Drugi pišuhttp://www.pcnen.com/designimages/spacer.gifPosljednji update: 11. Oct 2010, 07:34Ljudska prava naše su savremene zapovijestiOlja Knežević, autor priče u knjizi "Sloboda", izdanje Amnesty International-a Piše: Ana Ivanović
"Sloboda" je izuzetna knjiga, antologija 35 kratkih priča, britkih, surovih istina koje su napisali neki od najistaknutijih savremenih pisaca inspirisani Opštom deklaracijom o ljudskim pravim. Priča "Učionica" Olje Knežević je našla mjesto u ovoj planetarno značajnoj knjizi. I ova priča i Oljin književni rad pobudili su veliko interesovanje u svijetu, a po prvi put o svemu tome Olja priča za neki medij u Crnoj Gori, ekskluzivno za Montenegro Family. Razgovarali smo sa Oljom o pisanju, priči, knjizi, ljudskim pravima, slobodi, o putu priče "Učionica" do knjige "Sloboda", o životu pisca, majke dvoje djece, Crnogorke koja živi i radi u Londonu, piše na engleskom priče inspirisane domovinom...
MF: Priča "Učionica"Vas je rame uz rame sa poznatim piscima svijeta, poput Paola Koelja, Nadin Gordimer, Džojs Kerol Outs, Huana Gojtisola i drugih koji su napisali priče u knjizi "Sloboda". Reklo bi se, sjajan debi, ali Vi se bavite pisanjem i od ranije. Koje su to "preporuke" koje su Vas svrstale među "odabrane"?
Olja: Od ranije, da, od najranijih dana, od sedme godine pišem nedovršene romane, autobiografske epove, sakrivam ih, zaključavam, ukućani ih pronalaze, čitaju, čude se... Ali, od 2007. godine pišem ozbiljno, ambiciozno, svakodnevno, jer tada sam u Londonu upisala postdiplomske studije iz Kreativnog pisanja, a magistrirala sam 2008. Naravno, morala sam pisati na engleskom; ili to, ili da mentore i kolege natjeram da nauče naš jezik. Kada sam magistrirala, dodijeljena mi je nagrada za sveukupno najbolju disertaciju, za tu moju prvu objavljenu priču. koja je, glasna i opasna kakva je, probila sebi put do Niki Parker, glavne urednice izdavačkog sektora Amnesty International-a. Niki mi se obratila i zamolila me je da tu priču objavi u antologiji "Sloboda", koja je bila u pripremi. Kad mi je pomenula imena pisaca čije su pristanke već bili dobili, morala sam se nasmijati njenoj ljubaznosti da me moli da učestvujem u takvom projektu.
MF: Je li to bila "Učionica"?
Olja: Ne, to je bila priča koja se zove "U Sekinoj zemlji", o opasnoj Madam kojoj je pobjegla jedna od "robinja". Inspirisano, naravno, stvarnim događajem. Niki je smatrala da je to savršena ilustracija za Član 4. Deklaracije o ljudskim pravima, koji glasi: "Niko se ne smije držati u ropstvu."
MF: Ali... ?
Olja: Ali je taj član svojom pričom već bila obradila Marina Levicka, koja je best-seller autor u Velikoj Britaniji i koja je, pročitavši moju priču, izjavila da ona neće dozvoliti da još jedna priča slične tematike i sa iste teritorije stoji uz njenu u knjizi. Ili ona ili ja. Niki je bila očajna, a ja sam to doživjela kao kompliment, jer znam da je moja "Seka" snažna i "prava", a ne "guglana" i nedoživljena.
MF: Kako je došlo do toga da ste ipak odabrali Član 30. Deklaracije o ljudskim pravima (Neuništivost prava)?
Olja: Izgleda da je on odabrao mene, jer bio je jedini neobrađen. Visio je k'o siroče. Uzet u cjelosti, Član 30. poručuje da nijedna država niti pojedinac ne mogu tumačiti Deklaraciju onako kako njima odgovara. Težak je za obradu, malo neinspirativan. Niki me je zamolila da ga ja obradim svojom pričom. Pregledala sam svoje započete materijale i pronašla melanholični uvod u sredovječnu grupu prijatelja koji se, nakon borbe sa realnošću odrastanja i osnivanja porodice, ponovo nalaze na "ćošku" svoga kvarta. Nijesam znala šta dalje sa njima, pa sam ih bacila u vrtlog Člana 30. - i rođena je "Ucionica".
MF: Priče i likovi Rada, Mirne, profesorice-špijuna, da li je to doživljena stvarnost koju nijeste mogli "zaboraviti", životi "zaboravljenih" ljudi koje znate, likova koji su među nama, koje zaboravljamo, ćuteći o njima i o stvarnosti?
Olja: U svim mojim pisanjima do sada najstvarniji je lik moja zemlja. Ljudi-likovi u toj priči izmišljeni su, ali, naravno, inspirisani ponekim ko je ostavio trag, pokret, riječ, makar ono, u prolazu. Profesorka-špijun namjerno je ostavljena bez imena: izgubila je identitet potpuno, postala je - država. Ili - Državna. Ona je u najvećem paklu, što se mene tiče. A što se nje tiče? Možda i nije. Veliki broj ljudi odluči da je život lakši kada se sakriju iza države, iza nečega što se u tom trenutku smatra "državom". Slojevita je to priča. Njena struktura podsjeća na krošnju žalosne vrbe: svi likovi negdje krenu, ali svi na kraju posrnu i saviju se do zemlje. Nije do kraja jasno čija je to priča, znam, ali nije mi žao što je nijesam "stegla" još jednom doradom. Ovakva kakva je, daje sliku društva u kojem su svačije priče isprepletane, ponekad kobno, ali gdje će se? Nigdje, opet na "ćošak", sa istim ljudima . . .
MF: Član 19. Deklaracije kaže da "Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja." Na osnovu čega se može procijeniti stepen kršenja ovog prava u nekoj zemlji?
Olja: Hm, jednačina je jednostavna, rekla bih: broj građana jedne zemlje podijeljen sa brojem ubijenih, pretučenih, ili na drugačiji način ućutkanih novinara, urednika, intelektualaca, neistomišljenika, mladih ljudi željnih promjene, željnih šanse. Dobijeni rezultat procenat je srama, straha i neslobode. Tužno je to.
MF: Priče u knjizi "Sloboda" su "književnost bez cenzure". Većina nije imaginacija već surova istina, bezuslovna, kao tajne koje svi znaju a o njima ne pričaju. Radi li se o nemoći "žrtava" da progovore?
Olja: U mojoj glavi ta rijec "žrtva" ima onu američku, negativnu konotaciju. "Žrtve" smo dok ne progovorimo. Sjećate li se priče "U cara Trojana kozije uši"? To mi je bila najzanimljivija priča u predškolskom uzrastu, a evo je i sada izvlačim kao ilustraciju. E, kad je neko djelo genijalno, genijalno je zauvijek. Čovjek je "žrtva" dok svoju istinu ne izgovori bar u iskopanu rupu. Poslije toga nijesmo više žrtve, nego heroji, sebi ili svijetu, živi ili mrtvi.
MF: Pisati bolne i tragične životne priče drugih ljudi odgovornost je pisca, ali i mač sa dvije oštrice, jer su pisci širom svijeta i u svim istorijskim epohama često bili prvi na udaru diktatorskih vlasti. Je li danas rizik "slobodno pisanje"?
Olja: Je li danas rizik imati djecu? Sjesti u automobil? To su, recimo, moji strahovi. Mislim da nijedan pisac koji ima potrebu da svakodnevno sjedi na neudobnoj stolici dok mu oči ne ispadnu, da bi prkosio vladavini laži i korupcije, ne razmišlja o strahu.
MF: Moć pisane rijeci u misiji "oslobođenja i buđenja svijesti" je velika. U čemu je teškoća, a u čemu lakoća takvog pisanja?
Olja: Teže je tada izbjeći stereotipe, izgraditi likove koji nijesu ili superheroji ili zlikovci. A prednost je imati pred sobom unaprijed zacrtanu moralnu vrijednost koja onda olakšava strukturisanje priče.
