književnosti...
Načela pisanja nove zbirke poezije Jevrema Brkovića emaniraju kako iz njene cjeline tako iz svake pjesme, poeme ili ciklusa posebno.
To su, zaista, faksimili duše, rukopisi srca, izrazi istančane senzibilnosti, u amplitudi između mladalačkog doživljaja svijeta i čovjeka koji seizmološki osjeća sve potrese iz dubine svijesti i podsvijesti, ali i pogled s visina uma. Pred čitaocem je izvorna građa lirskog porijekla, odlomci zagubljenih originala, pjesničke povelje mladosti, dukljanski tipici, crnogorsko „slovo ljubve“ na kraju.
Knjiga je sazdana iz više slojeva. Egzistencijelni sloj je površinski, u rasponu živio i preživio, a ispod njega se kriju palimpsestne naslage: jezičke, estetske, metafizičke, ontološke, aksiološke.
Ovo lirsko zdanje liči na autorovu kulu sjećanja, piramidu vremena.
ZAGUBLJENE a neizgubljene pjesme
U ciklus Zagubljene a neizgubljene pjesme ušle su baš one kako u naslovu stoji: iz ranog perioda stvaralaštva Jevrema Brkovića, nastale između 1958. i 1965. godine i u intervalu između 25. i 32. godine pjesnikova života. Upravo u to vrijeme se afirmisao i postao nezaobilazno ime u crnogorskoj poeziji druge polovine 20. vijeka, prepoznatljivo na širem jugoslovenskom prostoru.
U rasponu između vremena kao kosmičke kategorije i nevremena zemaljskog u pjesniku narasta drama koja se prenosi na sve oko njega.
Drugi ciklus pjesničke zbirke Živio i preživio čini petoglasna poema Adam i Eva iz Podbišća, koju je nadahnula njegova mlada Beatriča, Kaća, kasnije njegova životna saputnica.
Poema je modernistička u odnosu na vrijeme u kome je nastala, što se posebno ogleda u govoru ženskog tijela i apoteozi njemu. Dva mlada tijela okružena divljinom i ljepotom kucaju na vrata kosmosa. Prirodno lijepo se pretvara u estetsko. Ispod nebeske svile dva zaspala mlada tijela u paprati i ljepoti. Priroda je okvir za veliku čistu ljubav. Čula su opijena i opčinjena uzvišenom ljepotom.
Ova ljubav ima svoj nastavak u Miločerskim katrenima o njoj i meni, napisanim godinu dana kasnije.
Četvrti, „zagrebački ciklus“, iz pjesnikovog izgnaničkog perioda, inspirisale su mlade gospe čiju je prolaznu ljepotu pjesnik ovjekovječio i pretopio u liriku.
Najnovije pjesme Jevrem Brković je uvrstio u poseban ciklus. „Samo si za život hrabrosti imao“. Sam naslov izaziva brojne asocijacije.
Filozofi tragaju za sopstvenim mišljenjem, tražeći spas od kosmičke samoće, čineći da se Ja što više nađe „u sebi i kod sebe“. Za njih je egzistencija sloboda u odnosu na postojanje kao bačenost, izgubljenost u prostoru i vremenu.
Za pjesnike je to propitivanje svoje pozicije između Erosa i Tanatosa, iskušavanje pjesme. Dok filozof osvjetljava egzistenciju u brizi za samog sebe, pjesnik je, u mučnini života, živeći izaziva. Prvi ispituje mogućnosti (su)života sa drugim, ovaj drugi je u nesporazumu sa sobom. Po Sartru: „Pakao – to su drugi“, otud i osjećanje mučnine, dok je pjesnik u nesporazumu i sa svijetom i sa samim sobom.
U pjesmi „Samo si za život hrabrosti imao“, čiji naslov vuče deset vagona nagona za životom i smrću, pjesnik se, u obračunu sa sobom, vajka što je sve u životu propustio, što nije, živeći, uradio kad je trebalo – a trebalo je, kad je bilo pravo vrijeme da se, u ime onostranosti i postojanja ovostranog, vrati ulaznica životu i Apsolutu pljune u lice!
U vječnoj, prokletoj dilemi: ima li ili nema smisla živjeti, da li je potrebna veća hrabrost za život kao postojanje ili za smrt kao ništavilo, poricanje egzistencije, kad, kako bi Šekspir kazao – „slobodu sebi možeš da daš i malim nožićem“, pjesnik Jevrem Brković se priklanja bogu Erosu a ne Tanatosu.
Reply With Quote
Bookmarks