Hajde da se igramo, sta bi bilo kad bi bilo…. Zamislite da od ljudskog postanka sve do danas vjerujemo u to da se radjamo, zivimo i umiremo. Smrt je zavrsetak naseg postojanja u bilo kom obliku. Nepostoje bogovi, raj a ni pakao, niti bilo koja druga manifesacija naseg duha posle tog defintivnog cina,smrt. Kraj.
Zamislite kako bi se covjecanstvo razvijalo da sve ono sto nasim primitivnim predcima nije bilo objasnjivo u pocetku smo vec tad imali kapacitiet da sve fino objasnimo, ’ajde da kazem na jedan dokaziv nacin. Znaci da je svako zasto imalo svoje nepobitno zato vec tad.
Evo, cak i sa ovim urodjenim nevjerstvom i razvijenom mastom tesko mi je zamisliti taj scenario. Zasto? Mentalno sam ogranicena, evolucija je spor proces, nazalost. Jednostavnije mi ovo filozfosko presipanje iz supljeg u prazno bez cvrste naucne podpore, nego li razumjeti sebe, svoj mentalni sklop i raditi na razvoju istog, kao pojedinac ali ikao celija u drustvu.
Ako krenem od sebe same, lakse mi je da se ne bavim tim poslom previse. Naporan rad. Rezultat nesiguran. Pogotovo kada se nema podrska sirokih narodnih masa, motivacija je ravna 0.
Covjek je izgleda osudjen da bude u kontradikciji sa sobom.