Preksinoć kada sam se vraćao kući pijan mi je pala TAKVA misao na pamet da sam morao da stanem i sam sebi skromno i ponizno da pružim ruku. Bila je jedna od onih revolucionarnih, one koje ljudi podvlače hemijskim olovkama u knjigama koje uzmu u bibliotekama. I pošto nisam imao svoj tefter kod sebe upisao sam je u telefon. I sad je nema, netragom je nestala kao intelekt poslije srednje škole. I nerviram se cijelo veče zbog toga, tražim je po glavi ali je nema nigdje. A siguran sam da će mi opet doći u nekom trenutku kada neću moći da je pribilježim. Na primjer dok plivam, ljubavim ili miješam čvarke, negdje gdje neću smeti da prekidam. Mrzim te surove ambicije mojih misli, kao što moje misli mrze moju zaboravnost i ljubav prema alkoholu. Mislim da je ne bih zaboravio da se nisam otrijeznio. Alkohol izvjetri, al' izvjetri i glava.
