ETNOGENEZA CRNOGORACA (DUKLJANSKIH SLOVENA)
Preci današnjih Crnogoraca došli su iz Polablja: slovenskog sjeverozapada, smještenog između rijeke Labe i Baltičkog pomorja. Seoba je tekla sa sjevera na jug, s Baltika prema Jadranu. Dolazeći na ove prostore, vjerovatno u ranom 6. vijeku preci Crnogoraca naseljavali su Prevalis, rimsku provinciju.
Ona će kasnije postati Kraljevstvo Slovena odnosno Duklja, a njeni stanovnici Dukljanski Sloveni ili Dukljani. Praplemenski korijen u Polablju veze se za Velete (Ljutiće) ili Obodrite.
Bila je to prva faza slovenske kolonizacije Balkana.
U drugoj koja se desila, vjerovatno vijek kasnije, susjedna područja naseljavali su Srbi i Hrvati. Prasrodstvom preci Crnogoraca bili su najbliži Poljacima i Rusima.
U Polabsko - Baltičkom pomorju i u Zetsko-pomorskom arealu nalaze se 865 istovjetna toponima (ili stručno govoreći, hidronima, oronima, patronima, antroponima, etnonima, fitonima). Ako bi se ovome dodali i svi toponimi koji se ponavljaju (istog su tipa, etimoloških osnova), onda bi takav leksikon imao nekoliko hiljada riječi. Nema zapravo toponimskog naziva u ovom podneblju, koje je još uvijek u živoj upotrebi, a da nema svoj jezički i značenjski pandan u praslovenskom ili praslovensko-germanskom imeniku nastalom na sjeverozapadu današnje Poljske. Svoje (imenske) dvojnike tamo, naime imaju i Zeta, Gorica, Podgorica, Tamnik, Topla, Crna Gora, Trebjesa, Blato, Bakovići, Boškovići, Cuce, Dobro polje, Garač, Gradac, Kolašin, Jablan, Komarno, Ljubišnja, Malošići, Moćevac, Morinj, Njegoš, Obrovo, Papratno, Paštrovići, Plavnica (pritoka Labe), Plužine, Poblaće, Pomorje, Pošćenje, Mojkovac, Rasovo, Šljivansko, Svetigora, Topolica.
U registru istovjetnih toponima nalaze se i oni koji se podudaraju sa većinom plemenskih naziva ili naselja: Bajice, Bjelice, Bandići, Šaranci, Rudine, Moračani, Riječani, Gusinje, Cetinje, Ceklin, Kokoti, Ljutići, Vranići, Doljani, Jezera, Rovca, Pješivci, Hoti, Lijeva Rijeka i drugi.
I riječ knez stigla je iz Plablja. Njen dublet župan bila je u upotrebi kod Srba i Hrvata - u susjednim županijama. Zanimljivo je da je titula župan bila jedino u upotrebi poslije pada Zete pod Nemajićku vlast. Isto se desilo i poslije pada Cetinja 1918. Postojao je cetinjski župan.
Crnogorski glasovni sistem je sačuvao paralelnost sa Poljskim jezikom, što govori o zajedničkom ili suplemenskom životu u pradomovini. Imenitelj im je i ijekavska varijanta za razliku od onih slovenskih grupa koje su Balkan naseljavale kasnije, uglavnom s istoka, a dolazile su iz oblasti Češke ili Rusije.
Onomastičko odslikavanje predbalkanskog zivota polabske praslovenske grupe, koliko zagonetno toliko je i vjerodostojno. Pored ostalog i po još jednoj podudarnosti koja isključuje mogućnost slučajnosti. Osim masovne značenjske identičnosti, mnogi nazivi su našli istovjetan raspored i u geografskom smislu. Tamošnje topografsko grupisanje ima podudaran , "komšijski" raspored i u novonaseljenom Prevalisu.
Onomastička građa o Polablju nađena je i u radovima autoritatvnih imena, evropske slavistike. To su pored ostalih, Hana Sokolova (Poljakinja) i Rajnhold Trautman (Njemac). Osim obrade polabske toponimistike, Sokolova je uradila i mape sa preciznim rasporedom i nazivom svakog mjesta. Te mape su objavljene izvorno u knjizi dr Radoslava Rotkovića "Odakle su došli preci Crnogoraca".
Iz te knjige sam napravio sažetak, a kao što se vidi i strani naučnici su pravili radove na ovu temu, kao i neki srpski naučnici.
Dukljanski sloveni su došli iz Polablja.
Izgleda da je Relja Novaković ovo prvi primjetio, ali je kasnije dosta detaljnije razrađeno, uzimajući u obzir veliku količinu pisanih izvora u posjedu Poljske, Njemačke, Litve i drugih zemalja sa gravitacijom prema baltičkom moru i polablju i drevnim slovenskim zemljama zapadno i sjeverno od Labe.
Za početak pomenimo oko 1200 istovjetnih toponima za područje baltičkog pomorja i Zete i Pomorja na Balkanu.
Sa sigurnošću se može reći da je čitav prostor od Drača do Stona i od Jadrana do Raške naseljen istovjetnim plemenom Ljutićima i to u prvom talasu slovenske ekspanzije na Balkan. U ovo veliko pleme svakako spadaju drevni Neretljani iz Paganije.
Ipak gro toponima, oronima itd nalazi se na području stare Zete, ali se širi daleko na sjever. Ljutići ili Veleti, Vilci (njemački naziv) važno je pleme za slovenski svijet.
Izuzetno vojno organizovani oni su uspjeli u nekoliko mahova da dođu i do današnje Holandije i dugo da drže u potčinjenosti tamošnje Frizane i Saksonce o čemu imamo obilje pisanih izvora koje berlinska škola minimalizuje, ali naselja kao Slovenburg ili Vilcheburg VIŠE NEGO POUZDANO NAM GOVORE DA SU OSNOVANI KNEŽEVIMA Veletskim, odnosno Ljutićima.
Na istok takođe daleko ekspandiraju naseljavajući zemlje ruskog Novgoroda đe dugo žive u zajednici sa skandinavcima i sjeverjanima formirajući okosnicu nove ruske kolonije na slovenskom sjeveru.
Ipak najznajčajniji pohod prave na jug, đe stižu čitavih sto godina ranije od Srba i drugih slovena na Balkanu. Da su Pomeranci odnosno Ljutićki ogranak držali čuvenu Arkonu odnosno ostrvo Rujan, koje je dobilo ime po biljci Ruj, koja se koristila za farbanje tkanine u crvenu boju, neposredno nam svjedoči istovjetni naziv iste biljke u Crnoj Gori, koja je za vreme knjaževine Crne Gore korišćena za farbanje tepiha i bila značajan crnogorski artikal za izvoz.
Čak imamo i neke od naziva plemena identične u Pomeraniji i sjeverno od Labe sa onim u Zeti i Pomorju. Ovolika količina istih toponima nikako ne može da se podvede pod zakon slučajnosti jer je suviše specifična i u velikom broju a često i odgovara fizičkom rasporedu u baltičkom pomorju tako da je o nekoj slučajnosti nesuvislo govoriti.
Poznata je stvar da oni koji se sele daju svoje nazive rijekama, naseljima, brdima i mikrotoponimima a često se daju imena koja su slična starim nazivima.
Ovaj dio slovenske zemlje je imao svoje ime i zvao se "Pomorje", isto kao sto se dio Jadrana (od Bojane do Neretve) naziva "Pomorje" u istorijskim spisima ,kao i titulama vladara ovih krajeva.
Kako možemo da objasnimo da postoje tako specifični toponimi zapadno od Labe kao npr :
Morača, Cuce, Boan, Podgorica, Bojana, Kriči, Pješivci, Kras, Bjelice, Veleti, Ljutići, Trebinje, Drobnjak, Gorica, Bobovo, Zenta, Lovćen, Rama, Ribnica, Sušica, Gostilj, Gostun, Gradac, Gradište, Grahovo, Kuči, Ceklin, Rumija, Orjen, Prekornica, Lisac, Kom, Vilusi, Mataguži....itd itd.
Mnoga od ovih mjesta postoje i danas, kad su davno ponjemčeni ostaci slovena ali imena ipak svjedoče o zajedničkom korijenu (kao i ista specifična prezimena ili rijetka slovenska imena koja se srijeću isključivo u Crnoj Gori ili nekad u Pomeraniji ili Pomorju kod Veleta = Ljutića.
O tome piše Relja Novaković (on pominje četiristo istih toponima) ali kada su pažljivije analizirali starosaksonke i poljske izvore našlo se još oko osamstotina istih naziva).
Da bi sve vjerodostojnije bilo to su poljski etnolozi i lingvisti obrađivali.
Ovo su suve činjenice, koje jasno pokazuju prapostojbinu Crnogoraca, dok je prapostojbina Srba bila na nekom drugom mjestu.
Naravno nesporno je da su se polabski sloveni izmješali sa stanovništvom koje su zatekli u Prevalisu, kao i sa plemenima koja su kasnije pristigla na teritoriju današnje Crne Gore.
"Republika", 27. avgust 2008., Veneti se pominju u vezi Crne Gore i u 16. vijeku!
Sreten ZEKOVIĆ: O ISTORIJSKOJ UTEMELJENOSTI CRNOGORSKE NARODNOSTI ODNOSNO NACIONALNOSTI
Etnonim Crnogorac u upotrebi od 15. vijeka
Stvarni uslovi borbe neprestane (viševjekovne građansko-agrarne revolucije) uobličavaju crnogorsksi narod u naciju i nacionalnu svijest Crnogoraca među prvim evropskim narodima i prvu kod Južnih Slovena. Crnogorska nacija, izvjesno, javila se mnogo prije komunista.
Već tokom 15. vijeka stvaraju se uslovi u kojima se dukljansko-zetsko-crnogorski narod preobražava u naciju crnogorsku.
U prvom poznatom pisanom pomenu Crnogorskoga zbora, u mletačkom izvještaju iz 1500. godine, piše: ''Crnogorci danas sazvaše zbor, da se okupe i posavjetuju što da čine'' (Sazdanje Cetinja, 1984, 60).
Îd tada se izgrađuje, na nivou »opštestva crnogorskoga« - nacije, ili kako stoji u Cetinjskom ljetopisu ''Crna Gora jest opšti zbor naroda'' (dr B. Šekularac, Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis, - drugo prevedeno izdanje, JP IIC, Cetinje, ŠKP Obod Cetinje, 1996, 52). Drugijem riječima, Crna Gora je zbijeni, sjedinjeni, kompaktni, samoorganizovani narod, odnosno nacija.
SLOBODAN CRNOGORSKI PRINCIPAT
U svojoj monografiji o Petru I Petroviću Njegošu akademik Branko Pavićević ukazuje da je već u 15. stoljeću u narodnom govoru i jeziku stranaca prihvaćen etnonim Crnogorac i da je narod ovoga prostora više od tri stoljeća u oslobodilačkom pokretu protiv tuđina branio i odbranio to ime (43,44). Ističe i da je od prvijeh vjesnika nacionalno-političkoga pokreta na Balkanu, crnogorski narod prvi na sebe obratio pažnju kod sunarodnika u drugim balkanskim zemljama.
I konzervativna i progresivna Evropa na vrijeme je zapazila značenje Crne Gore u razvoju južnoslovenskijeh nacionalnh revolucija. Nije bilo manjega prostora, ni malobrojnijega naroda sa tolikim istorijskim značenjem. Podlovćenska, slobodna Crna Gora, iliti ''slobodan crnogorski Principat'', zbog oružane i ideološko-političke suprotstavljenosti Porti smatran je prebivalištem rata (darubhardom) protiv kojega su vodili neprestanu gazu, odnosno džihad.
Martin Skadranin, kao svještenik i śedok događaja, u svojoj Povijesti o Skenderbegu, nazvao je ovi uzburkani crnogorski prostor ''nemirno pomorje''. Na drugom boku, i Mlečani su Crnogorce nazivali ''podbadačima svijeh naroda''. Opštenito je podlovćenska Crna Gora smatrana samostalnim ''centrom revolucije'', od kojeg nijesu samo zazirali Osmanlije, no i ostale imperijalne sile. Od početka postaje nacionalna matica – središte okupljanja razdrobljenijeh i osvojenih krajeva Crne Gore (pod jabanskom vlašću), a jedanak i luča, kredo, nada i Pijemot i Balkana i šire.
Da su etnonim Crnogorac i pojam crnogorska nacija već bili uobičajeni i korišćeni u društvenoj, službeno-administrativnoj, čak, i sudskoj praksi u etničkom smislu pokazuje i ovi primjer:
Mustafa, islamizirani Petar Ćuda, sin Radovanov, iz Paštrovića, pojavljuje se u sudsko-notarskim spisima od 8. oktobra 1522. kao ''čovjek crnogorske nacije'' (Latinski dokumenti iz sudsko-notarskih spisa Državnoga arhiva u Kotoru, XXXV, str. 37, od 8. 10. 1522). Petar D. Šerović o njemu piše studiju Ko je i odakle bio Mustafa ''čovjek crnogorske nacije'' (Istorijski zapisi, god. XIV, knj. XVIII, sv. 3, Titograd, 1961, 496-499). Vojislav P. Nikčević ukazuje na kapitalan značaj ovako rane upotrebe naziva i pojma crnogorska nacija, što je bilo omogućeno njezinom stvarnom pojavom. (Crnogorski jezik, II, Cetinje, 1997, 26 i 39).
GRAMATA PETRA VELIKOGA
Gotovo sve naše vladike, vladike-gospodari, glavari i ostali našijenci i izvanjci (i) u službenijem śedočanstvima tušte puta, odnosno posve prirodno i uobičajeno koriste ime i pojam crnogorski narod i crnogorska nacija, zanago, u etničkom smislu riječi. Navešću još neke primjere.
U izvornoj darovnici - gramati ruskoga cara Petra Velikoga Prvog od 9. 7. 1715. Danilu Petroviću tri puta se navodi ''montenegrinska nacija'' i ''nacija montenegrinska'' (na originalnoj gramati je potpisan državni kancelar grof Gavrilo Golovkin, a s originalne gramate pośedočio potkancelar Leontije Pljančukov; objavio je akademik dr prof. B. Šekularac i u Lučindanu br. 2, Cetinje, 1999).
U pismu vladika - gospodara Save i Vasilija Petrovića Mletačkom senatu iz 1775. ističe se ''nacion naš'' (crnogorski), a na jednoj sablji iz 1766, koja se čuva u Državnom muziju na Cetinju, izgravirano je: ''Sie nož Joka Radonjića, guvernera vse crnogorske nacije''.
U literaturi se, međutim, često navodi da su Crnogorci sebe određivali i u ramu imena širijeh i užih južnoslovenskijeh cjelina, kao npr. ''slaveno-serbskim-crnogorskim narodom'', ''crnogrsko-srpskim-slavenskim narodom'', ''crnogorsko-ilirsko-srpskim narodom'', ''crnogorsko-ilirskim narodom''. Iako takvijeh oznaka ima u śedočanstvima, ipak našijenci to često prihvataju nekritički, bez provjeravanja u originalnim izvorima. Na to ukazuje i B. Pavićević, ali i utvrđuje, kao karakteristično, da u ovijem naivnim pokušajima da se precizno označe kao narod, Crnogorci nijesu nikada izostavljali odrednicu crnogorski, crnogorski narod, a kad je trebalo da se predstave izvanjcima i montenegrinski narod (B. Pavićević, isto).
VLADIKA PETAR PRVI UNIO RED
U pokušajima da se prihvati naziv koji najpotptunije izražava narodno ośećanje, nastavlja B. Pavićević, nastupio je izvjestan red kad je na čelo Crne Gore došao Petar I Sveti. Otada se u gotovo svijem istorijskim spomenicima, donešenim na zemaljskim skupštinama i u svim značajnijim Vladičinim peticijama, upotrebljavao izraz narod crnogorski, a od samoga kraja stoljeća, kad su udareni temelji državnoj organizaciji, i naziv narod crnogorski i brdski (isto). Ovo mnijenje o Svetom Petru Crnogorskom je tačno, s tijem što dopunjavamo da se odnosi i na ostale vladike - gospodare crnogorske, ako se sudi na osnovu utvrđenijeh izvornika.
Crnogorci - Veneti (polabski Ljutići) i u izvorima 15. vijeka
U prvom, najopširnijem dijelu Cetinjskoga ljetopisa, Povijest o Skenderbegu Crnojeviću, prvi put je objavio stvarni autor Martin Skadranin u Rimu (1508 -1510) na latinskom jeziku (dr B. Šekularac, isto, 30-33), u kojoj se zetsko-crnogorsko ime poistovjećuje sa ''Ilirikom, slovenskom krajinom đe zateče Venete'' i sa tada još živo prisutnim imenom Veneti (Ljutići iz Polablja, sasvim različitog porijekla i etničkoga bića od Rašana/Srba), koji se dosta često pominju (isto, 57. i na više drugih mjesta). Poglavlje iz Cetinjskoga ljetopisa objavio je P. A. Rovinski koje je naslovio Knjiga za Černogorce – va senat venetski (S. Petersbrg, 1882). Ovđe riječ venetski znači, zanago, crnogorski, što je još jedan od dokaza da je postojala i tada svijest o tome da su Crnogorci roda venetskog, da su Veneti ili Ljutići iz Polablja. Pominju se i u četvrtoj glavi Cetinjskog ljetopisa, zvanoj Knjiga za Crnogorce i u službu crnogorsku (iliti Na senat venetski).
