Quote:
Lola je poginuo izjutra, a mi u Jajcu smo to saznali već istog dana, oko podne.
Muk i ojađenost su proželi članove CK, osoblje Vrhovnog štaba i ustanove u Jajcu – čim se pročulo o Lolinoj pogibiji.
A pročulo se odmah, premda su užas i nevjerica prigušili glasnost i opširnost. Lola je bio najmlađi i prvi iščupan iz grupe srođene oko Tita, s vodstva revolucionarne omladine – u trenutku koji smo svi pripremali i osjećali kao povijesni.
I kao u nekoj antičkoj drami, povijesno zbivanje se ispreplelo s ličnom tragedijom.
Istog dana u koji je Lola poginuo, stigao je iz Slovenije njegov otac dr Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a – razgaljen utiscima, razgovoran o preksutrašnjem zasjedanju…
Mjesec dana ranije poginuo je u Crnoj Gori i mlađi sin dr Ribara, slikar Jurica: Lola je to također znao.
U dogovoru s Lolom, starom Ribaru to nije rečeno – ostavljeno je da to učini Lola u pogodnoj prilici.
Sada je i Lola bio mrtav – nije bilo ni razloga ni mogućnosti da se pred ocem krije pogibija njegove rođene djece…
(...)
Bio sam i ja delegat. Sjedio sam postrance, udesno prema govornici.
I mada sam pratio proceduru zasjedanja, a naročito Titov govor – s uma mi nije silazio mrtvi Lola,
već zalemljen u plehu i smješten u crkvici na jajačkom groblju, niti mi je pogled napuštao njegovog oca u Predsjedništvu,
čiju sam sporost i mirnoću čitao kao skamenjenost i otupjelost.
Činilo mi se da i svi delegati tako postupaju i osjećaju, bar oni koji su bili bliži vodstvu i Ribarima, mada Ribare niko nije spomenuo.
(...)
Stari Ribar je bio sklon govorenju.
I ni ovog puta nije odolio Ali je izrekao otrcanosti:
Naša borba je teška, naša borba traži žrtve, našu borbu ništa ne može zaustaviti.
Te otrcanosti su bile iskidane - kao da se za njih hvatao, gušeći se promuklim, tamnim glasom.
Na kraju je iz njega provalilo, kao iz svakog oca: Zbogom, Lolo, zbogom sinovi moji!
Quote:
Pismo Ive Lole Ribara svome ocu dr Ivanu Ribaru, povodom pogibije mlađeg brata Jurice Ribara, a neposredno pred Lolinu pogibiju 24. novembra 1943. godine:
Dragi moj tata!
Iako se još – kažu – ne zna sigurno, ja znam i osjećam u trenutku kada ti ovo pišem, da našeg dragog, dobrog Jurice više nema.
Pao je, kao i toliki drugi, u borbi za slobodu domovine, tamo negdje oko Kolašina u tamnim crnogorskim krševima.
Riječi su suvišne, dragi moj tata, riječi ne mogu izraziti svu težinu udarca koji nas je zadesio.
Volio bih stotinu puta i radi njega koji je bio bolji od mene, i radi svih nas, da sam ja pao na njegovu mjestu.
Ali, eto, dogodilo se drugačije. Nikada ova rana neće zacijeliti.
Ja sam samo godinu dana poslije moje Slobode izgubio brata – dva bića koja sam toliko volio, a koja su tek bila na pragu života.
Ali znam kako je tek tebi, dragi tata, koji si izgubio sina, našeg mezimca.
Nemoj plakati, ne daj se tata! Naš Jurica nije pao sam – on je za vječna vremena dio one plejade sinova ove zemlje koji su, davši život za nju, stvorili njenu čistu slavu, njenu besmrtnost.
Njegova krv traži osvetu.
Njegova žrtva nas obavezuje da dovršimo djelo!
Ne radi se više o ličnoj sreći – radi se o obavezi prema našim mrtvima, o obavezi prema živima.
Izvršiti tu obavezu, živjeti i vršiti svoju dužnost, ti je naše.
Oprosti, što sve ovo pišem, ja znam da ti to sve znaš: mi svi znamo da si pokazao i dokazao da to znaš.
Ja znam da ćeš i ovaj strašan udarac znati da podneseš.
Ne daj se! Ostani miran, sposoban da do kraja izvršimo svoju dužnost, tata!
Naš dragi Jurica to traži od tebe.
Pomisli kolika bi bila njegova žalost kada bi doznao da svojim držanjem nismo bili dostojni njega.
Biti slab – to bi značilo izdati njega i njegovu žrtvu!
Mi svi, i ja, danas naročito, naša zemlja, za koju je umro naš Jurica, trebamo te, trebamo tvoje misli, tvoj rad, tvoje zdravlje, tvoj život, dragi tata.
Moja Sloboda, onako mala i nježna, pošla je u smrt kao na šetnju, s osmjehom, koji je uvijek bio njezin.
Naš Jurica prošao je kroz sto okršaja, pao je kao ratnik.
Svjesno, mirno, vedro, kako je i živio.
Tata, nikada ni za čas to ne smijemo zaboraviti, domovina neće!
Jurica nije mrtav. On živi u srcima naših naroda, on živi dalje u nama.
On živi u našim borbama, pobjedama, čije je svitanje već vidljivo.
Teško mi je, tata, što nisam s tobom u ovom času.
Ali ti nisi sam, ti nisi otac samo moj, već hiljade i hiljade mladih, kao što je bio naš Jurica, s drugovima s kojima je živio i koje je volio.
Voli ih i ti još više nego danas! I znaj, da oni svi dijele našu bol, da smo jedno s drugovima koji su s nama.
Divno je imati takvu porodicu! To je naš put – put naše dužnosti i volje, put našeg Jurice.
Budi jak, dragi tata! Ne usami se, ne daj se, stegnimo zube, stisnimo šake radom i borbom, samo tim bit ćemo dostojni njega.
Ja znam, ja sam siguran, da ćeš ti biti jak.
Dragi tata, ti znaš koliko smo se uvijek, a naročito zadnjih godina, mi, tvoji sinovi, ponosili tobom i majkom, ti znaš koliko te volim.
Znaj da ću učiniti sve da svojim životom, radom i ljubavlju bar djelimično nadoknadim tebi i našoj dragoj majci ovu veliku bol, sada kada ostajem tvoj jedini sin.
Mi smo se uvijek dobro, sjajno slagali – tako i još bolje bit će u budućnosti, u našem zajedničkom radu, životu i borbi.
Budimo dostojni našeg mezimca, dragi tata.
Mnogo te voli tvoj sin Lola.
Quote:
Najdraža jedina moja!
Pišući ovo pismo ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano.
U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja od kojeg zavisi, pored ostalog i naša lična budućnost i sreća, – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari.
U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja.
Našu sreću i život koji smo htjeli nismo, kao ni milioni drugih,mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i nase pobjede.
I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno.
Znaj dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim.
Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi.
To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti.
Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža!
U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš , uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi.
Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude.
Na njemu, na putu života naći ćeš osvetu i sreću.
Mnogo, mnogo te volim, jedina moja!
I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s’ tobom dočekam veliki čas pobjede.
Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom kao što to zaslužuješ.
Uvijek tvoj.
