Originally Posted by
Dutch
Vremeplov: Balša Brković “Praška orgija Čmarka Serovića”
Izvor: CKL 2002
“Čmar je njihova Sveta Planina.
Mjesto đe im sunce izlazi i zalazi. Čvorište svijeta. Sve. To sveto mjesto, ima svog sveštenika. Onoga koji sve četiri strane svijeta veže u jednu jedinu, čmarnu stranu. To je nova strana svijeta na svim kompasima u Crnoj Gori. Čmarni istok-zapad-sjever-jug. Svi se, drhteći poput magnetne igle, upravljaju prema njemu, svi putevi tamo vode, sve rijeke tamo teku. Jer, tako sveštenik hoće.”
(Slavko Perović u “Glasu Crnogoraca”)
Sve ljude možete varati neko vrijeme, neke ljude možete varati sve vrijeme, ali nikako ne možete sve ljude varati sve vrijeme, rekao je jedan političar koji nije bio amater. A kojega je ubio jedan neostvareni umjetnik.
Međutim, opakija kombinacija od ove (političar i neostvareni umjetnik kao dvije osobe) jeste kada se to dvoje nalazi u – jednoj personi.
Tada se dobija ono što bjelodano pokazuje tekst političara amatera (jer, kako drugačije nazvati političkog djelatnika koji prepolovi svoje biračko tijelo?) i neostvarenog pjesnika Slavka Perovića (autora knjige “Sklonite instrumente, ja sam tu” – na ovakvom naslovu pozavidio bi mu i Momir Bulatović, tvorac knjige “Manje od života, više od igre”, ili je obrnuto?), a objavljen u Perovićevoj povremenoj kolumni u “Glasu Crnogoraca”.
I, obojica su tu, u tom tekstu. Promašeni političar i promašeni pjesnik. A, reklo bi se, ne zna se što autora više boli…
Pa onda – prvo malo slavodobitnog tona pakosnog djeteta kome je neko uzeo omiljenu igračku: Od Crne Gore Nema ništa. A nakon toga ukazuje se strašna i tužna literarna frustracija.
Kod amatera to izgleda ovako: vrijeme je da se preda tekst, a Slavko nema ideju o čemu bi pisao. Ali, on je uvjeren da se bogomdanošću sve može pokriti: i počinje tekst, kao loš glumac koji se udvara publici, onim što će prijati uhu čitalaca ove novine: Od Crne Gore nema ništa. I to veli Slavko… Tako dođe prvi pasus, a onda, nastupa pjesnik. I otkriva uzore. Bećković, bez ostatka. Plus Vicković, kao usmena cetinjska kopijica Matijinog praznoriječja: “A vremena u Crnoj Gori nijesu čarna. Ona su čmarna.” Amaterske književne ambicije, uvijek u prvom planu.
“U čmar se ne ide, i da oćeš ne daju ti.” zapomaže prikraćeni pjesnik knjige “Veneri ne treba lice” (ni Slavku mozak, rekao bi neki zlobnik).
Toliko o maniru. Tema je, pak, indikativna: čmar. Slavko najednom o čmaru. Čitava fenomenologija čmara. Detaljno, raspričano, ushićeno. Vidi se da je čovjek bio tamo, kao da dolazi otud, kao da misli samo iz tog prostora. Otkuda Slavku ta čmarna fascinacija? Da mu Prag nije donio i neka nova iskustva. Kakva Praška orgija (ne od Filipa Rota, na koncu – on nije amater). Pa kao ushićeno dijete, mora odmah svima sve da rastrubi (političar-amater, naravno). Više ništa i ne vidi od svoje nove teme. A ko se topi, za pjenu se hvata, poentira S.P. u svom znamenitom tekstu. Znamenitom, ako ništa drugo, jer je prikazao pravi obim Slavkovih vidika: s kraja na kraj čmara. (E, to su zbilja – suženi vidici.)
Zapravo, trebalo je da Slavko Perović tekst u “Glasu Crnogoraca”, ovaj svojevrsni autoportret, potpiše nekim pseudonimom, recimo – Čmarko Serović. Više bi odgovaralo istini.
A onda, kad vidi kakve je budalaštine napisao, neka objavi da su mu sve to podvalili Dukljani i CKL.
može li bit da će i ovaj za andrejom :evil: