Crnogorsko pleme Građani

[Ćipur]

Crnogorsko pleme Građani


Građani je naziv plemena u Crnoj Gori koje sačinjavaju sljedeća bratstva:

* Lipovci
* Vojvodići
* Popovići
* Bajkovići
* Crnojevići

Pleme je postojalo mnogo prije vremena, kada ga nalazimo prvi put spomenutim, svakako prije nemanjićke države. Osnovali su ga bez sumnje Zećani.

Nalazi se u Riječkoj nahiji Crne Gore, Jugo-istočno od Cetinja prema Skadarskom jezeru. Ovo pleme se zvalo nekada zvalo i Šišojevićima i glavno mu je sjedište bilo u sjevernom dijelu njegove sadašnje oblasti. I sada tu postoji seoce Šišovići na zemljištu negdašnjeg velikog naselja s istm imenom.

Istorija

U tom skrivenom predelu razvila su se jaka bratstva, koja su se ubrzo raširila na jugozapad, u veliki predio Građane, a odatle na istok, u predeo Radomir. Stanovnici Građana su se usled povoljnih prirodnih uslova (i prave klime podesne i za ratarstvo i za stočarstvo) umnožili u tri jaka bratstva Lipovce, Vojvodiće i treće bratstvo koje je upravo grupa bratstava. Kako nijesu imali kuda da se šire ili naseljavaju u blizini svog plemenskog sedišta, nego se višak stanovništva morao i mora raseljavati. Zato pleme nije moglo osjetno rasti brojem, pošto je ograničeno na svoju malenu oblast.

[Ćipur]

Tragovi istorije

SUDBINA RATNOG TROFEJA ĐURA MIHALjEVIĆA IZ GRAĐANA

Vinčesterka crnogorskog kapetana u američkom muzeju

Donosili su hrabri Crnogorci iz bojeva s Turcima razne trofeje: sablje, jatagane, puške kremenjače... Mnogi se čuvaju u porodičnim ili muzejskim riznicama, pokazuju kao tragovi crnogorske istorije i pričajući o njima kustosi pričaju o bojevima i hrabrim crnogorskim junacima. Priča o putu karabina winchester 66 i crnogorskom kapetanu Đuru S. Mihaljeviću odavno je prešla Atlantik, čak je 1974. godine objavljena i u američkom časopisu "Arms gazette". Upravo te godine, puška ratni trofej Đura Mihaljevića sa boja u Bugarskoj, kod Plevne, 1877. godine, iz kuće Đurovog unuka Filipa, koji je živio u Titogradu, gdje je čuvana čitav vijek, došla je u ruke drugog unuka Dušana koji je živio u Americi i tamo bio predsjednik jedne kompanije koja se bavila proizvodnjom i trgovinom oružja. On je uspio da dođe do podataka o proizvodnji ove vrste oružja i prodaji turskoj vladi 1870. godine.

Otomanske vlasti naručile su 5000 vinčester 66 karabina šestog novembra 1870. godine, uz to su kupili i veću količinu običnih pušaka. Turska je karabine 66 kupila za svoju konjicu i došli su do izražaja tek u rusko-turskom ratu 1877-1878. godine. Tako i priča o karabinu kapetana Đura Mihaljevića sa bitkom na Plevni u tom ratu.
Car Rusije počeo je rat 1877. godine i Turci su poslali ogromnu vojsku pod vođstvom Osman paše da okupiraju mali bugarski grad Plevnu. Rusi su željeli da izbace Turke iz Plevne zato što im je njihovo prisustvo ometalo strateške pozicije, kao i linije komuniciranja. Ovo je dovelo do tri epizode bitke na Plevni. Prva, nepripremljena, 20 jula 1877. godine iz koje se Rusi povlače, druga deset dana kasnije i treća u avgustu, kada su Rusi opkolili grad.
Kroz sve ove bitke Rusi su imali pomoć od savezničkih trupa balkanskih zemalja. Kako su se Crnogorci borili na više mjesta, knjaz Nikola poslao je nekoliko svojih najboljih oficira kao savjetnike ruskom štabu. Jedan od oficira bio je i Đuro S. Mihaljević.
U momentu kad je bitka bila najžešća, rusko-crnogorski štab se našao na meti vještog turskog strijelca i nekoliko visokih oficira je bilo pogođeno. Bitka se zahuktavala, a onaj strijelac je onemogućavao štabu da radi svoj posao. Nekoliko ruskih oficira je poginulo u pokušaju da mu se približe i likvidiraju ga. Odluka je pala da to uradi kapetan Mihaljević. Naoružan puškom nabijačom, pištoljem i nožem, Đuro je krenuo u akciju. U razmjeni vatre kapetan je potrošio municiju i krenuo na turskog strijelca nožem. Ubio ga je, a kao trofej donio i karabin vinčester 66, koji su mu generali odmah poklonili. Za ovaj podvig knjaz Nikola je kasnije kapetana Đura Mihaljevića nagradio medaljom za hrabrost.

Čuvajući uspomene na svog hrabrog pretka, koji je bio i upravitelj dvora knjaza Nikole na Cetinju, Mihaljevići su čuvali i ovaj karabin. Na lijevoj strani puške je bilo ugravirano:
"Kapetan Đuro S. Mihaljević. Trofej iz bitke na Plevni 1877".
U Ameriku ga je odnio drugi Đurov unuk Dušan. Puška je sada u muzeju Winchester, zajedno sa puškama ovog modela iz istorije američkog divljeg zapada i drugih istorijskih vremena.
Potomci kapetana Đura Mihaljevića čuvaju dvadesetak medalja i odlikovanja, koje je dobijao za pokazano herojstvo. Đuro je živio petnaestak godina u Carigradu, gdje je naučio da govori pet jezika, po povratku u Crnu Goru radio je u državnoj administraciji. Sa mjesta upravitelja crnogorskog dvora otišao je u penziju 1910. godine. Umro je 1930. i sahranjen u Građanima.

Milutin Labović

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...04-16&id=87709

[Ćipur]

Jovan Popović Lipovac o svojoj nesuđenoj ženi

Jovan Popović Lipovac je 1887. godine u Petrogradu objavio rad koji je posvetio vjeridbenim i svadbenim običajima u Crnoj Gori, pod naslovom „Černogorskije ženščini”.

Na ovu temu ga je, vjerovatno, podstakla njegova jedinstvena vjeridba, koja je, u izuzetnim slučajevima u Crnoj Gori, zaključivana između dječaka i djevojčice, čak i prije njihovog rođenja. Ta vjeridba, naravno, nije mogla biti zaključena po njihovom opredjeljenju, nego po želji njihovih roditelja.
Kada bi u ratnim operacijama Crnogorac Crnogorcu spasio život, spašeni je, u znak zahvalnosti, predlagao spasiocu da njegov prvi sin i spasiočeva prva kćerka stupe u brak. Prstenovanje djece u prvim godinama života uglavnom je posljedica ovakvog sporazuma između očeva.
I Jovan Popović Lipovac se vjerio tako reći čim se rodio. Njegov otac Đuro, ispričao je sinu kako je došlo do ove neobične i pomalo čudne vjeridbe.

„Za vrijeme rata 1856. godine Građani, na čijem čelu se nalazio Lipovčev otac, nekoliko puta su, bezuspješno, napadali tursku poziciju na obali Skadarskog jezera. Turci - Albanci, koji nijesu manje hrabri od Crnogoraca, vrlo hrabro su se branili i s jataganima u rukama jurišali na Crnogorce. Strašan je to bio trenutak, priča otac. Pucanj pušaka je prestao, samo su se, s vremena na vrijeme ledenice čule. U početku mi smo bili bolji; Albanci su odstupali, ali odjednom vidjeli smo na desnom krilu dva turska puka koji na nas otvoriše vatru”.

Pred deset puta jačim neprijateljem Lipovac se s vojskom morao povlačiti. Odjednom neprijateljski kuršum rani ga u nogu. Lipovac dalje nastavlja očevu priču:

„Pao sam i ni korak se nijesam mogao maknuti. Zvao sam u pomoć ali to je bio oglas vapijućeg u pustinji: od silne puščane paljbe ništa se nije čulo. Znači, moram poginuti... Usljed velikog krvarenja užasno sam oslabio, ali svijest nijesam izgubio; očekujući smrt ipak sam riješio da svoj život skuplje prodam; u rukama sam držao napunjen revolver i čekao dzelata...
Nijesam morao dugo čekati; i sada s sjećam kako su mi se oduševljeni Albanci približavali, pretičući jedan drugog. Svaki je želio da mi prvi otkine glavu. Na kraju jedan lijep Brđanin, s jataganom u desnoj ruci i s glavom Crnogorca u lijevoj, pojuri na mene, glasno izgovarajući meni nerazumljive riječi, ali moj srećni pucanj posla ovoga hrabroga momka u raj Muhamedov. Ali drugi na mene kidisa s užasnom drekom. Strašno mi je bilo gledati smrt pred očima!... Još dva koraka, još jedan udarac i ja bih bio mrtav... ali sudbina, u koju ja vjerujem, spasila me je. Ne znam od kud iskoči mlad Crnogorac Mihailo, rodom iz Ceklina, koji jednim udarcem jataganom otkide glavu hrabrom Arnautu, a zatim, ne razmišljajući mnogo, stavi me na leđa i iznese na bezbjedno mjesto.
Kroz nekoliko dana viđeh ga i u znak zahvalnosti predložih mu: „Prvi moj sin i prva tvoja kćerka - da budu muž i žena. Tako se i desilo: rodio si se ti, a njemu se rodila kćerka - Milica. Čim ste se rodili, ja sam mu odmah poslao burmu; posjećivali smo se, veselili, i radovali zbog prijateljstva među našim plemenima”.

Ali, sudbina nije htjela tako. Lipovac je vidio svoju vjerenicu, Milicu, samo jedanput, i to kada je imao sedam godina. „Sviđela mi se”, veli Jovan Lipovac, „zvao sam je vjerenicom i poklonio sam joj jedan turski broš. Ali okolnosti su nas primorale da se rastavimo: ja sam pošao na školovanje u inostranstvo, a ona je ostala kod kuće, razboljela se i umrla”.

Ovo kazivanje Lipovčevog oca ima trostruki značaj: kao podatak iz biografije Jovana Lipovca, kao podatak iz ratne istorije Crne Gore i sela Građana, i kao etnološki podatak o jednom obliku vjeridbe u staroj Crnoj Gori.

http://www.pobjeda.co.me/citanje.php...03-18&id=23569

.